Hoće li se Nijemcima i drugima koji su se odlučili za lockdown isplatiti strategija čekanja na cjepivo?

Iza nas je jako težak epidemiološki tjedan. Počnimo stoga od onoga što je u Hrvatskoj zvučalo dobro.

Čini se da je zaraza u Hrvatskoj u pojedinim regijama počela usporavati. Međimurski župan Posavec usudio se javno primijetiti da je u njegovoj županiji broj novih slučajeva manji i po sedmodnevnoj incidenciji i po dnevnim podacima, s time da oni jedini ukupnom broju potvrđenih pribrajaju i pozitivne na antigenskim testovima, kao i one koji su dijagnosticirani samo na temelju simptoma. Župan jedne druge sjeverne županije gdje se, izgleda, epidemiološka situacija također počela popravljati, to ne želi ni spomenuti. Riječ je o Radimiru Čačiću i Varaždinskoj županiji, gdje je vidljiv trend pada broja hospitalizacija, što je najvažniji podatak. On govori više nego što nam govore dnevni podaci o broju slučajeva.

Ti dnevni podaci o slučajevima su "prljavi" iz više razloga. Jedan od ključnih problema pri procjeni trenda jest broj testiranja. Hrvatska je od 1. listopada da danas jako povećala broj testiranja. Na 1. listopada radili smo 1,16 testova na tisuću stanovnika, a bogata Njemačka radila je puno više - 1,93 testova na tisuću stanovnika, ili 40-ak posto više. No, od 27. studenoga Hrvatska počinje testirati više nego Njemačka. Posebno veliki skok u broju testiranja zabilježili smo upravo u tjednu iza nas, kad smo došli do toga da radimo 2,42 testa na tisuću stanovnika, što je više nego dvostruko više nego početkom listopada. Nema se tome što puno prigovoriti jer imamo visoki postotak zaraženih među testiranima, ali ako u jednom tjednu značajno podignemo broj testiranja, zamutit ćemo sliku stvarnog trenda rasta/pada slučajeva. Možemo li uz viši broj testova ipak govoriti o tome da smo dosegli plafon te bi nakon sjevernih županija brzo trebali očekivati pad u drugim sredinama?

Ono što je obilježilo Hrvatsku u prošlom tjednu jest žestoki sukob dviju grupa znanstvenika u Vladinu epidemiološkom savjetu, poluformalnom tijelu koje nema svog predsjednika nego funkcionira kao neka vrsta debatnog kluba koji služi Vladi i epidemiološkom Stožeru za lakšu orijentaciju pri donošenju odluka. Savjet nema direktni, službeni utjecaj na Vladu i Stožer nego samo savjetodavni, ali na znanstveni obračun ipak moramo gledati kao na ključni političko-ekonomski događaj ne samo u prošlom tjednu, nego i u mjesecima koji dolaze. Naime, potpuno je jasno da su epidemiološke odluke upravo te koje trenutačno upravljaju državom; predodređuju ostale ekonomske, političke i socijalne politike. Ako pokušate uzeti u svoje ruke upravljanje epidemiološkim mjerama, onda zapravo u pandemiji pod svoje uzimate upravljanje zemljom. Nije stoga čudo da je u znanstvenom ratu za tako veliku moć na javni stol servirano puno toga neznanstvenog, poput dezinformacija koje su graničile s jeftinim podvalama.

Doista dramatičan rast broja smrti od covida pobornici strožih mjera iskoristili su za napad na neistomišljenike te su zatražili što je moguće strože mjere, najstrože koje Hrvatska može izdržati, ali nisu jasno definirali što točno predlažu.

Dva su problema tog pristupa.

Prvo, ako gledamo podatke po europskim zemljama ili one iz Sjeverne i Južne Amerike, iz krivulja rasta broja slučajeva i smrti ne mogu se nazrijeti dokazi da tvrde mjere, potpuni ili parcijalni lockdown, doista usporavaju rast broja slučajeva i smrti u sredinama koje nisu dosegle visoku stopu okuženosti.

Drugo, zemlje koje jednom uđu u tvrde epidemiološke mjere, tendiraju pojačanju tih mjera te dugoj paralizi cijelog niza javnih i ekonomskih aktivnosti. Neke bogatije zemlje koje ne ovise previše o uslužnom sektoru to si mogu priuštiti, za one siromašnije i ovisne o sektoru usluga, poput Hrvatske, dugi lockdown bio bi ekonomska i socijalna noćna mora. Nejasno je zašto su se ugledni domaći ekonomisti čudili anketnoj procjeni Eurostata da su prihodi zaposlenika u 2020. u odnosu na 2019. uvjerljivo najviše pali u Hrvatskoj.

Vratimo se prvom problemu radikalnih epidemioloških mjera na primjerima Slovenije i Njemačke.

Slovenija je vrlo disciplinirana nacija koja je u drugom valu pandemije uvela vrlo strog i dosljedni parcijalni lockdown, ali se strelovito uvrstila u grupu europskih zemalja s najgorim epidemiološkim brojevima. Slovenija je dosegla zastrašujućih 937 smrti na milijuna stanovnika te je u Europi čak šest mjesta više od Švedske, zemlje koju su proglašavali svjetskim epicentrom epidemiološkog horora.

Kancelarka velike Njemačke, Angela Merkel, na samom je početku drugog pandemijskog vala predložila drugim europskim liderima radikalno zaoštravanje mjera, međutim, i uz vrlo dug parcijalni lockdown jučer su naslovnice Frankfurter Allgemeine Zeitunga i Bilda vrištale o rekordnom broju novih slučajeva i smrti. Njemačka, koja je u prvom valu prošla s nižom razinom okuženosti, očigledno ulazi u fazu izravnavanja u odnosu na druge zemlje. Proces smanjivanja razlike u incidenciji slučajeva i broju smrti na milijun, postaje očit. Bit će zanimljivo pratiti situaciju u Njemačkoj između Božića i Nove godine. Inače, Njemačka je 10. prosinca imala rast broja slučajeva tjedan na tjedan 17,6 posto, a Hrvatska 3,3 posto.

Je li moguće da će se Nijemcima i ostalima koji su se odlučili za novo epidemiološko zaključavanje društva isplatiti strategija čekanja na cjepivo? Teško pitanje. Mnogi vrhunski epidemiolozi i stručnjaci za matematičke modele slomili su zube na ovoj pandemiji, a cijepljenje je nova varijabla. Zasad se čini da je rast broja slučajeva u Njemačkoj toliko velik da će i uz relativno brz početak cijepljenja teško izbjeći vrlo značajan rast broja smrti.

Jedan od rijetkih koji je za svoju zemlju izbacio uvjerljivu procjenu ishoda pandemije uz cijepljenje jest fantastični podatkovni znanstvenik Youyang Gu, inače poznat po tome što je izbacivao vrlo dobre prognoze, ali je to prestao činiti uz objašnjenje da modeli ne mogu preuzeti ulogu kristalne kugle. Ukratko, Gu je procijenio da će do sredine 2021. godine oko 60 posto populacije Sjedinjenih Država steći imunitet na covid-19. Pri tome će oko 30 posto populacije, prema njegovim procjenama, imati prirodni imunitet koji su razvili nakon zaraze, a još će 30 posto biti imuno zahvaljujući cijepljenju. Bez ulaženja u detalje njegova modela, koji je baziran na složenim procjenama širenja zaraze i brzine cijepljenja te učinkovitosti cjepiva, treba naglasiti da je Gu na kraju zaključio kako Sjedinjene Države ipak moraju računati sa 500.000 mrtvih (+/- 100.000). Drugim riječima, Gu očekuje jako puno infekcija bez obzira na pojavu cjepiva - ukupno 40 milijuna do sredine ovog mjeseca te 150 milijuna do kraja godine. Pojava eksperimentalnih cjepiva neće, ako je vjerovati dobrom prognozeru, djelovati kao čarobni štapić koji će u jednom zamahu poslati pandemiju u zaborav.

S obzirom da možemo očekivati da će i druge velike, bogate i moćne zemlje za sebe napraviti slične kalkulacije, možemo očekivati grabež za cjepivima. Mnogima će to zvučati čudno, ali u manjim i siromašnijim zemljama poput Hrvatske možda je realnije očekivati da će visoka okuženost zaustaviti pandemiju prije masovnih cijepljenja. Trebamo li stoga više razgovarati o investiranju u bolju epidemiološku zaštitu starijih od 70 godina, odnosno skupine koja je najrizičnija? Treba znati kako je prosječna dob smrti u Hrvatskoj od covida oko pola godine viša u odnosu na uobičajenu dob smrti. Kad bismo dodatnim mjerama izolacije starijih od 70 godina uspjeli podići prosječnu dob umrlih od covida, to bi značilo spašavanje najmanje više stotina ljudi od prerane smrti.

Trebali bismo shvatiti da neke aspekte pandemije ne možemo kontrolirati, a da puno toga možemo. Posebno je važno ne padati na pitanjima interesa i ideologizacije pandemije.

Prije mjesec dana za Magazin sam napisao kolumnu u kojoj sam upozorio na rijetko oštar članak "Covid-19: Politizacija, 'korupcija' i supresija znanosti" koji je Kamran Abbasi objavio u jednom od najcjenjenijih znanstvenih časopisa na svijetu, The British Medical Journalu, i predložio je sljedeće:

"Kako se može zaštititi znanost u ovim izuzetnim vremenima? Prvi korak je puno otkrivanje sukoba interesa vlade, političara, znanstvenih savjetnika i namještenika odgovornih za testiranje i praćenje, za dobavu dijagnostičke opreme te isporuku cjepiva… Ljudi u sukobu interesa ne smiju biti uključeni u donošenje odluka o proizvodima i politikama".

A ja sam uz to u svoju subotnju kolumnu ubacio analizu cijene PCR testova koje rade javne (!) zdravstvene institucije te za njih prema javno dostupnim cjenicima naplaćuju 500 do 1500 kuna iako je dobavna cijena testova i zaštitne opreme oko 150 kuna. Postavio sam pitanje zbog čega u ovoj teškoj situaciji javne institucije inzistiraju na superprofitima. U međuvremenu, umjesto da dobijemo jasne odgovore zašto su cijene PCR testova tako napuhane, najednom je u spomenutom sukobu znanstvenika krenulo upiranje prstom zbog sukoba interesa na testiranjima u članove savjeta koji imaju privatne biznise; u Dragana Primorca i Gordana Lauca. Dragan Primorac i Gordan Lauc demantirali su postojanje sukoba interesa u poslu s testovima. Lauc je i u medijima objavio izjavu o potencijalnom sukobu interesa koja je u strogosti prema sebi primjer visokog dizanja ljestvice.

Vrijedno je, također, pohvale da je Zvonimir Frka-Petešić u utorak rekao da je Pravna služba Ministarstva zdravstva pripremila nacrt izjave o sukobu interesa koju će morati potpisati svi koji žele biti članovi Savjeta. Slično rješenje ima Švicarska. Objava tih izjava mora biti provedena žurno, u roku samo nekoliko dana. Ispisati nekoliko rečenica nije filozofija.

S velikim nestrpljenjem čekamo objavu tih izjava na internetskoj stranici Vlade RH. Posebno će biti zanimljivo pročitati izjave o (potencijalnom) sukobu interesa članova Savjeta koji rade za javne institucije u RH. Ne treba zaboraviti da je pozicija u javnom sektoru nešto poput kamena temeljca u praktično svim korupcijskim aferama u 30 godina hrvatske samostalnosti.