LUANINA TRAGIČNA SMRT

Kako je mlada samohrana majka postala simbol brutalnog izrabljivanja talijanskih radnika

Poginula je kad ju je strojni tkalački stan povukao i zdrobio jer su bili maknuti sigurnosni mehanizmi kako se ne bi usporavao rad
Luana D'Orazio
 Instagram: Luana D‘orazio

Luana D'Orazio bi potkraj mjeseca navršila 23 godine, ali taj joj je rođendan otet, a i svi za njime. Bila je mlada samohrana majka petipogodišnjeg sina. Djetetov otac je priznao očinstvo i odlepršao, za sina ga nije bila briga. Njoj je trebao posao. Našla ga je u Pratu, u tvrtci svoje slučajne imenjakinje Luane Coppini, nazvanoj Orditura Luana. Tu je našla i smrt, trećeg dana svibnja: strojni tkalački stan ju je povukao i zdrobio. Umrla je na mjestu. Na pedeset i treći rođendan svoje majke. Istraga pokazuje da to nije bio nesretan slučaj, nego ubojstvo iz nehaja radi veće zarade.

Prosudba vlasnice?

Uviđaj proveden ovaj tjedan utvrdio je, javljaju novine, da je na električnoj kontrolnoj ploči provedena neovlaštena i nedopustiva prepravka: maknuti su osigurači koji su zaustavljali stroj ako bi zaštitna rešetka bila podignuta. Naime, za izmjenu ili spajanje neke niti bilo je potrebno zaustaviti stroj, odići rešetku, obaviti izmjenu, spustiti rešetku i ponovo pokrenuti struj. Baš kao i u našim tiskarama. Ali tako se - vjerojatno po prosudbi vlasnice, koja je pod istragom zajedno s voditeljem održavanja strojeva, Mariom Cusimanom - arčilo previše vremena, a vrijeme je novac. Ista sabotaža je uočena i na drugome identičnom stroju.

Istražitelji pretpostavljaju, prvo, da poginula žena nije bila obučena za rad sa strojem, nego da su joj samo objašnjene osnovne radnje. Pretpostavljaju da nije prošla obuku ni položila ispit o sigurnosti na radnome mjestu. Dapače, kad je poginula nije na sebi imala zaštitni radni kombinezon, nego obično trenirku, koju je stroj utoliko lakše zahvatio i povukao. Pretpostavljaju nadalje da nije bila osposobljena za samostalan rad, nego da bi morala raditi pod nadzorom nekoga iskusnijega. Bila je pripravnica trećeg stupnja, sa siromaškom plaćom od 980 eura. U njezinu radnom ugovoru je navedeno da mora raditi uz tutora. Ali Orditura Luana nije zaposlila dovoljan broj radnika.

Puni života

To indirektno svjedoči auditivna poruka koju je svome dragome poslala 30 travnja preko WhatsAppa:

"Oprosti ljubavi, završila sam tek sada. I danas sam morala trčati kao da me vrazi gone. Ostavili su me samu s puno posla."

Prema riječima članova obitelji, koji su je predali odvjetniku, ta poruka svjedoči o teškim radnim uvjetima s kojima je u to vrijeme bila prisiljena suočiti se.

Prema Tužilaštvu u Pratu, pod vodstvom Giuseppea Nicolosija, Luana D'Orazio ne bi umrla da je tvrtka primijenila zakonske mjere zaštite.

U tekstilnoj zoni Prata, najvećoj u Evropi, s oko 5000 tvrtki, nije malo veoma ozbiljnih epizoda eksploatacije radne snage potrebitih, nesposobnih da se obrane. Inspekcije su utvrdile da ih ima koji rade 14 sati dnevno, sedam dana u tjednu, za oko 900 eura mjesečno.

Luanina tragedija nije jedina. Prije samo tri mjeseca, momak iste dobi umro je usisan u stroj koji je čistio.

"Njegov san bio je radni ugovor na neodređeno vrijeme", kaže njegova majka novinarima televizijske mreže La7, "djeca su u toj dobi puna života, snova, a zatim odlaze na posao i nikad se više ne vrate kući".

U Texprintu, u kineskom vlasništvu, djelatnici štrajkaju četiri mjeseca. Jednome od njih stroj je odrezao članak kažiprsta.

"Nitko nas nije naučio kako koristiti strojeve", kažu.

"Prerezali su senzore kako bi se radilo brže". Osakaćeni kaže: štogod sam pitao šefa, on mi je samo govorio: "Brže, brže!"

Ispred Texprinta prije nekoliko noći ljudi, odjeveni u zaštitne narančaste prsluke, isprebijali su letvama štrajkaše koji su piketirali ulaz.

"Nismo unajmili nikakve zaštitare, nismo nikome rekli da ih tuku. To su, možda, neki naši radnici izgubili strpljenje", pravda se uprava Texprinta.

Požar u tvornici

I u toj, i u drugim tvrtkama, velika većina uposlenih su stranci. Nemaju godišnji odmor, ni bolovanje, ni plaćen prekovremeni rad. Kupci onoga što proizvode te tvrtke tvrde da ne znaju ništa ili, još gore, da ih nije briga:

"Meni je proizvod dobar, ne mogu se baviti potankostima njegove proizvodnje", kaže jedan trgovac naveliko pred kamerama. "U Pratu je to normalno".

Baš u Pratu, 2013. godine, izbio je požar u tvornici konfekcije u kojoj su radnice i radnici iz Kine radili, kuhali i spavali na istome mjestu. Prozori su bili proviđeni rešetkama, ljudi nisu mogli uteći kad je počelo, sedmero ih je živo izgorjelo.

Naravno, puno se i odrešito tada pisalo o uvjetima rada u tim tvornicama, ali znate kako je već u medijima: svaki dan traži novu senzaciju, ne piše se ni o jučerašnjemu, kamoli o lanjskom snijegu. Pa tako ni o uvjetima života i rada onih čijim se znojem navodnjava BDP.

Kobna žičara

Dok vrag ne uzme kamate. I neki dan je 14 turista glavom platilo pohlepu u žičari na Mottaroneu: ondje su blokirane automatske kočnice jer su se posljednjih dana prečesto uključivale. Nikome nije palo na pamet da ih zateže vučno uže, koje je polako pucalo. Pa je puklo, a kabina se strovalila u ambis, preživio je samo petogodišnjak, od tog trenutka siroče bez oca i majke.

Ni u Pratu ni na Mottaroneu nisu računali na mogućnost nesreće sa smrtnim ishodom. Momak koji pretječe preko pune linije pred zavojem, računajući: "To neće valjda baš sada", na tom ruletu riskira i svoju glavu, a ne samo posve nevina i opreznog putnika s druge strane. Kapitalist ne. Ni on ne ubija namjerno, i on računa da "neće valjda baš sada". Baš kada treba zaraditi, brzo, brže i još brže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:45