Energetski megaprojekt godinama je stajao zbog rata u Siriji. Ako se sad stvari pomaknu, bio bi to novi udarac Putinu

Katarsko-turski plinovod kao alternativa plinu iz Rusije odavno se spominjao kao jedan od faktora u ratu u Siriji. Niz zapadnih medija pisao je o ovoj temi još 2015. godine, a već se čuje da je s uklanjanjem ruskog saveznika, sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, nestala politička prepreka za projekt kojim bi se katarski plin preko Sirije prebacivao do Turske te dalje u Europu. Ipak, prepreke za realizaciju ideje i dalje postoje na terenu, čak i sad kad je Asad ispao iz križaljke.

Spomenuti projekt zamišljen je kao alternativni način za smanjenje ovisnosti Europe o ruskom plinu, a trebao se spojiti na propali plinovod Nabucco, koji je bio zamišljen kao spojnica između Turske i Austrije kojom bi se plin iz kaspijske regije dopremao u Europu.

Katar je jedan od najvećih svjetskih izvoznika prirodnog plina, posebice ukapljenog prirodnog plina LNG-a. Plinsko polje North Dome jedno je od najvećih plinskih polja na svijetu, a Katar zbog svoje lokacije danas izvozi morskim putem.

Brojni planovi za diverzifikaciju plinskih ruta za opskrbu najvećeg tržišta, onog u Europi, propali su zbog niza razloga, ali najveći su jaka i oštra konkurencija plinskih dobavljača. Nekoliko geopolitičkih faktora utjecalo je konkretno na sudbinu katarsko-turskog projekta kojim bi se katarski plin izvozio u Europu putem kopna kroz Siriju. Prvi je, dakako, rat koji je u Siriji izbio 2011. godine. Veliki građanski sukob i ratna razaranja koja su uslijedila uništili su mogućnost za gradnju bilo kakve infrastrukture kroz tu zemlju. Osim toga, Turska kao ključna tranzicijska zemlja bila je u lošim odnosima sa Sirijom, a i Rusija je imala interes u održavanju monopola na plinovode koji završavaju u Europi, pa je bila protiv tog projekta.

Zbog rata u Siriji, nestabilnosti i nesuglasica u bliskoistočnoj regiji, ideja o transportu katarskog plina kroz Siriju za Europu u međuvremenu je gotovo potpuno napuštena. Plin iz Katara do Europe uglavnom dolazi putem LNG terminala, a u Europi postoje i alternative kao što su ruski plinovodi i energetski projekti iz drugih regija poput Azerbajdžana.

Rusija je tradicionalno bila najveći dobavljač, ali to se preokrenulo nakon pokrenute agresije na Ukrajinu 2022. godine. Od drugih izvora tu je Norveška, s domaćim plinskim poljima, zatim LNG plin, najviše iz SAD-a i Katara te plinovodima iz Alžira (podmorskim) i Azerbajdžana (putem Turske).