Kartica je već i dosad bilo - ali za novinare, koji u Ured za novinstvo ne mogu ući ako svoju magnetsku karticu, uz pravi omjer energičnosti i nježnosti, ne protaru kroz žlijeb na vratima. Ipak, nema tu okretnih vrata koje propuštaju jednoga po jednoga: uvijek je moguće da jedan otvori vrata a četvorica uđu. Vazda, doduše, pod brižnim okom barem jednoga od poslužitelja. Na svaki način, atmosfera je tu više familijarna nego stroga, jer su novinari disciplinirani pred radnim zadacima, ne toliko pred autoritetima.
Izgubljeno povjerenje
Uvedene su kartice odavna i na Vatikanski radio, virtualnu Kulu babilonsku, s koje odjekuju 64 jezika, često tematski posve izolirana jedan od drugoga. Na svima se emitiraju isti Papini istupi i iste centralne vijesti - ali oficioznu aureolu ima samo program na talijanskome, a svi ostali - pa i na središnjim svjetskim jezicima - imaju dio na svom jeziku koji nitko drugi ne prevodi niti za nj mari, pa tako ni glavni urednik nema pojma što sve kaže urednik na hrvatskome, a nije mu ni stalo što se pripovijeda po perifernim dvorištima. U Vatikanu se mnogo toga odvija na povjerenje - pa je utoliko gore kada se ustanovi da je netko povjerenje izigrao.
Na povjerenje se dosad išlo i kad je riječ o radnom vremenu odnosno nazočnosti u radnom prostoru. Računalo se na osjećaj dužnosti i na hijerarhijsku stegu, budući da su se na vrhovima rangovne piramide našli kurijalni kardinali, pod njima biskupi, pa tako preko savjetnikâ, tajnikâ, minutanata, atašea, do zadnjih pisara - brat bratu oko 5000 ljudi s vanjskim suradnicima. Smatralo se, onako generalno, da će biskup svoju vjernost pokazati i revnošću u službi, a da se njegovi podređeni neće usuditi ne slijediti biskupov primjer ili barem ne poslušati biskupov prijekor.
Niske plaće
Papu Ivana XXIII pitali su tako jednom: “Koliko ljudi radi u Vatikanu?” Dobro informiran - radio je u Kuriji i u diplomaciji, prije negoli je napredovao do naslova mletačkog patrijarha - dobri papa Roncalli je lapidarno odgovorio: “Mislim, polovica”. Uostalom, njegov je optimizam bio poslovičan.
Laksizmu nekih vatikanskih uposlenika pogodovala je i činjenica da je Sveta Stolica uvijek bila izrazito štedljiva na plaćama (ali nudi neke druge pogodnosti). Osigurano radno mjesto i niska plaća znaju uroditi mentalitetom koji se dâ sažeti u maksimu: “Nitko me ne može tako malo platiti koliko malo mogu raditi!”.
Pape radoholičari
A onda su prispjela dvojica papa: jedan radoholičar koji se znao proveseliti, a i dati u mistiku, te jedan koji niti se puno veseli niti je mistik, pa mu rad ostaje gotovo jedinom razonodom. Ni jedan ni drugi nisu, svaki zbog svog karaktera, bili skloni trpjeti ne toliko nerad, koliko birokratsko izmotavanje oko rada i nalaženje izlika za odsustvo iz kancelarije.
Na tu bolnu ranu legla je kao melem afera Vatileaks: poznati slučaj masovnog fotokopiranja i izvlačenja papinskih tajnih dokumenata i njihovo krčmljenje talijanskim novinarima.
Jedan krivac
Osuđen je samo jedan krivac, bivši Papin sobar Paolo Gabriele, čiji nasljednik više nema ne samo stol, nego ni pristup u uredu namijenjenome Papinim osobnim tajnicima.
Po presudi, riječ je o izoliranu slučaju, labilnom pojedincu koji je sebi umislio da ga je Duh Sveti uljudno pozvao da iščupa korov iz Isusova crkvenog vrta, prozivajući one koje smatra zlotvorima na medijskoj tribini i tako tjerajući Papu da se laća Mihovilova mača i “za slobodu svog naroda potjera izroda”. Ipak, za svaki slučaj, uvode se nove sigurnosne mjere, pa tako više ni u jedan ured neće imati pristupa onaj tko u njemu nema posla, a ostalima - ako baš moraju ući - sljeduje propusnica s potpisom šefa ureda, zavedena i u protokolu.
Netom se to pročulo, monsignori su se dosjetili jadu i zaključili, gunđajući ne baš uvijek pobožno, da je to atak na njihovu slobodu raspoređivanja radnog vremena ovisno o radnim zadacima. Da ih svode na činovnike koji moraju ovjeriti karticu i tako dokazati barem da su na radnom mjestu u radno vrijeme. Po jednima, autor nove mjere je mons. Mitja Leskovar, diplomat i savjetnik II razreda u Državnom tajništvu, kojega je Daily Telegraph predstavio kao stručnjaka za špijunažu i sigurnost, “monsignora 007”, što su svjetska glasila prihvatila bez krzmanja, kao da je Telegraph uklesan plamenim dlijetom u sinajsku ploču.
Posebna procedura
Zlobne jezičine, koje su Gabrielea (dok mu još nisu znale identitet) prozvale “dubokim grlom”, sada Leskovara zovu “uskim grlom”, ali zato što on osobno mora odobriti svako fotokopiranje povjerljivih dokumenata (kojih i u Vatikanu, kao i u svakoj birokraciji koja do sebe drži, ima više nego povjerenja, a kamoli potrebe). I onda se sve to još protokolira, zavodi, parafira itd. I to u doba kada svatko ima barem jedan mobitel kojim je moguće dokument u tili čas snimiti i istodobno ga duplirati, ako treba, na Tasmaniji (samo što to nitko Gabrieleu nije dojavio).
Ali je tako medijima bačena nova kost, za zabavu i dugo glodanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....