Prebjeg iz Sjeverne Koreje kojem je cijela obitelj umrla od gladi, ispričao je svoju životnu priču za The Guardian.
Ryu Ki-Ho je rođen 1963. u obitelji podrijetlom iz Južne Koreje, što ga je odmah stavilo u nezavidan položaj. Naime, na sjeveru Koreje postoji takozvani songbun - neformalna društvena podjela prema učešću pojedine obitelji u Korejskom ratu.
Nakon srednje škole Ryu odlazi u vojsku gdje služi punih 11 godina. Po odsluženju vojnog roka htio je upisati fakultet, ali nije uspio dobiti preporuku pošto nitko iz njegove obitelji nije imao fakultetsko obrazovanje.
Odlazi raditi u rudnik i priključuje se Komunističkoj partiji. No, rudnik je bio daleko od njegove obitelji pa ubrzo traži premještaj na obiteljsku farmu. U to vrijeme, sjevernokorejske vlasti dozvoljavale su odlazak na selu u slučaju povratka kući.
Ryu se na selo vratio početkom 90.-ih, kada je život u provinciji bio bolji nego u gradovima. Imali su viška hrane i mogli su obrađivati male komadiće zemlje za uzgoj povrća.
No, nestašica hrane pogodila je i selo 1995. godine. Kim Il-sung je još 1988. godine izdao naređenje prema kojem svaka seljačka obitelj mora sama othraniti i vojsci pokloniti svinju težine 80 kilograma. I tako svake godine.
Mnogi nisu imali mogućnosti za takvo što, a svinje su često ugibale od raznih bolesti. U slučaju da obitelj nije isporučila svinju, tada ne bi dobili svoje sljedovanje u hrani i kućnim potrepštinama.
Seljaci bi kupovali svinje na dug, plaćajući u jesen kad bi od države dobili svoje sljedovanje riže i kukuruza. Hranili bi svinje, a oni sami nisu imali ništa na tanjuru.
Hrane je bilo sve manje, a obitelj Ryu Ki-Hoa glad je pogodila 1997. godine. Te su zime od pothranjenosti umrli njegova majka, supruga i sin. Preživjeli su samo on i stariji sin. Nakon te tragedije, odlučio je pobjeći.
Kaže kako je uvijek živio u poslušnosti prema Kim Il-sungu i Kim Jong-Ilu, ali je smrt njegove obitelji promijenila sve. Sanjao je o ostvarenju komunističkog sna slušajući govore i predavanja obitelji Kim da bi na kraju shvatio kako je sve to iluzija.
Uspio je sa sinom preći kinesku granicu u travnju 1998. i godinu dana se skrivao i radio raznorazne poslove kako bi preživio. Naime, kineske vlasti aktivno su hvatale izbjeglice iz Sjeverne Koreje i slale ih nazad što je bilo jednako smrtnoj presudi.
Radio je samo za hranu i svaku večer slušao radijske emisije iz Južne Koreje. Spoznao je da život u Južnoj Koreji nije kapitalistički pakao, kakvim ga opisuju na sjeveru poluotoka i odlučio otići tamo.
Sina je ostavio u dobrim rukama i zaputio se u Mongoliju kroz pustinju Gobi. Kaže da je taj put bio toliko naporan da se dan-danas čudi kako je preživio. Mongolske vlasti otpremile su ga u Južnu Koreju gdje se smjestio 2000. godine.
Odmah je krenuo u potragu za sinom. Dogovorio je njegov dolazak u Južnu Koreju istim putem kojim je i on stigao. No, grupa izbjeglica u kojoj je bio njegov sin naletjela je na kinesku patrolu u pustinji, razbježali su se i umrli u bespućima Gobija.
Dvije godine kasnije uspio je doći do sinovih posmrtnih ostataka i napokon ga je pokopao. Kaže kako još uvijek osjeća krivicu što ga nije uspio spasiti i zbog toga pomaže ostalim prebjezima sa sjevera.
Počeo je slati balone na sjever s porukama u kojima poziva zemljake da se suprotstave diktaturi obitelji Kim. Počeo je sam, ali s vremenom pridružili su mu se mnogi Korejci i danas su takvi baloni uobičajen prizor uz granicu između dviju država.
Ryu kaže kako je došao kraj obožavanju obitelji Kim u Sjevernoj Koreji, ponajviše zahvaljujući stranim masovnim medijima koje njegovi zemljaci kriomice prate. Uvjeren je kako će se Koreja uskoro ujediniti, a do tada, kad god mu prilike i loše zdravlje dozvole, šalje balone s porukama nade i ohrabrenja preko granice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....