Dok su snage sirijskog tiranina Bashara al-Assada prošlog tjedna panično bježale iz Alepa pred dugo planiranom, šokantnom i munjevitom ofenzivom saveza islamističkih skupina na sjeverozapadu zemlje, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, koji je ekspresno doputovao u Damask, ostao je užasnut, tražeći objašnjenje.
Naime, pad drugog najvećeg sirijskog grada u ruke pobunjeničkog saveza predvođenog islamističkom sunitskom skupinom Hayat Tahrir al-Sham (HTS) - koja je nastala 2011. godine kao Jabhat al-Nusra ili Al-Nusra front, kao izravna podružnica al-Qaide, da bi 2016. raskinula veze s tom skupinom i postala HTS, ali i dalje upitnih ideoloških i praktičnih ciljeva - nije samo poniženje za sirijskog predsjednika Assada, inače pripadnika alavitske manjine, denominacije šijitskog islama, nego i za njegove saveznike, prvenstveno Iran, a onda donekle i za Rusiju.
Godine 2016. šijitske skupine kojima je zapovijedao Iran, potpomognute ruskom kampanjom bombardiranja koja je slijedila taktiku ‘spaljene zemlje‘, pomogle su sirijskom autokratu da povrati Alep od pobunjenika koji su četiri godine kontrolirali blizu polovice grada. Nakon toga, zamišljeno je da grad bude čvrsto u Assadovim rukama. No, prošlog su tjedna bila dovoljna tek 72 sata da Alep bude pregažen, što je ponovno rasplamsalo sirijski građanski rat, koji se prvotno razbuktao 2011. godine nakon Assadovog brutalnog suzbijanja prodemokratskih prosvjeda.
No, pitanje je zašto je bilo kako je bilo. Po dolasku u Damask na hitne razgovore, Araghchi je ponudio najgore objašnjenje kojeg se mogao sjetiti, a to je da sve je to "zavjera izraelskog režima da destabilizira regiju", kako ističe Politico u svojoj analizi.
S druge strane, dok je Teheranu zgodno kriviti Tel Aviv - izraelski projektili i zračni napadi možda su tek granično pomogli pobunjenicima - pad Alepa nema mnogo veze s težnjama izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da preoblikuje Bliski istok, ali ima puno više veze sa stanjem Assadovih oružanih snaga.
Međutim, također ima puno veze s geopolitičkim manevrima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovom odlučnošću da ograniči sve stvarne ili umišljene prijetnje od sirijskih Kurda, koje podupire SAD, kao i s njegovom ljutnjom na, spomenimo, svojeg nekad bliskog osobnog prijatelja Assada, jer je odbacio njegove dugogodišnje ponude pomirenja.
Stidljivi Erdogan
U prvom redu, Alep je pao tako lako zbog urušavanja Assadovih snaga. Ispostavilo se da su one jednako demoralizirane, slabe i nemotivirane kao i afganistanske snage koje su SAD godinama obučavale i financirale, da na kraju ne bi bile u stanju pokrenuti bilo kakvu pravu borbu protiv talibana. "Sirijska arapska vojska je izdubljena ljuska, daleko je slabija nego što to njezine tobožnje brojke i oružje pokazuju", kaže bivši američki diplomat Alberto M. Fernandez. "Sirija je ekonomski devastirana i nemoćna. Časnici dopunjuju svoje bijedne plaće uzimajući mito od vojnika kako bi oni zauzvrat dobili produženi dopust i radili na drugim poslovima kod kuće. Čini se da su se neke jedinice slomile i pobjegle nakon što su izgubile svoje časnike", dodaje.
Istovremeno, Teheran ne želi javno razotkrivati slabost još jednog saveznika, nakon što je Izrael brzo obezglavio libanonski šijitski militantni pokret Hezbolah, najvažnijeg regionalnog partnera Irana. No, u isto vrijeme ne može istaknuti ni ulogu prave osobe od moći i utjecaja koja stoji iza onoga što se odvija u sjevernoj Siriji jer će vjerojatno trebati postići neku vrstu sporazuma s lukavim Erdoğanom kako bi se osiguralo da ofenziva, koja sada napreduje prema Hami, oko 140 kilometara južno od Alepa, tu i stane.
Oslabljeni zbog Izraela, ni Iran ni Hezbolah nisu u poziciji Assadu ponuditi onu vrstu i količinu ljudstva i vojne snage koju su pružili da se preokrene tijek sirijskog građanskog rata 2015. godine. A prema libanonskim izvorima, koji su govorili za agenciju Reuters, Hezbolah ne planira slati jedinice koje bi se pridružile stotinama iračkih boraca pod pokroviteljstvom Irana, koji su ovog tjedna prešli u Siriju kako bi ojačali Assadovu vojsku.
Erdoğan se, pak, nastojao stidljivo distancirati od onoga što se događa preko granice, predstavljajući se samo kao promatrač koji žali za razvojem događaja koji su izvan njegove kontrole. "Vrlo pažljivo pratimo događaje. Već dugo upozoravamo da bi spirala nasilja na Bliskom istoku mogla pogoditi i Siriju. Nedavni događaji su potvrdili da je Turska bila u pravu", rekao je on u ponedjeljak.
Međutim, malo promatrača vjeruje da je ofenziva sirijskih pobunjenika mogla biti pokrenuta bez znanja i odobrenja Ankare. Prema Hadiju al-Bahri, čelniku sirijske pobunjeničke oporbene skupine koju priznaje međunarodna zajednica, pripreme za napad na Alep su krenule još prošle godine, a te su pripreme uključivale HTS, kao i više od desetak milicija iz Sirijske nacionalne vojske (SNA), koalicije pobunjeničkih skupina koju izravno podržava Turska, a koja je uglavnom usmjerena na potiskivanje kurdskih milicija koje kontroliraju sjeveroistočnu regiju Sirije, uključujući područja duž turske granice.
Erdogan želi pomirenje, Assad ima uvjet
Stoga je lakovjerno misliti da turski dužnosnici nisu bili obaviješteni o tim planovima. Prema obavještajnom izvještaju koji je objavio Soufan Center, istraživačka skupina koju su osnovali bivši američki i britanski obavještajci i diplomati, "ofenziva na Alep ... je odgođena kada je Turska intervenirala, promjenom tajminga".
Prve linije rata u Siriji stagniraju još od 2020. godine, iako je povremeno bilo žestokih sukoba. Protekle četiri godine Assad je kontrolirao velik dio zemlje i najveće gradove, a savez većinom islamističkih pobunjenika - koje je Ankara tolerirala - predvođen HTS-om, bio je stisnut u enklavi u Idlibu i dijelu ruralnih područja zapadno od Alepa, dok su turske snage i skupine pod izravnim pokroviteljstvom Turske nadzirale dio nekadašnjeg kurdskog teritorija uz granicu sjeverno od Alepa. A na sjeveroistoku Sirije, Sirijske demokratske snage (SDF), višenarodni vojni savez kojim dominiraju Kurdi - saveznici SAD-a protiv džihadističke Islamske države Iraka i Levanta (ISIL) - uglavnom su bile prepuštene same sebi.
Ofenziva je sve to dramatično promijenila, no teško je predvidjeti posljedice. Erdoğan sada drži mnoge konce u svojim rukama, no hoće li mu oni izmaknuti iz ruku, druga je stvar, piše Politico. On sigurno, kako se navodi, ne želi da stvari izmaknu kontroli i da Assad padne, ali to bi moglo djelomično ovisiti o tome hoće li se HTS držati scenarija, konsolidirati se u Alepu i usredotočiti na uspostavu tamošnje vlade u islamističkom stilu, slično kao u Idlibu . Ako HTS krene južno od Hame jer se Assadova obrana raspala, tada bi Erdoğan mogao otkriti da je pokrenuo više toga nego što je očekivao.
Turski čelnik je posljednjih nekoliko mjeseci izvršavao pritisak na Assada da pristane na pomirenje, ali je sirijski čelnik to odbio, inzistirajući na tome da Turska prvo povuče tisuće svojih vojnika i skupina koje sponzorira sa sirijskog teritorija. Stoga neki promatrači vide ofenzivu kao dio napora Ankare da izvrši pritisak na Assada kako bi normalizirao odnose i pregovarao o političkom rješenju građanskog rata, što bi Erdoğanu dalo priliku da vrati 4,7 milijuna sirijskih izbjeglica koje žive u Turskoj, kako bi riješio svoju veliku domaću glavobolju.
Pomirenje bi Kurde vjerojatno puno koštalo i uključivalo bi također smanjenje njihove djelomične autonomije na sjeveroistoku. Turska i njezini posrednici već proširuju svoju kontrolu nad gradovima i selima uz granicu pod kontrolom Kurda, a tijekom vikenda je posrednička Sirijska nacionalna vojska zauzela kurdsko uporište Tal Rifaat, zajedno s nekim drugim gradovima i selima koji su bili uporište SDF-a istočno od Alepa.
No, gdje je tu Rusija? Poput drugih Assadovih ključnih saveznika Irana i Hezbolaha, i Moskva je fokusirana na druge prioritete, odnosno na Ukrajinu. I do sada su ruski borbeni zrakoplovi izvodili samo ograničene zračne udare kao podršku Assadovim snagama, što je dodatno potaknulo nagađanja da je Kremlj znao za nadolazeću ofenzivu i da nije nezadovoljan činjenicom da pritisak na Assada raste.
I Moskva stišće Assada
Moskva također pritišće Assada da se pomiri s Erdoğanom i promisli o političkim rješenjima za okončanje građanskog rata, što bi Siriju otvorilo unosnoj trgovini za ruske tvrtke te vjerojatno osiguralo da nema rizika za njezine strateški važne zračne i pomorske baze u Siriji. Kremlj je čak tijekom ljeta pokušavao dogovoriti sastanke oči u oči između sirijskih i turskih čelnika, ali bezuspješno.
No, ti bi pokušaji sada mogli uroditi plodom. Unatoč svim iranskim narativima o izraelskoj zavjeri, Araghchi je ovaj tjedan otišao u Ankaru kako bi se sastao s turskim kolegom Hakanom Fidanom te su se njih dvojica složili da bi Turska, Iran i Rusija trebali organizirati nove trostrane pregovore za rješavanje sukoba. "Odlučili smo održati bliže konzultacije i dijalog, a uz Božje dopuštenje, surađivat ćemo na daljnjem poboljšanju situacije u smjeru mira i stabilnosti u našoj regiji", rekao je Araghchi.
Fidan je u međuvremenu za rasplamsavanje rata oštro okrivio Damask, odnosno njegovo odbijanje da razgovara s oporbenim snagama. "Nedavni razvoj događaja još jednom pokazuje da se Damask mora pomiriti sa svojim narodom i legitimnom oporbom", rekao je. No, ističe Politico, pritom je ostala neizrečena važnost pomirenja s Erdoğanom.
Erdoganovim namjerama u Siriji pozabavio se u svojoj analizi i britanski The Times, koji navodi da je turski predsjednik pojačao napade na granici sa Sirijom u nadi da će ojačati utjecaj i vjerodostojnost kod kuće i u arapskom svijetu.
Turska zastava koja se u ponedjeljak vijorila s drevnih zidina Citadele u Alepu, prizor je od kojeg je, kako se navodi, sirijski predsjednik dugo strahovao, a - kako mnogi vjeruju - turski predsjednik dugo sanjao. Prizor je iznjedrila upravo pobunjenička ofenziva, ali se ne zna tko ju je niti zašto, nekoliko dana nakon zauzimanja grada, izvjesio. Ipak, za mnoge promatrače to je još jedan znak da Ankara, unatoč svojim poricanjima, igra istaknutu ulogu u najnovijem razvoju događaja u sirijskom sukobu.
Posljednjih godina, građanski rat u Siriji za Zapad je pao u drugi plan jer su gorući problem bili sukobi u Ukrajini i Izraelu. No, u Turskoj Sirija nikada nije maknuta s dnevnog reda - rat u susjedstvu iz temelja je preoblikovao tu zemlju, kako politički, tako i demografski. U Turskoj sada, prema službenim podacima, živi 3,6 milijuna Sirijaca, a oni su za Erdogana na domaćem planu postali veliki problem. Također, u Siriji raste i utjecaj kurdskih milicija, što je razvoj događaja koji je prokuljao preko turskih granica 2015. godine, kada su snage u Turskoj zabranjene Kurdistanske radničke stranke (PKK), koju Ankara smatra terorističkom organizacijom, ponovno pokrenule svoju pobunu na turskom tlu.
Glavni prioritet Ankare sada je vratiti izbjeglice u Siriju i potisnuti Kurde, a upravo zato je, piše Times, Erdogan proveo protekle mjesece nudeći sastanak s Assadom kako bi sklopili dogovor o obnovi odnosa. S druge strane, Assadovo odbijanje i zahtjev da prije toga Ankara ukloni svoje snage iz Sirije ima korijen u dugotrajnom uvjerenju sirijskog vladara da Erdogan nastoji uspostaviti novi režim u Damasku, koji bi mu omogućio širenje vlastitog utjecaja u arapskom svijetu.
Erdoganove ambicije u Siriji najveći Assadov strah
Kada su 2011. prvi put izbili prosvjedi protiv Assada, Erdogan - tada osobni prijatelj sirijskog predsjednika - pokušao je intervenirati. Turska izaslanstva, uključujući Ahmeta Davutoglua, tadašnjeg premijera, letjele su u Damask u kako će uvjeriti Assada da ublaži svoj odgovor na prosvjede. Ipak, odnosi su se ubrzo raspali jer je Assad odbio ponuditi ustupke Muslimanskom bratstvu, svjetskom islamističkom pokretu kojem su Erdogan i Davutoglu bliski. Diplomatski odnosi prekinuti su u ožujku 2012. godine, a Erdogan je počeo pružati punu potporu sirijskoj oporbi. Njezino političko krilo se smjestilo u Istanbulu, dok su pobunjeničke skupine primale oružje i sredstva preko Turske.
U prvim godinama rata, potpora oporbi dolazila je iz niza zemalja, uključujući Veliku Britaniju, SAD i Francusku. No, kako su ekstremističke skupine sve više dolazile do izražaja, većina tih zemalja je povukla potporu, ostavljajući samo Tursku i Katar kao one koji pružaju državnu potporu sirijskim oporbenim snagama. Sada u Siriji postoje samo dvije velike pobunjeničke skupine u sjeverozapadnoj Siriji - HTS i SNA.
Dogovor sklopljen 2019. između Turske i Rusije, kojom se pruža vojna potpora Assadovim snagama, održao je liniju prekida vatre između kombiniranih pobunjeničkih i režimskih snaga na sjeverozapadu zemlje, istu onu koja je prekinuta kada su pobunjenici započeli svoje munjevito napredovanje prije tjedan dana. Na strani pobunjenika, Turska je djelovala i kao vojni jamac, sa svojim vojnicima u nizu baza u tom području, i kao pružatelj socijalnih usluga, uključujući škole i pošte.
Iako negira da stoji iza ofenzive pobunjenika, Ankara je iskoristila priliku da usred kaosa pojača svoje napade na kurdske položaje, a postoje i znakovi da se pozicionira za širu ulogu u budućnosti Sirije.
Devlet Bahceli, ultranacionalistički političar i pokretačka snaga koja stoji iza Erdoganove vlade, u utorak je pozvao Assadov režim da krene u dijalog s Turskom. "Vrijeme još nije prošlo", rekao je Bahceli, inzistirajući na tome da Turska nema pretenzija prema teritoriju bilo koje druge zemlje. No, u istoj je izjavi rekao da je "Alep do srži turski i muslimanski".
Događaji prošlog tjedna mogli bi konačno prisiliti Assada da sjedne za stol s Ankarom, ali oni neće nimalo doprinijeti tome da uguše njegove strahove zbog Erdoganovih ambicija u njegovoj zemlji, zaključuje The Times.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....