ISPOVIJEST ŽENE KOJA IZ PAKLA SIRIJE IZVLAČI SESTRU UDANU ZA ISILOVCA 'Neka moju seku, ako treba i sude, ja samo jedva čekam zagrliti nju i djecu'

Ja sam za nju vezana toliko da smo pod istim srcem rasle. Vrtile se u istom mjestu devet mjeseci. U istom periodu. S pet godina između nas. Točno pet. Godine i nisu velike, koliko su veliki kilometri među nama. Kilometri koji ponekad pravo zabole. Koji bole onda kada se smijem, jer želim s njom da se smijem. Bole kada plačem, jer želim na njenom ramenu da plačem. Bole kada mi se dešava i dobro i zlo. Bole kada me jedno malo, čupavo, nasmijano stvorenje nazove i kaže: Keka, I miss you. Bole kada svake večeri putujem snovima u njihove zagrljaje.
Te riječi na svom Facebook profilu prije nekog vremena napisala je Alema Dolamić iz Tešnja, gradića u središnjoj Bosni. Posvetila ih je svojoj sestri (identitet poznat redakciji i ne objavljujemo ga iz sigurnosnih razloga), za čije je izbavljenje iz ratnoga pakla Sirije i ISIL-a sve svoje snage upregla untrag godinu i pol dana.

Sestra joj je danas u kampu Roj, u blizini grada Kamišlija, na sjeveru Sirije. Dijeli istu sudbinu s još 700 žena i 1500 djece, članova obitelji većinom bivših, ali dijelom i aktivnih boraca Islamske države. Posljednji pouzdani podaci govore o tri mlade žene iz Bosne i Hercegovine i njihovo devetero djece što su se nekako uspjele domoći teritorija pod kontrolom kurdskih snaga, dok oni neslužbeni govore o još tri do pet obitelji u istom statusu, piše Slobodna Dalmacija.

Jeli su travu

Alema je presretna što joj je sestra uspjela napraviti taj najveći i ujedno najopasniji korak u izbavljenju sebe i svoje troje djece. Prethodno je neko vrijeme provela i u Baguzu, jedinom preostalom uporištu ISIL-a u Siriji, gdje posljednji put viđena i Dora Bilić, hrvatska državljanka porijeklom iz Imotske krajine, koja se Islamskoj državi pridružila 2012. godine.
U pakao Sirije 2014. godine Aleminu sestru i tada osmogodišnju kćer odveo je suprug, koji je čvrsto bio prelomio boriti se za kalifat. Tri godine poslije on pogiba. U međuvremenu su dobili još dvoje djece. Suočena sa svakodnevnim bombardiranjima, gladovanjem, bolestima, napuštenošću... tada se obraća sestri u Tešnju. Alema ubrzo osniva udrugu koja je imala i još uvijek ima samo jedan cilj – pomoći ostavljenim i zaboravljenim obiteljima, točnije onome što je preostalo od njih, povratak u matičnu domovinu.

S Alemom Dolamić ovoga smo tjedna komunicirali u više navrata. U početku smo najprije naišli na – zid. - Nema tu nista interesantno. To je tužna i teška priča, vjerujte. Ljudi su prevareni, uvjereni u nešto, odvedeni, ostavljeni – rekla nam je u prvom kontaktu.
Malo po malo, počela se otvarati i pričati o patnji koju prolazi njezina obitelj kako u Siriji, tako i u BiH. - Pa dovoljno vam je reći da je sestra i to troje mladih bića jelo travu, jer drugo što nisu imali – veli Alema.

Njoj ne smetaju ni pogledi ispod oka prvih susjeda, ali ni skepsa u javnosti kada su u pitanju BH-državljani u Siriji. - Hmmm, možete zamislit?! Pogledi su različiti, ali ja ne marim za to. Na kraju krajeva, nisu te žene ništa krive. Prodana im je priča, one povjerovale i eto što im se dogodilo. Zaboravljene od sviju, da se, jadne, same snalaze. Žalosno! - odgovorila je kada smo je pitali za komentare i reakcije s kojima je suočena. I još dodala:
- Ja znam kroz što je moja Seka prošla dok nije uspjela pobjeći i još uvijek prolazi u tom kampu. Naša je sugovornica čvrsta uvjerenja da će uspjeti u svojoj nakani i već vrlo brzo zagrliti sestru i nećake.

- Da, u to vjerujem svim svojim srcem. A kada dođe, vlasti ako smatraju da je kriva, neka joj sude, ali u njezinoj matičnoj državi. Na neki način i Bosna je kriva što su mnogi otišli dolje. Samo su problem gurali pod tepih i šutjeli. Uh, da vas ne zamaram, ima se o tome dosta pričati – puna će emocija ova mlada žena iz Tešnja, spremna u svojoj misiji pomoći svima bez obzira na naciju, vjeru..., u što smo se i sami uvjerili na jednom primjeru proteklih dana.

'I onda me pitaju šta mi je'

Mislite li na civilne vlasti ili vjerske glavešine u Bosni?, pitamo.
- I na jedne i na druge! – odgovorila je bez ustručavanja za Slobodnu Dalmaciju. Svojom inicijativom uspjela je pokrenuti i vlasti u susjednoj državi. Prije nekog vremena osnovano je i međuresorno tijelo na razini nekoliko ministarstava i sigurnosnih agencija. Nakon što se posloži nova vlast, vjeruju da bi ono moglo dati nekog rezultata.
Matične države su, naime, te koje moraju dati prvi signal. Prethodno bivše džihadističke nevjeste, što je ime uvriježeno za njih u zapadnim medijima, prolaze sigurnosne provjere sirijsko-kurdskih snaga, a konačno zeleno svjetlo je na Amerikancima. Otkako je pod kontrolom Kurda, Alema i sestra čuju sve svako malo. Kažu da im ništa ne fali i da o svemu skrbi Međunarodni Crveni križ iz Ženeve.
- I onda me svi pitaju šta mi je. Pitaju se zbog čega sam ponekad čudna. Pitaju me je li me nešto boli. Jesam li tužna. Ljuta. Jesam li... šta sam? Nisam. Ništa od toga. Ja sam samo željna. Njih. Da im se smijem. Da plešemo i mršamo bezuspješno zajedno. Da budemo jedna uz drugu. Misli ponovo šaljem ka njoj. Šaljem joj svu ljubav. Šaljem joj i svako zrno moje hrabrosti, da se ne boji. Šaljem joj i svu snagu, da mi bude dobro. Šaljem joj sve. Jer mi bolno, je... fali – bolje će od svega situaciju opisati onaj Alemin post spomenut na početku ovoga teksta.