Viktor Trumbetaš je diplomirao vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.
Na društvenim se mrežama pojavila zanimljiva snimka koja prikazuje obaranje helikoptera ruske vojske prilikom njezina napada na kolonu pobunjenih pripadnika PMC-a Wagner tijekom njihove pobune i marša na Moskvu 23. i 24. lipnja prije dvije godine.
Ovi rijetki snimci prvi put izbliza prikazuju kako je tekla konfrontacija između plaćeničke skupine i ruske vojske u jednom od najdramatičnijih događaja novije ruske povijesti.
Vijest dolazi u istom trenutku kao i još jedna zanimljiva informacija, ova iz ureda bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka. Naime, u prošlomjesečnom intervjuu američkom blogeru Mariju Nawfalu, Lukašenko je ekskluzivno izjavio da se osnivač PMC-a Wagner Jevgenij Prigožin pokušao dočepati nuklearnog oružja tijekom svoje pobune u lipnju 2023. i tako gurnuo svijet na rub nuklearne katastrofe.
Ako je vjerovati Lukašenkovim riječima, na svojem "maršu pravde", kako su ga wagnerovci nazivali tijekom pobune protiv moskovskih vlasti 23. i 24. lipnja 2023., pobunjenici su bez otpora ušli na teritorij vojne baze Voronjež-45, gdje je pohranjeno nuklearno oružje. To je, prema Lukašenku, izazvalo veliku nelagodu i u Kremlju i na Zapadu.
"Nuklearni gumb"
"Osjećao sam da je Prigožin požurio do nuklearnog gumba. A zapadnjaci su pretpostavili da bi u to vrijeme mogao svrgnuti postojeću vladu i dočepati se nuklearnog oružja. Shvatio sam to usred dana, ne odmah. Nisam ni mislio da bi Ženja Prigožin mogao doći do takvog ludila", rekao je bjeloruski predsjednik i naglasio da ruske vlasti nisu htjele dopustiti takav razvoj događaja, što je također bilo neprihvatljivo za zapadne zemlje: "Uspio sam uvjeriti Prigožina da neće postići svoje ciljeve. Išli su pokraj Bjelorusije prema Moskvi, a onda su se okrenuli." Lukašenko je potom podsjetio da je u telefonskom razgovoru s Prigožinom dogovorio da pripadnici PMC-a Wagner odu na teritorij Bjelorusije. "Ovako je ovaj sukob završio", rekao je.
Ovo nije prvi put da se spominje ovaj događaj, ali ovo je prvi put da je spomenut i potvrđen od strane najvišeg predstavnika vlasti jedne države, koji je osobno sudjelovao u spomenutim događajima.
PROČITAJTE VIŠE Ovo je F-47, borbeni avion za koji Amerikanci kažu da će biti ‘najmoćniji ikad‘
Slične teze je ranije izjavio i Kirill Budanov, načelnik ukrajinske vojne obavještajne službe GUR. Budanov govori da se u jednom trenutku iz glavne kolone pobunjenika odvojio jedan dio pripadnika te su uspjeli stići i u samu bazu, namjeravajući preuzeti male nuklearne naprave iz sovjetske ere da bi "povisili uloge" svoje pobune.
"Jer ako ste se spremni boriti do posljednjega, onda je ovo jedan od objekata koji značajno podižu uloge u igri", napominje. "Osim običnih nuklearnih punjenja, tj. glava, ondje se i danas nalaze prijenosna nuklearna punjenja još od sovjetskog vremena. To su veoma malena nuklearna punjenja koja su se mogla nositi u ruksacima. To je jedno od njihovih osnovnih skladišta i to je jedan od razloga zašto su krenuli tamo (prema bazi) jer u principu se klasične rakete ne mogu uopće lansirati (bez znanja), a upotrijebiti nuklearni ruksak je savršeno moguće", govori Budanov u intervjuu ukrajinskim novinarima. Prema njegovim riječima, jedina prepreka između wagnerovaca i nuklearnog oružja bila su vrata nuklearnog skladišta. "Vrata trezora su bila zatvorena, a oni nisu ušli u tehnički dio", rekao je Budanov.
Prijenosne nuklearne naprave
Sovjetski savez, a kasnije i Rusija, u svom je vojnom arsenalu zaista imao diverzantske prijenosne nuklearne eksplozivne naprave (RYA) - preciznije, to su nuklearne prijenosne mine modela RA41, RA47, RA97 i RA115, težine oko 25 kilograma. Proizvodile su se od 1967. do 1993., a smatra se da ih je ukupno napravljeno oko 250.
U sovjetsko su doba za rukovanje ovim smrtonosnim uređajima postojale posebne jedinice iz sastava vojnih specijalnih snaga pri Glavnoj obavještajnoj upravi (GRU), koje su prolazile posebnu obuku za korištenje, to jest instalaciju ovih naprava na ciljeve u neprijateljskoj dubini. Navodno su svi preostali komadi ovih mina uništeni još 1998. prema provedbi zajedničkog sporazuma o razoružanju s SAD-om.
Ove senzacionalističke tvrdnje mogu biti točne jer ipak dolaze od najviših čelnika država koji su neposredno bili uključeni u navedena zbivanja, no neke tvrdnje treba uzeti sa zadrškom. Naime, ubrzo poslije prvih pojava ovih tvrdnji u srpnju 2023., američki dužnosnici izrazili su sumnju u njih rekavši da nema dokaza da su nuklearno oružje ili uređaji bili u opasnosti tijekom pobune, a za pretpostaviti je da su američke obavještajne službe detaljno motrile tijek pobune putem satelita i drugih načina motrenja.
Drugo, u Rusiji ovakve objekte čuvaju specijalne jedinice namijenjene isključivo obrani ovakvih strateških objekata i one su uvježbane za odbijanje napada ne samo manje diverzantske skupine nego i napada punog opsega teškim naoružanjem - tenkovima i topništvom. Hipotetska akcija wagnerovaca bi u tom slučaju bila dočekana žestokim otporom i šanse za bilo kakav uspjeh bi bile minimalne jer bi se dotad u borbu aktivno uključila i ruska vojska koja ne bi štedjela sredstva u uništenju prijetnje.
Također, prijenosne nuklearne mine (ako su postojale!) zahtijevaju određeno stručno rukovanje i posebnu obuku, kakvu wagnerovci iz kolone zasigurno nisu imali, kao ni stručnjake, aktivacijske kodove ili upaljače. Jedino se može teoretski pretpostaviti da su u slučaju zauzimanja baze i otuđivanja "ruksaka" Prigožin ili njegovi pripadnici imali ideju otuđiti određen broj bombi i onda ucjenjivati Putina i Kremlj, pa čak i Kijev, ili pak prodati oružje zainteresiranim skupinama na crnom tržištu, što bi imalo nesagledive posljedice na globalnu sigurnost.
Sve ili ništa
U neizvjesnoj situaciji poput ove nezapamćene pobune svašta se moglo očekivati. Kako general Budanov govori, ovo je bila situacija kada se s Prigožinove strane doslovno išlo na sve ili ništa i tu se povisuju ulozi, pa čak i oni najkrajnjiji.
Imajući u obzir položaj i sposobnosti Jevgenija Prigožina i njegovih postrojbi u tom trenutku, realno je reći da bi se, da je zaista htio, možda ozbiljnije i potrudio zauzeti tu bazu, a marš na Moskvu bi u tom smislu svakako bio od početka drukčije koncipiran. To se nije ostvarilo niti je tada svojim medijskim istupima izložio prijetnju svojim protivnicima nuklearnim oružjem. Ako izuzmemo iz jednadžbe mogućnost kratkoročnog otimanja kontroli izolirane postrojbe iz kolone, također se može postaviti hipoteza da je neka od postrojbi namjerno usmjerena u smjeru sigurne zone baze Voronjež-45 da bi samom svojom prisutnošću bez stvarnog uplitanja u bazu stvorila privid moći i protresla protivnike ruske vlasti i pokazala im da misle ozbiljno.
Iz istupa bjeloruskog predsjednika američkom blogeru, gledatelju je teško ne uočiti očitu notu izražene samohvale u spašavanju svijeta od nuklearne katastrofe. Lukašenko također slavodobitno spominje da su mu na ovom uspjehu čestitale čak i američke i britanske obavještajne službe.
Je li ova informacija tobožnja ekskluziva koju je pak nemoguće neovisno provjeriti, možda i izmišljeni čin samohvale bjeloruskog predsjednika radi podizanja vlastitog imidža pred zapadnom publikom koja je trebala pogledati ovaj intervju? Možda je to maskirovka u kojoj Lukašenko prenaglašava događaj radi određene medijske obmane, stvaranja konfuzije i osjećaja nemira na Zapadu, ali i u kojoj on sebe i svoju vlast predstavlja spasiteljem pred mogućim nuklearnim armagedonom i jamcem nuklearne sigurnosti? A možda je i on upao u Prigožinov vješto izvedeni informacijski rat i misli da je pridonio rješavanju krize koja zapravo nije ni postojala? Sada kada Prigožin nije među živima, lako ga je optužiti za nešto za što možda jest, ali možda i nije kriv. Puno pitanja u ovom događaju ostaje nerazjašnjeno do kraja, a možda ih najbolje opisuje naslov knjige britanskog pisca Pitera Pomeranceva: ništa nije istina i sve je moguće.
Sigurno je da bi, da se ovaj scenarij zahvata nuklearne baze ostvario, svijet gledao neviđenu dramu kao iz najnapetijih romana Toma Clancyja, a događaji u Ukrajini i Rusiji bi dobili nuklearni finiš ravno iz "Nemoguće misije".
Komentari
0