BOJ PROTIV MARXA

Britanske su vlasti povukle rijetko glup, opasan i proturječan potez. Što je sa slobodom govora?

Britansko Ministarstvo naredilo je školama da iz kurikuluma izbace materijal koji se može shvatiti kao "antikapitalistički"
 World History Archive/Alamy/Profimedia

S početkom nove školske godine britanske su vlasti povukle rijetko glup, opasan i proturječan potez. Ministarstvo obrazovanja naredilo je školama da iz kurikuluma ubuduće izbace sav materijal koji se na neki način može shvatiti kao "antikapitalistički". Vodič ministarstva, namijenjen ravnateljima, dekanima i profesorima, objašnjava da je "antikapitalizam" ekstreman politički stav te ga izjednačava s antisemitizmom, općenitim podupiranjem ilegalnih aktivnosti - ili onim strujama koje se protive slobodi govora. Tako je kako ste čuli. Komesari britanske vlade odlučili su da bi najefikasnije bilo poticati slobodu govora tako da se dokine njezina najvitalnija funkcija - sloboda da se govori.

Kaže Vodič: "Škole ne smiju ni u kakvim okolnostima koristiti za izvor one organizacije koje zauzimaju ekstremne političke pozicije. To se odnosi čak i ako sami materijali nisu ekstremni jer bi njihova upotreba mogla implicirati podršku tim organizacijama". Radi dodatnog pojašnjenja Vodič navodi nekoliko različitih primjera "ekstremnih političkih stavova", a to su: "javno iskazivanje želje da se svrgne demokracija, kapitalizam ili okončaju slobodni i pošteni izbori", zatim "protivljenje slobodi govora; upotreba rasističkog jezika" i, konačno, "odobravanje i poticanje ilegalnih aktivnosti kao i eventualni propusti da se ilegalne aktivnosti osude".

Vatrometna propast

Dokument je izazvao brojne kritike, a mnogi primjećuju da je jezivo sličan dekretima koji su u ne tako davnoj prošlosti namjeravali ograničiti sve oblike socijalističkih aktivnosti. Ne manjka usporedbi s Hitlerovom Njemačkom, a svjedoči se i o rastućoj autoritarnosti unutar Konzervativne stranke koja, kažu, najnovijim potezom potiče narod da se opravdano žali na totalitarne tendencije u državi. To je vidljivo i iz komentara Johna McDonnella, bivšeg laburističkog "kancelara u sjeni", koji kaže: "Na ovoj osnovi bit će se protuzakonito pozivati na velike dijelove britanske povijesti i politike, uključujuću nemalu tradiciju britanskog socijalizma, Laburističke stranke i sindikalizma, koji su se, svaki u svoje vrijeme, zalagali za ukidanje kapitalizma”.

Priliku da se oglasi nije propustio niti Yanis Varoufakis, propali grčki ministar financija koji zaključuje da se na "ovom primjeru vidi kako je lako izgubiti državu i kliznuti u totalitarizam". Kaže: "Zamislite obrazovni sustav koji školama zabranjuje da u nastavni program uključuju djela Williama Morrisa, Iris Murdoch ili Thomasa Painea..? Hej, pa ne moraš! Britanska vlada učinila je upravo to!"

Pitanje koje nas tvrdoglavo zaobilazi - zašto bi itko pri zdravoj pameti, u 2020. godini, nakon vatrometne propasti socijalizma na svim kontinentima, među svim rasama, religijama i narodima, u iscufanom štofu jednog propalog sadržaja prepoznao ikakav oblik prijetnje? Pa otpaci socijalističkih ideja mogu se pronaći još jedino u organizmima suhoparnih akademskih metuzalema. Zašto bi itko htio da im se zabranama udahne novi život? Uostalom, zar će to spriječiti studente da "antikapitalistički materijal" nabavljaju na internetu i drugim lokacijama ako procijene da njihov politički aktivizam treba novi "fiks"? I što bi profesor trebao konkretno učiniti ako se netko od njegovih studenata pozove na Marxa ili jednostavno - izrazi zabrinutost oko pravednosti dominantnog ekonomskog modela? Zvati Gestapo?

Čini se da ovdje nije riječ o tome da u Britaniji postoji zabrinutost oko toga da bi u sljedećih par godina London pogodila krvožedna radnička revolucija. Radi se o širem društvenom trendu da se zdravo i ukusno tkivo ideološkog neslaganja zamijeni kaznenim zakonom. Ovaj slučaj, a i mnogi drugi, pokazuje da je zapadno društvo zaraženo odvratnim virusom cenzure, puritanizma i netolerancije. Želimo da nam suci i policija daju novi smisao. Dosegli smo točku gdje sve više ljudi pribjegava ovakvim gadostima, izbjegava raspravu ili se histerično snebiva slovom na papiru.

Mentalna gimnastika

"Mrzim što govoriš, ali do smrti ću braniti tvoje pravo da to kažeš", to je jedan od najpoznatijih citata u povijesti. Pogrešno se pripisuje Voltaireu iako, doista, pripada jednom od njegovih biografa, Evelyn Beatrice Hall, koja je tom sintagmom pokušala protumačiti ideologiju velikog slobodoumnika. Učinila je to ispravno; najslavniji od prosvijetljenih bez oklijevanja bi se preplatio na te riječi. Čini se prikladnim u turbulentnoj političkoj i društvenoj klimi prisjetiti nekih osnova slobode izražavanja i njezinih potrebnih i bitnih vježbi.

Istina je da je sukob između politike i filozofije star barem koliko i Platon, no toj mentalnoj gimnastici moderna su društva, izgleda, podarila nove divljačke vratolomije. Oni koji žele raspravljati o svemu skandaliziraju se kada se netko s njima ne slaže; oni koji preziru cenzuru nemaju nikakve muke da progone nepopularne stavove; oni koji vrhovnu vrijednost vide u provokaciji i prijestupu crvene se kada se prekorači crta. Sve više se bojimo sukoba. Izgubili smo toleranciju prema razlici; željeli bismo potpuno uniformirani svijet.

Smeta nam usahli Marx i Balthusove slike od prije bilijun godina jer ne odgovaraju našim kriterijima, čak smo ih spremni, drž-ne daj, prilagoditi vremenu. U tom kontekstu nije čudo da naše razlike prestaju biti kapitalističke, marksističke, ovakve i onakve i postaju - moralne. Onaj tko drugačije razmišlja pokušava se uvjeriti argumentima, ali kako raspravljati s vjernikom koji je uvjeren u ispravnost svojih stavova? Takve pozicije nerijetko dovode do praktične nekrofilije; pale se knjige autora mrtvih 500 godina, zabranjuju se mrtve ideje, sudi se zombijima itd.

Zašto se onda čuditi kada se međusobna neslaganja svode na fobije? Pritom se o fobijama ne raspravlja, one se osuđuju.

Podrazumijeva se da učinci ovakvih infantilnih stavova nisu naročito poticajni: stvari neće prestati postojati samo zato što to želimo. Čudovište neće nestati ako zatvorimo oči. Ideje osuđene na izopćenje još uvijek će postojati, ali kako "nemaju pravo na državljanstvo", naći će načina da se manifestiraju na patološki način.

Što je britanska vlast učinila ovim potezom osim što je nekog marksističkog laprdala podigla iz pepela okoštalih akademskih praksi i ubacila u friške struje svakodnevne politike? Zar ne bi bilo efikasnije da se ideja pobila s idejom?

Knjižnice su, u krajnjoj liniji, dupkom pune tekstova koji brane aristokratske ili totalitarne oblike vladavine. Od Borgesa kojem je demokracija bila "zloupotreba statistike" do Lenjina i diktature proletarijata. Hoćemo li ih sve počupati negdje u torijevskom bunkeru? Odgovor se nameće neizazvan.

Svako društvo kontinuirano testira otpor svojih implicitnih zavjeta oko slobode izražavanja, britansko nije iznimka. Nažalost, sloboda gubi svoju vrijednost ako množimo do beskonačnih ograničenja, zabranjenih riječi i sumnjivih izraza. Jezik postaje krut, a svijet čiji je jezik krut ravan je i nezanimljiv.

To ne znači da bismo se trebali dovesti do lijene i meke pasivnosti "poštivanja svih ideja". One štetne i opasne trebale bi se opovrgnuti i poljuljati, ali je pritom važno da njihovi zagovaratelji ostanu čvrsto na nogama, čak i ako nam se temeljito gade. Prečesto smo počeli igrati obrnuto; opsesivno tražimo protivnički gležanj, a ležerno batalimo loptu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:04