What a diff'rence a day made, Twenty-four little hours”, pjeva Dinah Washington. Meni izuzetno drag blues koji bi se, u povijesnim okvirima, mogao mirno prepjevati - kakvu razliku čini desetljeće.

Da je netko zaspao prije deset godina na prostoru MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika) i probudio se ovog tjedna suočio bi se sa stvarnom “diff’rence”. Rusija otvara pomorsku bazu u Sudanu, izraelski premijer planira posjet Bahreinu nakon što je, tajno, ali gotovo sigurno bio u Saudijskoj Arabiji. Libanon pregovara s Izraelom o granici na moru. U Libiji i Siriji ratuje Turska protiv Rusije.

Prije deset godina Beirut je opet podsjećao na “Pariz istoka”, zaboravljena Zapadna Sahara bila je tema rijetkih sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, u Libiji je svu vlast držao Moamer Gadafi, u Tunisu Ben Ali, a Egiptom je neprikosnoveno vladao Hosni Mubarak. Izrael je za sve arapske zemlje bio cionistički režim, ni ime mu nisu spominjali, a Sirija se mirila s Turskom.

A onda je polagano počelo vreti u Tunisu. Ljudi su svoje nezadovoljstvo počeli sve otvorenije pokazivati, bilo im je dosta korupcije koja je izravno utjecala na kvalitetu njihova života. Tih su dana stizale vijesti o manjim prosvjedima u raznim dijelovima Tunisa, a sve je eksplodiralo 17. prosinca kad se mladi prodavač Muhamed Bouazizi spalio u gradu Sidi Bouzid. Policija je od njega tražila reket da bi smio postaviti svoja kolica na kojima je bilo voće za prodaju.

On je odbio, oni su mu srušili kolica. Muhamedova je vatra zapalila MENA-u, buknulo je Arapsko proljeće. Nakon dva mjeseca na trgu Tahrir prosvjedovale su stotine tisuća ljudi. Mubarak daje ostavku. Sve je to šokiralo Zapad, ali i regiju. Realno, cijeli svijet. Tadašnji mi je turski ambasador u Zagrebu otvoreno rekao da su ostali potpuno zatečeni. A to su kasnije priznali i brojni svjetski lideri.

Tko je zakuhao?

Arapsko je proljeće posljedica niza međusobno isprepletenih procesa i zato će se od “znalaca” često čuti jednostavno tumačenje: sve su to zakuhali Ameri. Koji su upravo bili uspostavili dobre odnose s Gadafijem, a Obama je odustao od politike Busha mlađeg o nametanju demokracije. I zadnja stvar koju su htjeli je destabilizacija MENA-e.

Neću ići predaleko u povijest tumačeći kako je MENA stoljećima bila pod jednom vlašću, ali to je važan element u slagalici, posebno razdoblje Osmanskog carstva. Jer, nakon Prvog svjetskog rata su se Britanci i Francuzi zaigrali i crtali karte na temelju sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine. Na temelju tih zemljovida doći će do formiranja novih država - Sirija, Libanon, Jordan, Irak. Dekolonizacija je bila prva etapa koju će ubrzo zamijeniti panarabizam i navodni zaokret u lijevo.

To je razdoblje formiralo model društvenog ugovora koji kolega novinar Anand Gopal, u svom tekstu “The Arab Thermidor” naziva “mučilište i maslac”. Vlast skrbi da nitko nije gladan, ali jednako tako ne dozvoljava bilo kakvu aktivnost koja bi dovela u pitanje autoritet vladajućih. I taj sustav funkcionira u bipolarnom svijetu. Situacija se počinje mijenjati - Gopal bi rekao - pojavom neoliberalizma, moja bi ocjena bila jačanjem globalizacije i tehnološkim napretkom.

Kako god tumačili uzroke, 1990-e i 2000-e ruše postojeći društveni dogovor jer je sve manje “maslaca”. A mučilišta su i dalje otvorena i rade. Američko-britanska intervencija u Iraku 2003. godine uzdrmala je cijelu MENA-u u mjeri koju tada nitko nije mogao predvidjeti. Irak je strateški ključna zemlja te regije iz koje se trendovi prelijevaju na ostale. Pao je dotad neupitni Sadam Husein, razotkrio se zločinački karakter tog režima. Pod američko-britanskom okupacijom eruptirale su frakcijske borbe, Arapa sunita i šijita, te Kurda. Koje nisu stale pa sve do danas.

A onda dolazi globalna financijska kriza koja je uzela svoj obol u zemljama MENA-e pa čak i onima koje leže na nafti. Anand Gopal kao važan argument navodi nejednakost kao posljedicu nepravedne distribucije bogatstva. A kriza je posebno snažno udarila siromašnu većinu pri čemu koruptivni pritisak ne samo da nije oslabio nego je porastao. Slučuju se svi preduvjeti za pobunu. Neki autori Arapsko proljeće nazivaju revolucijom, čemu nisam sklon.

U ljeto 2010. godine Rusiju su poharali veliki požari i uništili dobar dio uroda pšenice. Što je izazvalo nezapamćen rast cijena žitarica na svjetskim tržištima. Koruptivni režimi više nisu mogli/htjeli subvencionirati cijene hrane. I to je prijelomnica.

AFP u tekstu o deset godina od Arapskog proljeća navodi da se kao slogan iskristalizirala sljedeća rečenica: "Al-shaab yureed isqat al-nizam", arapski za “narod želi propast režima”. Francuska agencija donosi još jedan interesantan podatak: tuniski diktator Ben Ali, egipatski Mubarak, libijski Gadafi, jemenski Ali Abdulah Saleh i sudanski Omar al-Bashir zajedno su na vlasti proveli 158 godina. Pamtim riječi jednog prosvjednika na kairskom Tahriru koji je u kamere zapadnih televizija vikao: “Kad sam se rodio na vlasti je bio Mubarak, sad sam već oćelavio, a na vlasti je i dalje Mubarak”.

Situacija po zemljama je bila sljedeća: u Maroku je kralj Muhamed VI. pokrenuo brojne reforme kako bi zaustavio prosvjede, Alžir je ostao po strani jer je iza sebe imao bolno, krvavo iskustvo rata protiv islamista koji je završio 2002. godine. U Libiji je izbila pobuna i s vlasti je srušen, pa ubijen Gadafi, Ben Ali bježi iz Tunisa, u Egiptu na izborima na vlast dolazi Muhamed Morsi, kandidat Muslimanskog bratstva, Saudijska Arabija dijeli građanima novac da se ne pobune, Kuvajt, Oman i UAE su ostali izvan dosega gibanja, u Jemenu izbija građanski rat. Saudijska Arabija tenkovima guši pobunu u Bahreinu. U Iraku opet jačaju sektaški sukobi.

AFP: “Arapsko je proljeće došlo u Siriju umrijeti”. Ne u Libiji, jer u toj velikoj zemlji sa samo 6 milijuna stanovnika središnjoj je vlasti bilo važno imati kontrolu nad priobalnim dijelom gdje se nalaze gradovi te nad crpilištima nafte. Kad je pao Gadafi uslijedila je podjela zemlje po povijesnim linijama na istočnu Cirenaiku (Bengazi), zapadnu Tripolitaniju (Tripoli) i pustinjski Fezan. Uz dodatnu fragmentaciju po plemenskoj pripadnosti. Pri čemu je religijska diferencijacija u drugom planu.

Sirija je strateški bitno manje važna od Iraka, ali je bila obrazac društvene slike MENA-e: muslimani, suniti, šijiti - alaviti, Kurdi, kršćani i još mnoštvo manjih etničkih i religijskih skupina. Vlast drži manjina, alaviti, koja iza sebe ima moćnog sponzora, nearapski, ali islamski Iran. Pobuna je u svom početku bila u skladu s navedenim sloganom, ali brutalna reakcija diktatora Bašara al-Asada šokirala je prosvjednike. I oni posežu za oružjem što se nije dogodilo u Tunisu ni u Egiptu. Ondje su vojske odbile pucati na prosvjednike. U Siriji ih gaze tenkovima.

Što je stvorilo sve preduvjete da se regionalne sile uključe u sukob, prvi Katar na strani prosvjednika. A onda libanonski Hezbolah na strani režima. I tako se Sirija pretvorila u bojišnicu na kojoj se vodio posredni regionalni rat, pojednostavljeno, šijita protiv sunita. Već i zbog situacije u Siriji, a onda i u Libiji, smatram da Arapsko proljeće nije revolucija. Već proces koji mutira ovisno o okruženju u kojem se nalazi i koji nije dovršen.

Tunis je i dalje u ozbiljnim problemima, ali svi će se složiti da potvrđuje da je proces tranzicije vlasti bilo moguće provesti. Anand Gopal će navesti da je ključnu ulogu odigrao sindikat UGTT koji režim nije uspio staviti pod svoju kontrolu i tako ga učiniti impotentnim. U potpunosti se slažem, ali i dodajem da je jednako važnu ulogu odigrala islamistička stranka Ennahda i njezin lider Rached Ghannouchi. Ova je politička snaga cijelo vrijeme djelovala konstruktivno i tražila rješenje u stvarnoj demokraciji. Ne nekoj imaginarnoj islamskoj koja potire temeljne demokratske aksiome - vidi Iran.

Institucionalna praznina

Nepostojanje bilo kakve političke snage iza prosvjeda ključni je razlog što su izgubili građansku potku i prepustili prostor islamistima. Libija se fragmentirala jer od 1969. godine i Gadafijeva dolaska na vlast nije postojala nikakva formalizirana politička struktura. On je “vlast dao narodu” što je dovelo do institucionalne praznine. U Egiptu je zabranjeno Muslimansko bratstvo pustilo da masa odradi svoj posao, a onda na izborima preuzelo vlast i pokrenulo proces islamizacije zemlje. Što veći dio vojske nije mogao prihvatiti pa je Abdel Fatah al-Sisi u vojnom udaru srušio s vlasti Mursija. I pobijedio na sljedećim izborima.

Egipat se nije vratio na isto, a nije nastupio ni “korjenit društveni prevrat”, kako revoluciju tumači Hrvatska enciklopedija. Ali, unatoč represiji koja je nadmašila Mubarakovo doba, u Egiptu dolazi do postupnih društvenih promjena koje su izravna posljedica Arapskog proljeća. Naglasak je na "postupnih".

Sirija je i po pitanju fundamentalizma postala ogledni primjer. Režim nije bio zainteresiran, a nije imao ni dostatne kapacitete, za kontrolu cijele države pa se fokusirao na prostor od Damaska prema Mediteranu. Stvoren je vacuum koji prosvjednici nisu imali čime ispuniti jer su, kako to Gopal lijepo definira, djelovali kao nevladina organizacija. Bez političke strukture koja bi mogla formirati vlast. Iz Iraka dolazi skupina terorista koja ima potrebna znanja za kreiranje vlasti: prvo djeluju kao med nudeći red, a zatim se pretvaraju u otrov kad se definiraju kao Islamska država.

Harvardski profesor Noah Feldman će 2019. godine objaviti knjigu “Arab Winter, A Tragedy” (Arapska zima, tragedija). Drugi ugledni profesor Michael Ignatieff će napisati kako knjiga tumači “tragičan neuspjeh Arapskog proljeća”. S čime se ne slažem polazeći od svoje teorijske platforme neorealizma u međunarodnim odnosima (moj je teorijski pristup međunarodnim odnosima eklektičan pa ću biti sklon kombinirati neorealizam sa slojevitom međuovisnošću, primjerice). Možda je problem u tome što je knjiga objavljena prošle godine, ali Arapsko je proljeće bitno više od rata u Siriji. Koji bi, zbog brojnih potiskivanih problema, izbio kad tad. Kao što bi se i Libija, nakon biološkog odlaska Moamera Gadafija, gotovo sigurno fragmentirala.

Arapsko je proljeće tu djelovalo kao katalizator, a uplitanje vanjskih čimbenika zakompliciralo je proces kao i u Jemenu gdje se Saudijska Arabija upustila u još jedan posredni rat s Iranom. Digresija: SAD se u libijski sukob uključio kad je Bengaziju zaprijetio masakr, ali i tada samo dajući zračnu podršku i oružje europskim partnerima. Tadašnji američki ministar obrane Robert Gates poručio je svojim zapadnim saveznicima: ne idete u rat ako nemate dovoljno projektila. Izravna posljedica toga bit će zahtjev američke administracije (Obamine) na summitu NATO-a 2014. godine da sve članice povećaju svoj obrambeni proračun na 2 posto BDP-a.

Rušenje zločinca

Tunis prepreke nastoji ukloniti demokratskim mehanizmima. U Iraku je ojačala nacionalna svijest i, čak i među šijitima, želja da se smanji utjecaj Irana. Oman i Kuvajt su bez problema proveli tranziciju vlasti nakon smrti dugogodišnjih lidera. A onda još dva važna elementa. Kad je vojno-politička oligarhija pokušala opet nametnuti kao predsjedničkog kandidata Abdelaziza Boutefliku, Alžir je izašao na ulice. I srušio tu ideju. Proces teče i dalje, problemi su brojni, ali vide se pozitivni elementi. Jednako je tako u Sudanu srušen ratni zločinac Omar al-Bashir a dobro organizirani građanski prosvjednici, koji su izvukli potrebne zaključke i iz prve faze Arapskog proljeća, nisu dozvolili vojsci da se samostalno održi na vlasti.

I to je baština Arapskog proljeća. Evolutivnog procesa koji i dalje djeluje na prostoru MENA-e, koji je izazvao pobunu javnosti u Libanonu protiv vlasti. Što je, na žalost, zaustavljeno eksplozijom, pravom, u luci u Beirutu koja je odnijela više od 160 ljudskih života. Ali, proces nije stao. Vlast nikako da se formira po starim kriterijima i javnost će sigurno opet reagirati nakon vidanja rana od eksplozije.

Konačno, jedan od nusprodukata Arapskog proljeća su Abrahamski sporazumi. Koji su srušili desetljetnu izolaciju Izraela. UAE je to želio niz godina jer je riječ o dvije izuzetno slične države: male, vojno moćne, okrenute znanosti i napretku. Bahrein se samo ukrcao na brod. Ali, Sudan se ne bi našao u tom društvu da nije srušen ratni zločinac.

Nova američka administracija će, izgledno je, nastaviti politiku koju je utemeljio Obama, a Donald Trump učvrstio - prepuštanja regije akterima. Nova energetska slika svijeta dovela je do ukidanja Rooseveltove, Eisenhowerove i Carterove doktrine kad je riječ o MENA-i. Sjever Afrike je europski problem, a nova koalicija Izraela i arapskih zemalja dostatna je protuteža iranskom utjecaju u regiji.

Posebno ako novi državni tajnik Tony Blinken uspije definirati povratak SAD-a u iranski nuklearni sporazum. Ostaje otvoreno pitanje Saudijske Arabije koja će se suočiti s administracijom posvećenom općim vrijednostima - što će imati izravnog utjecaja i na budućnost američke suradnje u ratu u Jemenu - s čime će problema imati i Egipat. U Siriji će pustiti da se Ankara, Moskva i Teheran nadmeću oko prevlasti, ali će sasvim sigurno SAD dati maksimalnu podršku Kurdima.

Možemo dakle očekivati da će regija i dalje biti kolebljiva, da će se odjeci Arapskog proljeća i dalje osjećati i da režimi ne mogu biti sigurni u svoju neupitnost. Jer, mnoge će oči gledati prema Tunisu i demokratskom sustavu, pa Alžiru koji ide u tom smjeru, Sudanu… Arapsko proljeće je u jednom trenutku stvarno postalo zima, ali kako to u prirodi već ide, nakon zime opet dođe proljeće.