BUDIMPEŠTA NA NOGAMA: ORBAN DAO UKLONITI JEDAN OD SIMBOLA MAĐARSKE PRIJESTOLNICE Nema više statue čovjeka koji je poveo revoluciju protiv Sovjeta

Budimpešta je opet na nogama. Vlasti su naredile da se brončani kip Imre Nagya ukloni s trga u samom središtu glavnoga mađarskoga grada, u neposrednoj blizini parlamenta. I statua je u petak uklonjena.

Riječ je, prvo, o skulpturi koja se oglašavala u turističkim vodičima kao jedna od znamenitosti koje svakako treba vidjeti tijekom posjeta Budimpešti. No, bitno je važnija politička poruka koju je poslala takva odluka. Nagy je bio jedan od komunističkih lidera koji su nakon Drugoga svjetskog rata formirali vladu u Mađarskoj. Bio je član Centralnog komiteta i Politbiroa te ministar poljoprivrede i unutarnjih poslova. Zbog suprotstavljanja agrarnoj politici 1949. godine isključen je iz Politbiroa, a 1951., nakon javnog pokajanja, primljen je natrag. Nakon Staljinove smrti 1953. godine Nagy je postao predsjednik vlade i provodio program ograničene gospodarske liberalizacije, da bi ga 1955. partijsko vodstvo na čelu s Mátyásem Rákosijem smijenilo sa svih položaja i isključilo iz Partije.

Jugoslavenska ambasada

No, opet je uspio osigurati pomilovanje te se u politiku vraća iduće godine kada postaje vodeći lik pobune protiv sovjetske vlasti. Nagy je 24. listopada postao predsjednik koalicijske vlade, a 1. studenoga proglasio je povlačenje Mađarske iz Varšavskog pakta i od UN-a zatražio priznanje Mađarske kao neovisne države pod zajedničkom zaštitom velikih sila. Reakciju Moskve nije trebalo dugo čekati: sovjetske su trupe već 4. studenoga ušle u Budimpeštu i u krvi ugušile ustanak. Nagy se sa suradnicima sklonio u jugoslavensku ambasadu. Nakon potpisivanja jugoslavensko-mađarskog sporazuma o prestanku azila, uz pisanu izjavu vlade premijera Jánosa Kádara kojom se jamči njegova sigurnost, Nagy je 22. studenoga napustio ambasadu, ali su ga sovjetske vlasti iste večeri uhitile i deportirale u Rumunjsku. Na tajnom procesu u Budimpešti 1958. godine zajedno s generalom Pálom Maléterom i nekolicinom suradnika osuđen je kao kontrarevolucionar i obješen.

Vlasti tvrde kako je cilj cijelog procesa vratiti originalni izgled središnjem dijelu glavnoga grada, kakav je bio prije Drugoga svjetskog rata, ujedno nastojeći izbrisati tragove komunističke vlasti koja je trajala do 1989. godine. No, spomenik Nagyu je na Vértanúk tere, Trg mučenika, postavljen 1996. godine. Dakle, nakon pada komunizma. A zamijeniti bi ga trebao spomenik poginulima 1919. godine, žrtvama kratkotrajnog komunističkog režima. I trebao bi biti nalik spomeniku koji je na tom mjestu stajao tijekom Drugoga svjetskog rata dok je Mađarsku vodio pronacistički režim admirala Miklósa Horthyja de Nagybányja.

Protivnici ovog poteza smatraju da je riječ o nastavku djelovanja vlade premijera Viktora Orbána s ciljem povijesnog revizionizma - sasvim je jasno da se takva odluka u današnjoj Mađarskoj ne može donijeti bez premijerove suglasnosti i rehabilitacije Horthyjeva režima. Potvrda je toga da je u službenom biltenu vlade Zoltán Kovács, glasnogovornik i blizak Orbánov suradnik, napao opoziciju da se ponaša jednako kao i Komunistička partija nakon gušenja pobune protiv sovjetske vlasti.

No, u cijeloj je priči posebno interesantno da je upravo Orbán svoju političku karijeru počeo na povijesnom skupu 16. lipnja 1989. kad je kao 25-godišnjak održao vatreni govor u korist Nagya koji je tada rehabilitiran. I kojeg je tada proglasio posljednjim odgovornim mađarskim liderom. A sada želi njegov spomenik smjestiti što dalje od centra.

Vlastita verzija povijesti

U cijeloj se priči ne može zanemariti ni činjenica da Orbán sebe doživljava najvažnijom osobom u mađarskoj povijesti - zbog toga je već ušao u školski program. Zbog toga mu smetaju kipovi drugih koji su ostavili svoj trag u povijesti. Konačno, svaki je novi rimski car odmah naredio da se na kipovima glava bivšeg zamijeni njegovom. Orbán to ne može napraviti, ali zato može ukloniti Nagya. “Cilj je vlade stvoriti verziju povijesti koja ide u prilog Orbánu”, rekao je László Miklósi, predsjednik udruge mađarskih učitelja povijesti, za The New York Times.