Tko se oprostio sa zemaljskim tijelom pape Franje na odru, oprostio se, brojnima kojima to nije pošlo za rukom ostaje spoznaja da su bili blizu, a i to, u konačnici, donosi neku utjehu. Među njima je bio i zanimljiv trojac, tri neobična momka: dvojica fetivih Napolitanaca i jedan Tunižanin s milanskom adresom.
Oni su uoči pogreba ulicama Rima nosili težak teret, i to doslovno: riječ je o križu koji "piza" čak 40 kilograma, a podjednako su ga "na kosti uprtili" Antonio Altopiedi (43), Gennaro Speria (53) i 55-godišnji Muhamed Ciril, zvani Mimmo, musliman.
PROČITAJTE VIŠE Od Pape se oprostilo 250.000 ljudi, ovaj neobični trojac to je učinio noseći križ od 40 kg: ‘Čovjek je čovjek, koje god vjere bio...‘
- Čovjek je čovjek, koje god vjere bio. I boje kože. Papa Franjo je bio veliki čovjek, on nije pravio razliku, i ponosni smo što na ovom križu nosimo njegov potpis - pokazuju momci na djelić križa prekriven staklom. Tu je, doista, potpis pape Franje, kao i pločica s dva datuma kad su križ nosili na relaciji Milano - Rim. Pješke, na leđima, i taj je mukotrpan, ali ponosit pothvat trajao od 25. travnja 2019. do 5. srpnja, a identična je ruta ponovljena iste godine u rujnu.
Milosni trenutak
Ove su godine trojica nosila križ na relaciji Milano - Isernia - Roma. Danima, stotinama kilometara, nisu niti brojali!
Trojica su nam povjerila da ih bole kosti, a stopala su puna žuljeva, no srce je ispunjeno mirom. Misija je uspjela, oni žele zajedno s križem pronijeti papinu i svoju poruku tolerancije i čovjekoljublja te promovirati rad udruge Genny Lo Zio Area 51.
- Ništa ne tražimo, ali kad nešto imamo, podijelimo gladnima i potrebitima. Kupili smo hranu za djecu u Palestini, nama ne treba ništa. Gdje ćemo spavati? Na podu, kao i uvijek. Mi pješačimo, nosimo križ i spavamo putem, bilo gdje. Navikli smo - kažu tvrdi momci, svojevrsni pokajnici.
Gennaro je, povjerava nam, imao burnu mladost, drogu je konzumirao i preprodavao, ali se jednoga dana promijenio, iz dubine duše pokajao. Zato si je na leđima tetovirao napis "Baraba". Znamo što taj biblijski lik predstavlja.
- Čovjek uvijek može biti bolji, i ovaj svijet može biti bolji. Papa Franjo je bio naš uzor kao netko blizak samom Isusu, Nebeskom Ocu i Duhu Svetome. Ponosni smo što smo ga poznavali - govore Gennaro, Antonio i Muhamed, ujedinjeni u svojoj patnji tijela i spasu duše.
Koji, znamo to, ponekad idu jedno s drugim, pod ruku.
Biblijski prizor mise i Papina pogreba jedan je od onih koji se - ne zaboravljaju, a dobro će ostati urezani u sjećanju i simpatičnim hodočasnicama iz Istre. One su razvile hrvatsku zastavu prije mise, na trasi koja vodi prema bazilici svetog Petra u Vatikanu, koji je ovih dana epicentar katoličkog svijeta. Naravno da smo je uočili izdaleka, našu zastavu!
Istrijanke koje su došle prisustvovati svetoj misi i ispraćaju su iz Vodnjana, iz Župe svetog Blaža, poznatog mjesta hodočašća gdje se čuvaju brojne relikvije svetaca. Izdvojimo samo stopalo svetog Sebastijana i trn s Kristove krune - jer ih je čak tristotinjak!
- Došle smo nakon šest mjeseci planiranja ovog rimskog hodočašća i nismo očekivale da će se zbiti baš na dan pogreba Svetog Oca, ali to doživljavamo kao posebnu milost. Ovo je za nas važan, milostan trenutak - zbori uime svoje grupe Jasna Krapac.
Družina iz vodnjanske župe koja je tek desetak kilometara udaljena od Pule ima pedesetak osoba, većinom žena. No, zbog starije životne dobi i malo teže pokretljivosti dio njih ipak nije stigao na misu i ispraćaj.
- S nama su i dva svećenika: naš vodnjanski župnik don Damir Štifanić i povjerenik za mlade pri riječkoj nadbiskupiji Laurent Kružić. Presretne smo što prisustvujemo ovom veličanstvenom trenutku, a naš dragi Papa - i kad mu zemaljski ostaci budu pokopani - ostaje među nama, i ta nas blizina tješi, krijepi i raduje - govore simpatične Istranke na hodočašću u Vatikanu.
Prijateljstvo i ljubav
Tolika sila ljudi u Vatikanu i ozračje mira i altruizma u kojem se odvijala cijela ceremonija - u konačnici, i skroman pogreb skromnog velikana, pape Franje - događaj su koji je na barem jedan trenutak u vječnosti ujedinio svijet. Podsjetio da su svi ljudi jednaki, što već znaju i mladi crni studenti na koledžu Urbano u Rimu, Jospin i Salmon iz središnje Afrike. Rim je mjesto gdje sada borave i iz prve ruke svjedoče o toleranciji koju je i papa Franjo promovirao svim srcem.
- Smrt nema džepova, na onaj svijet svi odlazimo siromašni. Zato je važno dati svjedočanstvo, biti bolji ljudi u svakom trenutku - napominje rimska liječnica Paola Rossi, specijalistkinja neurologije zaposlena kao obiteljska liječnica u Rimu.
- Prijateljstvo i ljubav nešto su što spašava svijet, a Europa je trenutno najvažniji bastion kulture u svijetu. Nove generacije ne razumiju što znači ujedinjena Europa, ali ja sam rođena 1960. i živo se sjećam vremena kad nismo mogli otići istočnije od Trsta jer smo se bojali zatvorenih zemalja, bilo je nelagodno. Moja pokojna prijateljica iz Ukrajine, koja je nekad bila dio Sovjetskog Saveza, nije znala za katastrofu u Černobilu jer je mladost provela u informativnoj blokadi. Puno se ružnih stvari događalo, i još se događa, ali uvijek su dobri pape ujedinjavali ljude: divni papa Wojtyła, i njegov prethodnik čiji je pontifikat trajao samo mjesec dana. Kad je Wojtyła izabran, imala sam 18 godina, bilo je to 1978. I papa Francesco je bio takav čovjek, Benedikt također, velik, skroman, mogao je dobrotom povezati svijet. Nadam se da će nasljednik biti slična osoba - vjeruje dr. Rossi, majka trojice sinova i vjernica s kojom smo proćakulali ispred jedne crkvice, nakon čega nam je udijelila blagoslov.
Obilje blagoslova
- Papa Francesco je govorio da treba razgovarati s ljudima i drago mi je da smo porazgovarali. Želim vam sreću i obilje blagoslova - rekla nam je od srca dobra žena koju vjerojatno više nikad nećemo vidjeti.
No, valjda Bog i dobri papa Franjo vide sve nas...
Znamo da je papa Franjo osobito gorljivo molio za one od kojih je društvo diglo ruke; tako i za beskućnike, prosjake, ovisnike. S jednom prosjakinjom porazgovarali smo na mimohodu od bazilike svetog Petra do crkve svete Marije Velike.
Ona, doduše, nije bila u povorci, ali je bila "tamo gdje i svi". Prepoznali smo njezin nezgrapan talijanski i ubrzo saznali da nam je škrabicu pružila 60-godišnja Refija Rustić iz Bosne, točnije iz sela Vlastenice kod Kladnja, oko 120 kilometara udaljenog od Sarajeva.
Njezin je muž Enes (65) bio pripadnik Armije BiH, danas je teški invalid, a s puno dijagnoza kuburi i Refija... Žive u Rimu već više od 20 godina, kuća im je srušena u ratu, a neobični putevi Gospodnji odvedoše ih u Vječni Grad.
- Bez kuće u Bosni još smo i mogli ljeti, ali kako ćeš zimi? Nikako, eto kako. Čovjek ima 700 eura vojne mirovine. Od ovoga što dobijemo platimo režije, moje lijekove... Grad nam je dao socijalni stan, za koji nešto sitno moramo i platiti. Nije lako - povjerava nam Refija.
Kaže da cijeni i Alaha i Isusa, a "čovjek je čovjek".
- Il‘ si dobar, il‘ nisi. Ovaj je papa, izgleda, bio jako dobar - primjećuje Refija. Žao joj je što više nije živ. Malko je "potonula" na spomen srušene kuće i daleke Bosne, kao i pape koji je umro...
Da je oraspoložimo, pitamo je nešto vrlo svjetovno - razvija li kore, pravi li pite?
- Dašta! Samo ne smijem slatke pite praviti, imam šećer. Samo malo sirnice, zeljanice, nešto da imamo za ručak, večeru. Ajd sretno vam bilo - zaželjela nam je i Refija iz Rima.
Komentari
0