PIŠE NINO ĐULA

Da, komičari mogu biti heroji, ali i političari s dugim karijerama mogu ostati - komičari

Ukrajinski narod upravo živi našu tragediju, ali i naše snove iz devedesetih. Nijedan njihov krik nije pretjeran...

Volodimir Zelenski

 Sergei Supinsky/AFP
Objavljeno: 04. ožujak 2022. 19:56

Fora je da još netko toliko vjeruje u Europu, nestvarno, lijepo, čak i optimistično.

Nakon devet noći čudesnog otpora razaranjima i progonu, valjda je već jasno da ukrajinski narod ne želi ruske "osloboditelje" i da su prodike o "ruskom svijetu" i ravnoteži interesa samo predtekst i izgovor za bezočno osvajanje, a nažalost lako moguće i za genocid.

Ono što je zajedničko svim tim izravnim ili neizravnim propagandistima ili relativizatorima ruske agresije na Ukrajinu jest da su okrutno ravnodušni na ljudsku bol i patnju. Jer kakva je to ludost da se u 21. stoljeću bilo čiji interesi ostvaruju invazijom i namjernim ubijanjem civila ili da bilo koji mudroser ili rusoser tobože racionalno razlaže i secira geopolitičke realitete i razglaba o obrambenim taktikama dok traje bombardiranje nedopuštenim oružjem, dok visi prijetnja još većim uništenjem i dok stotine tisuća ljudi, rastavljenih od domova i obitelji, u stravičnom zbijegu svakodnevno pužu prema Europi, slomljeni i poniženi?

S pogledom na te tužne, nove fanatične vjernike Europe, koji nam bespomoćno nadiru tražeći zaklon od hladnog i brutalnog okupatora, isplati nam se malo pogledati u sebe.

Gdje se to putem poderala i naša vjera u zapadnu demokraciju, kad je i zašto ishlapio zanos da ćemo s osamostaljenjem izgraditi pravedno društvo, kad smo i kako postali toliko cinični, i možemo li biti sigurni da nadreal-političari slabog liderskog kapaciteta, koje već desetljećima biramo da nas vode i predstavljaju, zapravo nisu kompjutorski točna preslika svih nas?

Nije sasvim pravedno upirati prema Milanoviću, Mesiću ili bilo kojem trećem neempatičnom pronositelju hrvatskog i zapadnjačkog sitnodušja. Nije jer se ono raširilo puno dalje od političkih elita - mnogi su zaboravili, ili samo potisnuli, da nas pogledi na vukovarsku povorku i zapaljene gradove nisu navodili na to da razmišljamo, a kamoli raspravljamo, o povijesnoj utemeljenosti snova o "velikoj Srbiji" nego smo bezuvjetno tražili od Europe i svijeta da tu tragediju zaustave odmah, i nismo pitali za cijenu. Nismo niti trebali.

Ukrajinski narod upravo živi našu tragediju, ali i naše snove iz devedesetih. Nijedan njihov krik nije pretjeran. Ukrajina ne treba ni Zelenskog da bi imala heroje, tamo je u ovom trenutku svaki vojnik i svaki civil heroj. S druge strane, u nas u potrazi za mirnodopskim "herojima" moramo zaroniti toliko duboko da nam heroina na trenutak postane čak i srednjorangirana diplomatkinja, bez ijedne zapažene složenije misli, i to samo zato što je, kakve li žrtve, neko vrijeme ostala na radnome mjestu.

Da, već se dokazalo da i komičari mogu biti heroji, ali i to da političari od velikih karijera i dugog trajanja mogu ostati samo - komičari.

Ni Ukrajina ni Europa ni svijet nemaju ovih dana baš ništa od različitih govornika šuplje relativizacije, donositelja naknadne pameti i navodnih dubljih uvida.

Što, trebali smo ih davno slušati kad su upozoravali da će 2022. u Europi opet biti pokolja, ratnih zločina i nedopuštenog oružja? Čak i da su to doista govorili, što bi točno narod s tim njihovim prognozama? Išao hodočastiti Putinu i bacati mu se pod noge?

Ovdje nije tema tko je razbjesnio Putina, nego tko će ga zaustaviti.

Zar će nam zaista ovih preteških dana stradanja jednog naroda na tlu Europe inspiracija biti svi ti manje ili više moćni proroci zlih raspleta, a ne recimo ljudi poput Vlade Gotovca, Kurta Vonneguta ili Josepha Hellera?

I što bi se točno promijenilo za Ukrajince, recimo jednog Jevhena Žukova ili pak Olega Fedka, da su kojim slučajem 2014. godine pročitali Kissingera, čiji se stari, tobože proročanski tekst o političkim realitetima sad masovno širi društvenim mrežama? Ali baš ništa.

Velika Srbija, velika Rusija, velika patnja.

Ovo su trenuci kad nažalost ne možemo puno djelima, ali zato možemo ponešto riječima i gestama. Baš zato što nemamo snagu zaustaviti ubojice djece na ukrajinskoj zemlji, trebali bismo pažljivije birati riječi i geste. Agresija na Ukrajinu nije poput pandemije - bezgranični virtualni hipodrom za tlapnje i nadmudrivanja. U našim nedavno ranjenim srcima jednostavno mora biti puno više topline nego u teatralnom i sebičnom pljeskanju Zelenskom u vijećnici Europskog parlamenta.

Ako već ne možemo naročito pomoći, a nažalost ne možemo, imajmo barem poštovanja prema toj neopisivoj žrtvi i stradanju.

Ako već ne zbog njihovih, ukrajinskih snova o slobodi - u koje se neki ne mogu uživjeti - tada barem u ime naših snova o domovini kakvu smo zamišljali dok su na nas padale bombe i ginula djeca, ali je još nismo približili tim našim snovima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 03:31