Kako je prokleto moguće da smo još među oblacima, pomislih iznervirano dok se poluraspadnuti Boeing u sumrak spušta nad Dhakom, glavnim gradom Bangladeša. Iako se nešto od danjeg svjetla probija kroz okno aviona, vidljivost je apsolutno nikakva - što može značiti dvije stvari: ili se već dvadeset minuta šuljamo u prljavom nimbostratusu ili pilot leti na čisti instinkt. I nema pojma koliko je i je li između guzice aviona i piste ostalo prostora za meko slijetanje u zemlju bengalske močvare. Gledam kroz prozor - ne vidim ništa, zagrljeni smo dimom i krilnim svjetlima. A onda, kako se avion naglo otresao o pistu, kroz koprenu nečega što mi se onako na prvu čini kao spaljeni industrijski otrov, prepoznajem nešto što bih u napadu dobrog raspoloženja nazvao cestom. Zaboravite da ćete pri slij...
Komentari
0