Drugi čovjek Amerike: Ukrajina? Dogodit će se nešto što će šokirati mnoge!

Prvo batina, pa tek onda mrkva – misao je vodilja nove američke administracije; kako po pitanju carina kojima prijete svojim prvim susjedima i ključnim strateškim partnerima, tako i u kontekstu ostalih makroekonomskih i vanjskopolitičkih pitanja.
Ukrajina, u tom kontekstu, nije iznimka.

Nakon inicijalnog šoka svih rusofoba i putinoskeptika, koji su od novog čelnika Sjedinjenih Država očekivali bitno oštriji stav prema autokratu odgovornom za pokolj stotine tisuća Ukrajinaca u tri godine „specijalne vojne operacije”, američki predsjednik Donald Trump poslao je svog sekundanta, potpredsjednika J. D. Vancea, da amortizira nastalu štetu.

Ne zato da sebi, tj. Washingtonu spasi obraz na globalnoj pozornici, koliko da Kremlju poruči kako ne ide ipak sva voda na njihov mlin; barem ne a priori. Pa kakvo bi to bilo „umijeće postizanja dogovora”, da se u startu otkriju baš sve karte?

Vance je, tako, ovoga petka iz Europe Moskvi poručio da „SAD nije u potpunosti odbacio mogućnost slanja svoje vojske u Ukrajinu ukoliko se Rusija ne bude pridržavala uvjeta primirja koji će se tek definirati”.

- U tom ćemo slučaju prvo posegnuti za ekonomskim mjerama, poput još oštrijih sankcija, a prerano je i za potpuno odbaciti mogućnost vojne intervencije – poručio je američki potpredsjednik, zauzevši osjetno grublji stav od Trumpovog šefa obrane Petea Hegsetha, koji je na ovotjednom sastanku s kolegama iz članica NATO-a nedvosmisleno poručio da se Washington ne planira vojno angažirati oko Ukrajine.

Ako išta, ovih se dana iskristaliziralo da novi/stari američki predsjednik svojim potrčcima (jer, budimo realni, jasno je dao do znanja da saveznika i suradnika nema, jer je on alfa i omega svog drugog mandata) alocirao uloge dobrog i lošeg policajca.

Petea Hegsetha je zadesila sudbina lošeg policajca, koji će iz Bruxellesa Kijevu (a time i Moskvi) poručiti da nije realno očekivati učlanjenje Ukrajine u NATO, kao ni zadržavanje teritorija, a da Zelenskom SAD neće vojno priskočiti u pomoć jer „ima pametnijeg posla”. J. D. Vance je dobar policajac, koji nakon inicijalnog šoka poručuje kako su još uvijek sve opcije na stolu i da „SAD ostaje predan rješenju koje Ukrajini garantira suverenitet i neovisnost”.

- Na stolu je mnogo formulacija, konfiguracija i diplomatskih rješenja, a naša misao vodilja jest da Ukrajina zadrži svoju suverenost i neovisnost. Mislim da će iz ovoga proizaći dogovor koji će šokirati mnoge, citira WSJ Vanceovu izjavu, koji je, doduše, još jednom naglasio kako nije realno očekivati da Kijev zadrži kontrolu nad svim teritorijima, pogotovo nad onih 20-ak posto, koji se već godinama nalaze pod „ruskom čizmom”.

Vance tvrdi da je taktika SAD-a uvjeriti Moskvu da će više postići za pregovaračkim stolom nego na bojištu, što samo po sebi nije nesuvisla pomisao, no ona neodoljivo podsjeća na taktiku Nevillea Chamberlaina, britanskog premijera iz 1930-tih, koji je dajući ustupke Adolfu Hitleru želio zadovoljiti njegov rastući teritorijalni apetit u pokušaju da ga demotivira od svakog sljedećeg zahtjeva. Svi znamo kako je to završilo.

- Treba biti iskren i u obzir uzeti činjenicu kako je za trenutni omjer snaga na ukrajinskom bojištu u velikoj mjeri kriva i Bidenova administracija, koja je Kijevu godinama davala taman toliko oružja da opstaje na životu, ali nedovoljno da ostvari ikakve hvalevrijedne rezultate temeljem kojih bi mogla potraživati određene zahtjeve – piše urednički kolegij Wall Street Journala, u svom uvodniku na tu temu, poručivši pritom Trumpovoj Bijeloj kući kako mora biti vrlo oprezna s ustupcima koje daje Kremlju.

- Tanka je granica između ustupaka i opće kapitulacije; u potonjem scenariju i sami djelujemo slabo na globalnoj pozornici – stoji u prvom pasusu.

Američki potpredsjednik J. D. Vance obratit će se sudionicima ovogodišnje Sigurnosne konferencije u Münchenu ovoga petka. Iako se u minhenskim kuloarima šuškalo da bi se ondje prvi put mogli susresti ukrajinski i ruski delegati, na svojevrsnim preliminarnim pregovorima, Kijev je ovoga četvrtka odlučno odbacio ikakve šanse za taj scenarij.

„Sjena 1938. opet se nadvila nad München”, zaključuje Euractiv. U pravu je.