Dnevnik samoizoliranog intelektualca: Kako izgleda mračna strana vrhunca europske civilizacije

Švedska bilježi, po službenim podacima, najviše inficiranih koronavirusom po glavi stanovnika u Europi. Strategija provođenja “imuniteta krda” pokazala se tragičnom, no glavni njezin strateg, Anders Tegnell, ne odustaje od tvrdnje da je u osnovi bila ispravna, premda je eto umrlo dosad u Švedskoj više ljudi negoli u Kini.

Kako je moguće da je jedan prosvijećen Šveđanin toliko zalupan?

Moguće je prije svega zato što Anders Tegnell pretpostavlja, kako tvrdi, da u Švedskoj “krda” zapravo - nema, pa se i virus među ljudima ne može širiti onoliko nekontrolirano koliko se može, primjerice, u Italiji, gdje u jednom kućanstvu žive i roditelji, i djeca, i bake i djedovi.

Nema toga među Šveđanima. Bake i djedovi su daleko, često se i ne zna gdje žive, a nema ni očeva sve češće. Samohrana majka postala je društvena norma.

Šveđanke ne oklijevaju u svojem samoostvarenju, masovno naručuju spermu preko interneta pa se same doma oplođuju, sjemenom muškarca, plaćenog donora, kojega su također izabrale iz baze podataka na internetu, oglasnika ilustriranog mnoštvom kratkih video i audio poruka muškaraca koji su, samo za njih, masturbirali eto u posudicu.

Danski jedan mudrijaš, poduzetnik, vodi tvrtku u kojoj je u svakom trenutku spremno za prodaju oko 170 litara spreme. Što se kaže, da krave muze, mnogo je. Pola narudžbi stiže iz Švedske.

Danas otprilike polovica Šveđana živi sama. Posljedica jest to, dakako, višestoljetnih procesa, no ubrzanje prema faustovskom kraju započelo je godine 1972., kad je skupina vodećih političara, poduprta vodećim znanstvenicima, objavila popularni priručnik “Obitelj budućnosti”.

Švedsko društvo toliko je organizirano i učinkovito da je u priručniku iznesenu strategiju smjesta počelo primjenjivati široko u praksi.

Osnovne postavke glase: svatko mora biti ekonomski nezavisan od svakoga, djeca ne smiju ovisiti o roditeljima, a niti roditelji o djeci kad - ostare. Brak mora biti isključivo zajednica dvoje neovisnih pojedinaca, jer ako među njima vlada bilo kakva ekonomska zavisnost, kako znamo da su zajedno zbog ljubavi?

Oswald Spengler pretpostavio je prije stotinjak godina da će se takvo društvo u Europi razviti, kao vrhunac njezine kulture, kao njezina civilizacija, oko godine 2000.Po Spengleru, bit je te civilizacije orgija individualizma, konačni trijumf vikinškog duha u težnji za samoostvarenjem.

Otprilike četvrtina Šveđana danas umire sama. Cijela jedna golema zgradurina u Stockholmu, kakve u cijeloj Hrvatskoj nema, napučena je službenicima koji tragaju za nasljednicima preminulih. Za preminulima pak, često, ne traga nitko. Jer se i ne zna da su preminuli.

Možda susjedi i znaju, jer u neko doba iz stana pokojnikova širi se vonj smrti, ali ne miješaju se eto u “tuđa posla”.

Država, međutim, nema osjet njuha. Svaki Šveđanin račune plaća trajnim nalogom, mirovina se automatski uplaćuje, čovjek mora iz kuće izaći jedino u dućan. Čovjek umre, mirovina teče, smrad se širi, računi plaćaju, nitko živ za njega nije pitao ni dok je bio živ, pa što bi pitao sada. Kazat ćete: pa zar nije njegovim potomcima bilo sumnjivo što se ne javlja? Nije, jer ne javljaju se niti oni njemu. Normalno je u Švedskoj da se trideset godina ne čujete s majkom.

Svatko živi svoj život, svatko se “samoostvaruje”, posao, kuća, televizor, nitko nije gladan, svakome je plaća dovoljna, svatko gleda da udovolji prije svega - sebi.

Ne mogu, dakle, Šveđani zapravo ni znati koliko ih je umrlo od Covida-19, kad se i ne zna da su umrli, rekao bih.

Volio bih da u svemu ovome pretjerujem, ali samo sam, zapravo, dijelom prepričao dokumentarac “Švedska teorija ljubavi” redatelja i scenarista Erika Gandinija iz 2015., a koji je HTV emitirao godine 2017.