"Tek onda kada istinski shvatiš da te nitko drugi neće doći spasiti, počet ćeš spašavati sam sebe", citat je koji se pripisuje američkoj self-help autorici Brianni Wiest, a unatoč svojoj sladunjavosti i činjenici da je zamišljen u totalno drugom kontekstu, prilično precizno ocrtava zaključke ovogodišnje, blago rečeno, šokantne Sigurnosne konferencije u Münchenu.
Ideja zajedničke europske obrane po kuloarima briselskih hodnika službeno se vrzma najmanje tri godine; od kada su ruski tenkovi u veljači 2022. prešli ukrajinsku granicu i započeli najkrvaviji sukob na tlu Staroga kontinenta od završetka Drugog svjetskog rata.
No, unatoč tome što je postojalo mlakog interesa za samu ideju kod nekih (ali ne i svih) europskih lidera, sugestija je uvijek "tropnula" na realnosti svoje provedbe; kako i zašto jačati europsku obranu, ako već aktivno radimo na jačanju NATO-a?
PROČITAJTE VIŠE Dvije europske zemlje otvoreno poručile da su spremne slati vojsku u Ukrajinu!
Bi li ta teoretska europska obrana bila sastavni dio NATO-a, kao njegova podgrupa, ili bi ona postojala mimo/iznad/ispod njega? Bi li, u tom kontekstu, članice koje su istovremeno dio EU i NATO-a trebale podmirivati dva izdvajanja za obranu? Zašto, ukoliko su već ušuškane u sigurnost koju većini članica EU (s izuzetkom Austrije, Irske, Cipra i Malte) pruža famozni Članak 5 dotičnoga saveza? A gdje su u cijeloj toj priči Kanada, Turska, Island i Norveška, koje su dio NATO-a, ali ne i EU?
Dok je postojala Amerika; prva vojna sila koja nam je svima bezuvjetno držala zaleđe, sva su prethodno definirana (i više nego legitimna) pitanja predstavljala puno prevelik organizacijski izazov za dobit koja je bila upitna.
O ideji se ponovno počelo ozbiljnije razmatrati kada se iskristalizirala vjerojatnost da će se u Bijelu kuću vratiti Donald Trump, čija je skepsa prema NATO-u, i samoj Europi, bila kristalno jasna još u doba njegovog prvog (mirnodopskog) mandata.
No, birokrati kao birokrati; između svojih "radnih" ručkova, još "radnijih" diplomatskih čajanki i lamentiranja bez kraja i konca o vrijednostima koje strastveno brane, bili su suviše zaposleni da usuglase "oštra" priopćenja o globalnim krizama i šalju svoje iskrene "misli i molitve" da bi se ozbiljno uhvatili u koštac s vrućim krumpirom zvanim "a što sad?".
Od kad se iskristaliziralo da je Donald Trump ne samo uvjerljivi pobjednik prošlogodišnjih izbora u SAD-u, već da su njegovi republikanci osvojili kontrolu nad čitavim Kongresom (zbog implozije demokrata koji se još uvijek nisu sastavili sami sa sobom od šoka), dužnosnici NATO-a i EU i onda su odlučili „stati na loptu” i „ne talasati” s promjenama, jer – Trumpa su ionako već jednom preživjeli. Budu i ovaj put. Pa, može li itko zamisliti da bi Amerika ikada mogla ostaviti svoje saveznike, pogotovo one višestoljetne, europske saveznike, na cjedilu?
A onda su u šoku i nevjerici zinuli kada je Trumpov potpredsjednik J.D. Vance počeo držati govor u Münchenu ovoga petka. Shvatili su da im je (najmanje) pune tri godine zvonila budilica, a da su oni sustavno stiskali opciju "odgodi na još 10 minuta", dok nisu shvatili – da su zakasnili.
Da im je Amerika, u čiji su se nuklearni kišobran i najmoderniju vojsku na svijetu tako ugodno ušuškali, zabila nož u leđa; osim što ih je ponizila pred očima cijeloga svijeta, nahuškala je krvožednog autokrata na njihove granice te im je i samima (Kanadi i Danskoj) zaprijetila aneksijom teritorija.
PROČITAJTE VIŠE Ukrajina nije pozvana na pregovore u Saudijskoj Arabiji
I tako je francuski predsjednik Emmanuel Macron (jer kad neće nitko drugi, on će) sazvao hitan sastanak za ponedjeljak 17. veljače u Parizu.
Britanski premijer Keir Starmer reagirao je drugi, najavivši da je spreman poslati britansku vojsku na ukrajinsko bojište, a podrška mu je (za toksičnost domaće politike, neočekivano) pristigla čak i iz redova opozicijskih torijevaca, koji su također iskazali spremnost da popune vakuum nastao eventualnim povlačenjem SAD-a iz Ukrajine.
Proračun za obranu članica NATO-a raste iz dana u dan, a trend je, uz veliku dozu olakšanja potvrdio, i novi glavni tajnik Mark Rutte priznavši kako cilj više nije 2 posto BDP-a, već osjetno više od 3. Zanimljiva crtica jest i činjenica da se Rutte, glavni tajnik NATO-a „zgraža” nad nedovoljnim davanjima članica Saveza, dok se i sam, kao trinaestogodišnji premijer Nizozemske, nije pretjerano žurio s tim da izdvajanja za obranu svoje zemlje povisi na dogovorena 2 posto; čak ni nakon početka rata u Ukrajini.
Rukave je zasukala i talijanska premijerka Giorgia Meloni, ideološki bliska Trumpu, ali dokazano jako proukrajinski nastrojena. Zbog tih bi kvalifikacija mogla imati ključnu ulogu u tzv. europskoj obrani, ali joj je velika prepreka činjenica da se Italija uspavala po pitanju obrane te je, prema podacima iz siječnja 2025., na tek 1,5 posto BDP-a.
Očekivano, ključnu ulogu tzv. europske obrane, u kojem god ona formatu nastala/opstala, imat će Baltičke zemlje i Poljska, ali i Finska te Švedska i Danska. No, niti jedna od tih zemalja nije „hard power” zbog čega im je potrebna logistička podrška Londona, Pariza i Berlina – u najmanju ruku.
U tom je kontekstu najveća nepoznata nepoznanica ishod predstojećih parlamentarnih izbora u Njemačkoj. Naime, prerano je za potpuno isključiti mogućnost pobjede proruski/euroskeptično nastrojenog AfD-a, koji bi mogao oprati ruke od cijele priče i Putinu na pladnju servirati sve što poželi (plinovod Sjeverni tok 2 je sigurno prvi „na tapeti”).
A gdje se u toj europskoj sigurnosnoj strukturi nalazi Mađarska? Ako bude bilo imalo pameti – najdalje moguće od ikakve kombinatorike.
Koja je, u tom kontekstu, sudbina NATO-a? Odgovor na to pitanje nitko ne može dati. Pogotovo zato što iz Washingtona nastavljaju pristizati dvosmislene poruke kojima ni najvrsniji vanjskopolitički analitičari trenutno ne mogu dati egzaktni smisao. Trumpov šef diplomacije Marco Rubio, ovoga je ponedjeljka izjavio kako „Europa i Ukrajina neće biti dio samo preliminarnih pregovora o primirju, ali da ih Bijela kuća svakako planira pozvati kada sazriju okolnosti za to”; što god to značilo.
Dokle god postoji Članak 5, koji bi Putina mogao odvratiti da se „zaleti” u Estoniju, Poljsku, Litvu ili, po novome, Finsku, NATO kao takav ima smisla. Ne samo nama, već i SAD-u, koji svim (legitimnim) gunđanjima o našoj letargičnosti unatoč, i sam ima itekakve koristi od Saveza.
Republikanci, uz čija se imena donedavno koristio epitet „dežurni jastrebi”, poput Lindsayja Grahama i ine ekipe, tvrde da „Trump ni u snu ne bi izdao Ukrajinu i popustio Vladimiru Putinu jer će u suprotnom i sam biti zapamćen kao slabi predsjednik, a to mu nikako nije u interesu”.
„Sve je to dio taktike i njegovog umijeća postizanja sporazuma” tvrde, jednoglasno.
Još je prerano tvrditi da nisu u pravu; svima bi nam odgovaralo da jesu.
No, što ako su se i oni ozbiljno preračunali?
U tom slučaju, Europa ostaje sama, između čekića i nakovnja rastućih teritorijalnih ekspanzija koje nam podjednako prijete s istoka i sa zapada. Reći da nam je 5 do 12 da se trgnemo je premalo; više nema dovoljno vremena za "snažne osude", "weimarska priopćenja" i objave na X-u. Odzvonilo je sastancima Europskoga vijeća na kojima se bez kraja i konca iznose isprazne diplomatske frazetine, nakon čega se loptica odgovornosti prenosi na neku drugu (besmislenu) agenciju/tijelo koje će jednako neozbiljno i poluzainteresirano pristupiti problemu.
Današnji sastanak u Parizu mora rezultirati opipljivim hodogramom i jasnim planom vojne nabave, jer u suprotnom niti ne zaslužujemo mjesto za pregovaračkim stolom.
Tko bi nam ga i dao ako smo dokazali da kad nam gori kuća, mi paralizirano gledamo kroz prozor i čekamo susjeda da umjesto nas zove vatrogasce.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....