Italija mora obeštetiti obitelji žrtava masakra nad Usticom: Putnički avion srušio je NATO

Treći građanski odsjek talijanskoga Vrhovnoga kasacijskog suda napokon je razbio pravni gumeni zid oko zračnog masakra nad otokom Usticom 1980., kada je stradao talijanski putnički avion DC9 i u njemu 81 osoba. Pravomoćnom presudom - na koju se nije odvažio ni jedan kazneni odsjek - presuđeno je da se avion nije raspao ni zbog zamora materijala, a ni zbog bombe podmetnute u njemu, nego zbog rakete ispaljene izvana, koja je avion razorila. Presuda ne ulazi u to tko je ispalio raketu (to je sudski, ali ne i pravomoćno, utvrđeno vještvima u procesu pred Prizivnim sudom u Palermu), nego se ograničila na činjenicu da talijanska država nije zajamčila dovoljnu sigurnost civilnoga zračnog prometa, za što je raspolagala civilnim i vojnim radarima, pa stoga država mora isplatiti odštetu obiteljima žrtava.

Stavili živ vojne tajne

Što se ondje zaista dogodilo rekonstruirali su sudski vještaci 1997. - 17 godina poslije pokolja ali i više od 15 godina prije citirane pravomoćne kasacijske presude.

Dakle, 27. VI. 1980. dva libijska lovačka aviona kreću iz Jugoslavije, kao i obično, krišom preko Italije, u Libiju. Da bi dospjeli neopaženi, kriju se, kao i obično, u radarskoj sjeni nekog putničkog aviona. Trik je jednostavan: vojni avion, manji a brži i manevarski sposobniji, leti točno ispod civilnog aviona, istom brzinom, tako da radari s tla bilježe samo obris putničkog aviona. Putnički avion je DC-9 talijanske privatne tvrtke Itavije koji leti iz Bologne u Palermo, koridorom preko Firenze, Rima i tirenskog otoka Ustice.

U zraku su, međutim, i neki talijanski lovci koji primjećuju libijski avion ispod talijanskoga putničkoga i signaliziraju zapovjedništvu na tlu da je na nebu uljez. Mjere, rutinski, poduzima Sjevernoatlantski pakt. Iz njegove baze Solenzara na Korzici diže se možda 8 francuskih lovačkih aviona, a istodobno se i nekoliko američkih lovačkih aviona tipa corsair A-4 diže ili iz Napulja ili, još vjerojatnije, s nosača aviona Saratoge u Napuljskom zaljevu.

NATO -vi avioni lete neko vrijeme uz putnički avion, pokušavajući navesti libijske pilote da se spuste. Oni neće. Netko, vjerojatno Francuzi, ispaljuje dvije rakete, ali one umjesto u libijski vojni ulaze u talijanski putnički koji se raspada u zraku. Još desetak minuta komadi tog aviona s još živim ljudima (među njima 12 djece) padaju do površine mora, gdje ih čeka smrt. Sve to vide časnici po lovačkim avionima, a sve to bilježe i radari pomoću kojih se koordiniraju akcije, u Maremmi (Poggio Ballone), kod Napulja (Licola) i na Siciliji (Mazara del Vallo i Siracusa). Vojni vrhovi NATO-a, Sjedinjenih Država, Francuske i Italije odlučuju: uništiti radarske zapise u Italiji, slagati da su radari bili isključeni zbog vojne vježbe, udariti žig NATO-ve vojne tajne, spriječiti one koji znaju da govore. Sljedećih godina će, nakon 82 civila, u nerazjašnjenim okolnostima poginuti još 15 sudionika tog događaja, među njima i talijanski piloti Naldini i Nutarelli koji su primijetili Libijce (poginuli su na aeromitingu u Ramsteinu 28. VIII. 1988.).

Generali lagali na sudu

Istraga je ometana na sve načine, pa i lažnim svjedočenjima talijanskih zrakoplovnih časnika. Tek 1986. su s dna mora izvađeni ostaci aviona i uz njih tragovi napadača (npr. spremnik jednog od američkih lovaca), tek 1996. je NATO pristao skinuti obvezu vojne tajne s radarskih zapisa u svom posjedu, kada je tadašnji glavni tajnik Javier Solana de Madariaga uslišao zahtjev tadašnjega talijanskog premijera Romana Prodija - što je posredno dokazalo da su talijanski zrakoplovni generali Corrado Melillo, Lamberto Bartolucci, Franco Ferri i Zeno Tascio bili krivokletnici i da su veleizdajnički prikrili dokaze masovnog ubojstva.

Čekali 33 godine

Tako se, nakon 17 godina, s većom sigurnošću nego dotad moglo reći što se dogodilo: vojske su poduzele ratnu operaciju u talijanskom ratnom prostoru bez privole talijanske vlade; lakomislenošću ili šlamperajem su ugrozile sigurnost civilnog prometa i pobile gomilu civila, možda i zato da ne ispričaju što su vidjeli kroz prozore; mafijaškim urotništvom su prikrile tragove zločina; sve je to financirano novcem tih istih civila, poreznih obveznika, koje bi vojske imale braniti; 16 godina se NATO izrugivao suverenošću jedne svoje članice, njezinom sudbenom vlašću i njezinim civilnim žrtvama, gotovo 33 godine trebalo je čekati da žrtve dobiju barem pravo na odštetu, a krivci su i danas zaštićeni.