50 DANA PROSVJEDA U UKRAJINI ‘U ovakvoj zemlji ne može se živjeti. Zato ostajemo na ulici’

U nedjelju 12. siječnja ukrajinski prosvjedi, EuroMaidan, ulaze u 50. dan. U Kijevu je hladno pa žene noću idu doma. Dolaze jutrom, noseći kavu i čaj, te smjenjuju umorne muškarce.

‘Samo izdržite’

Prije mjesec dana čula sam kako sociolog Aleksander Sogomonov, član Ruske akademije znanosti, u Moskvi razgovara s Veronikom Kruglašovom o kijevskim prosvjedima. - Ne dajte se, izdržite - rekao je lijepoj brineti.

- Saša, ovo je drugačije, ovo nije 2004. i Narančasta revolucija. Ukrajinske vlasti i Maidan su kao dvije stvarnosti. Bojim se da se prosvjednički duh ne ugasi ako bude izgledalo kao da Maidan ni na što ne utječe. A to će ići u korist vlasti jer nas žele iscrpiti prije predsjedničkih izbora - odgovorila je, smušena zbog jet laga jer je na seminar došla iz SAD-a gdje je radila kao novinarka Glasa Amerike, pripremala doktorski studij i postala mama. Dok je Veronika bila u Rusiji, njezin je muž Andrij bio u Kijevu. Život u SAD-u, gdje su radili kao novinarka i politički konzultant, zamijenili su ukrajinskom stvarnošću. Stalno su kontaktirali i pričala nam je što se događa na ulici. Jedva je čekala da zagrli sinčića Leva Sokrata. Čim je došla u Kijev, poslala nam je sliku s trga. Nosila je žutu ružu.

Bez iluzija

- Nisam imala iluzija kad smo se vratili u Ukrajinu. Nadala sam se da će se sporazum s EU potpisati. Ali, razočaralo me premlaćivanje prosvjednika. Prvi sam se put osjećala nesigurno. Želimo živjeti u zemlji gdje ljudska prava ne postoje samo na papiru, stoga je EU cilj. Da bismo promijenili situaciju, trebamo slobodne izbore. Kad Ukrajinci počnu vjerovati da njihov glas vrijedi, možda se nešto promijeni. Andrij je dobio američku stipendiju Edmund Muskie za političke lidere i zato smo obavezni biti dio promjena u Ukrajini - ističe Veronika koja razmišlja o doktoratu vani, ali je još rano. Odnosno, kako kaže Andrij, “dao sam sebi rok do 2017. da budem dio mirnih promjena”.

- Provodeći dane na Maidanu, upoznao sam divne ljude. Mogu se poistovjetiti s bakom kojoj je prste slomio pendrek Berkuta (specijalna policija) i s kuharima koji nam noću donose hranu, s Lizom koja je invalid i godinama je bila beskorisna, a na Maidanu je našla smisao. Mogu se poistovjetiti s Anatolijem iz Sevastopolja koji je branio dvije barikade u noći 11. prosinca. Mogu se identificirati s neumornom pjevačicom Ruslanom koja je provela 40 noći ohrabrujući ljude, sa svim liječnicima, glazbenicima i svećenicima koji pomažu - kaže Andrij.

Oboje su još kao tinejdžeri prosvjedovali u Narančastoj revoluciji. - Ali, to se ne može uspoređivati. Prije deset godina imali smo jednostavan cilj, slobodne izbore, i ugledne oporbene lidere Juliju Timošenko i Viktora Juščenka. Narančasta revolucija trajala je 17 dana, a mi ulazimo u 50. dan. Bila je dobro organizirana i s konkretnim ciljevima. Sad je teško identificirati pravi cilj, a imamo i problem s liderima. Nitko ne zna koliko će sve ovo trajati.

Narančasta revolucija

- Ne zna se - uskače Andrij -i zato što postoji prešutni dogovor svih strana koji se može sažeti: Vi, narod, imate pravo prosvjedovati, a mi, vlast, imamo vas pravo ignorirati.

Kad su se odlučili vratiti u Ukrajinu, nisu ni mislili da će im biti lako. - Samo sam znao da ne želim imati ništa s korumpiranim sustavom, niti takav sustav hoće nekog poput mene. Zato sam se usredotočio na konzultacije oko promjena. Bilo je logično da postanem konzultant u predsjedničkoj kampanji i lokalnim izborima. Dok sam bio u Washingtonu, pomagao sam lokalnim oporbenim kandidatima koje se htjelo diskreditirati - kaže Andrij. Veroniki, pak, smeta što su granice sve zatvorenije. - Katkad se osjećam kao u SSSR-u jer smo ograničeni u kretanju. Ne možemo vječno čekati ni pomoć izvana. Političke promjene trebaju krenuti iznutra.

Andrij je na Maidanu od 24. studenoga. Iako ima tri akademske titule, kaže da su mu osobni status i budućnost obitelji upitni. - Slavni pjesnik Taras Ševčenko rekao je da ciljeve nikad ne ostavimo. Ako odem iz Ukrajine... ja nemam drugu domovinu. A moja zemlja ima golem potencijal. No, osobna sloboda i sigurnost obitelji strašno su važni. Ne bih želio da moram odustati od cilja da ostanem ovdje - otkriva svoje brige Andrij.

U Kijevu, pak, sve funkcionira. Ne može se voziti centrom, ali ulice su prohodne za pješake i metro radi. Čak 70 posto stanovnika spremno je izdržati zbog promjena.

- No, imamo i tog čudnog čovjeka Mikolu Azarova koji misli drugačije. Tri godine je krivio prethodnike za ekonomske probleme. Sad tvrdi da ekonomija pati zbog EuroMaidana i traži da se ljudi vrate na posao, a njegova stranka dovodi tisuće plaćenika u Kijev da budu dio AntiMaidana - zaključuje Andrij.