STVARANJE TERORISTA

Kako je mladi Amerikanac od ‘Forresta Gumpa džihada‘ postao najveći obavještajni izvor o Al-Kaidi

Sjajna analiza šire društvene problematike protkana kroz život pojedinca, čija priča bi se vrlo lako mogao gledati u kinodvoranama

Američki napad dronom na kuću u Kabulu koji se odvio 29. kolovoza, pri završetku napete evakuacije zapadnih snaga iz Afganistana, odnio je 10 civilnih žrtava, od kojih je njih osam bilo mlađe od 18. Nesumnjivo je da će taj podatak biti korišten u propagandne svrhe terorista pri regrutiranju i radikalizaciji mladih sljedbenika raznih militantnih grupacija, a cijela ta situacija mogla bi se opisati terminom 'blowback' (o ovom kontekstu, najbolji prijevod bi bio bumerang ili kontraefekt), piše u svojoj obimnoj priči za Politico novinarka Carla Power.

Ona je ujedno autorica knjige HOME, LAND, SECURITY: Deradicalization and the Journey Back from Extremism, a koja kroz životnu priču izvjesnog Bryanta Neala Viñasa obrađuje puno širu problematiku, a to je integracija radikaliziranog pojedinca u društvo.

Termin Blowback opisuje, u rječniku obavještajne tematike, situaciju kada se kao rezultat tajnih (vojnih) operacija dogodi neka neželjena posljedica, a skovan je od strane CIA-inog analitičara 1954. po uspješnom izvršenju državnog udara u Iranu koji su američke i britanske tajne službe potaknule kako bi srušile godinu dana ranije izabranu demokratsku vlast Mohammada Mossadegha. Dotični je nacionalizirao naftnu industriju čime je razljutio britanske big-business korporativne interese, a što je dovelo do njegovog pada. Dugoročno, blowback situacije s Mossadeghovim rušenjem bio je dolazak ajatolaha Homeinija na vlast te iranska talačka kriza 1980., a kao blowback se može promatrati i pomaganje te naoružavanje fundamentalističkih mudžahedina za vrijeme sovjetske invazije na Afganistan 80-ih godina, a koji su desetljeće kasnije oružje usmjerili na svog pokrovitelja - SAD.

Dronovi ubojice

Upravo je sve to dovelo do najdužeg, netom završenog i iznimno mučnog rata u Afganistanu i širem bliskoistočnom području. Borba protiv terorizma, koju su spremno razglasili Bush mlađi, Tony Blair i njihovi jastrebovi, borba je protiv nevidljivog protivnika, koja je od novog milenija iziskivala nova sredstva. To su za Pentagon bili dronovi-ubojice, bespilotne letjelice koje su mogle likvidirati protivnike bez (većih) ljudskih gubitaka. Busheva administracija ju je inicirala, Obamina ju je dodatno raširila, dok ju je Trumpova koristila praktički u svakom polju neprijateljskih aktivnosti. Organizacije za ljudska prava i vojni analitičari dugo su tvrdili da ciljani napadi američkih bespilotnih letjelica u Jemenu, Somaliji, Iraku, Pakistanu i Afganistanu proizvode suvremene verzije blowbacka ili kontraefekta. Naime, mnogo je civilnih žrtava takvih napada na višerangirane pripadnike terorističkih ćelija, a njihovi bližnji nerijetko su pojedinci koji generalno nemaju ništa protiv Amerikanaca. Odnosno, barem ne do tog trenutka. Tada to postaju radikalizirani, zakleti protivnici američkog intervencionizma koji se pridružuju militantnim organizacijama u želji za osvetom.

Četvorica dron-pilota veterana američkih zračnih snaga 2015. godine pisali su predsjedniku Baracku Obami, izjavljujući da su "ova administracija i njeni prethodnici izgradili program ubilačkih dronova koji je jedna od najrazornijih pokretačkih snaga za terorizam i destabilizaciju u cijelom svijetu". Bivši američki diplomat u Jemenu procjenjuje da za svaki tamošnji napad bespilotnom letjelicom koji ubije operativca Al Kaide, Amerikanci stvaraju između 40 i 60 novih neprijatelja.

Nadalje, da su napadi dronovima kontra-produktivni, indirektno kroz statistiku tvrdi i umirovljeni pukovnik u zračnim snagama, Erik Goepner, suradnik na CATO Institutu, koji kaže kako se u zemljama koje je napala vojska SAD-a godišnje izvrše 143 teroristička napada više u odnosu na ostale države. U zemljama u kojima su snage SAD-a koristile napade bespilotnim letjelicama, zabilježeno je 395 terorističkih napada više u odnosu na druge države. Čak je i Bushev protuteroristički mag, Richard Clarke, upozoravao kako će "napadi dronovima stvoriti generacijske američke neprijatelje".

Bashir al-Amriki

Upravo je jedan takav bio Bashir al-Amriki, Bashir Amerikanac. Kao mladi radikalni fanatik sletio je 10. rujna 2007. u Lahore (Pakistan), zatim stigao do Pešavara i ubrzo se pridružio skupini Shah-Shab, povezanoj s talibanima i pakistanskom tajnom službom ISI.

No, ubrzo je shvatio da ga njegovi ratni drugovi koriste kao žrtvu u svojim internim konfliktima za resurse. Kad je shvatio da njegovu grupu kontrolira ISI, odlučio je pobjeći glavom bez obzira, ne želeći raditi njihove prljave poslove. Htio je poginuti kao mučenik u samoubilačkoj misiji, ali je odbijen te se početkom 2008. našao u sjevernom Waziristanu u Afganistanu, gdje se pridružio drugoj radikalnoj skupini. Ubrzo je shvatio da je riječ o Al-Kaidi, koja mu se prestala činiti kao fenomen o kojem je gledao na YouTubeu, s hrpom ljudi obučenih u crno dok paradiraju kalašnjikovima. Život je u Waziristanu zapravo bio dosadan.

Gubio bi dane čekajući na misiju, razgovarajući s drugim borcima i jedući krumpir i rižu. Povremeno bi uhvatili BBC te slušali izvještaje iz zapadnog svijeta, na primjer o kandidaturama Obame i McCaina za predsjednika SAD-a. Svoje suborce nije smatrao nikakvim vampirskim ubojicama kakvim ih je svijet prikazivao, nego šmokljanima i knjiškim moljcima. Bogatiji volonteri mogli su si priuštiti bolju hranu te specijalizirane terorističke treninge, dok je on odradio tri osnovna kursa - osnovni trening, teorija raketnih oružja i teorija eksploziva. Učio je rastaviti kalašnjikov te sastavljati bombe "za dobro jutro". Stigao je srpanj te 2008. i dobio je zadatak - minobacački napad na američku vojnu bazu u Afganistanu. Međutim, prvog dana radio-vezist nije stigao, a drugog dana rakete nisu dobacile do baze te je operacija prekinuta.

Jednog dana, on i nekolicina militanata putovali su Waziristanom te su stali u sirotište na čaj. Nedugo nakon njihova odlaska, dron je bombardirao sirotište, a na vijesti o događaju u Bashiru se nešto slomilo - taj ga je napad razljutio.

Ubrzo potom našao se u društvu višeg zapovjednika Younisa al-Mauritanija. Predlagao mu je nekolicinu ideja za terorističke napade - to je bilo bombardiranje Walmarta ili postavljanje trening kampova u Peruu, ali nešto treće će al-Mauritaniju zapeti za uho - bombardiranje željezničkog čvora Long Island (LIRR), koji je žila kucavica gdje se spajaju mnogi vlakovi koji idu za Manhattan. Više od samog broja mrtvih, mogućnost napada koji bi paralizirao ekonomiju grada za neko vrijeme bila je privlačnija za islamističkog zapovjednika. Bashir mu je precizno skicirao ključna i najnaseljenija područja Long Islanda, no od te akcije ipak neće biti ništa.

Bashir će, čekajući novu 'sezonu borbi', biti uhićen u Pakistanu od strane tamošnje policije koja ga je predala Amerikancima. Potom je iz zračne luke Bagram u Afganistanu prebačen u SAD, gdje je nadzornik njegova slučaja bio agent FBI-a, Don Borelli. On je po slijetanju FBI-jevog zrakoplova u Newburgh upoznao pravog Bashira - njegovo ime je bilo Bryant Neal Viñas. Taj dio priče o njemu također donosi Politico.

Bryant Neal Viñas

Rođen je 1982. godine u na Long Islandu, u katoličkoj obitelji od strane oca inženjera, porijeklom iz Perua te majke iz Argentine. Kada je imao 14 godina, otac je napustio majku, koja se nekoliko godina kasnije odrekla skrbništva nad njim. Useljenje s ocem i maćehom samo je stvorilo još veće napetosti, a neko je vrijeme živio u svom automobilu. Završio je srednju školu, a počeo je pohađati tečajeve na tehničkom fakultetu, no njih na kraju nije završio. Šest mjeseci nakon terorističkog napada 11. rujna, zahvaćen žarkim domoljubljem, prijavio se u američku vojsku kao tehničar za opskrbu naftom, ali je otišao nakon tri tjedna. Dobio je otpust, a kao objašnjenje se navodi da se nije uspio prilagoditi životu u vojsci. Put do osuđenika za terorizam do 'titule' najvećeg američkog obavještajnog izvora o Al-Kaidi bio je još jako dugačak.

Radio je poslove vozača kamiona, viljuškara i perača auta, a svoje slobodno vrijeme ispunjavao je boksom. Prvi put se susreo s islamom u trgovačkom centru Long Island, nakon što je flertovao s djevojkom. Kad ju je pozvao van, rekla je da ne može, jer je njezina obitelj rekla da muslimani ne bi trebali izlaziti. Bryan se počeo raspitivati ​​o islamu; pakistanski prijatelj dao mu je dječji bukvar o tome, a privučen disciplinom redovitih molitvi, izbjegavanjem svinjetine i alkohola te naglaskom na održavanju snažnog tijela, poigrao se idejom obraćenja. Čak je postio za vrijeme Ramazana u znak solidarnosti s muslimanima. Jednog dana svratio je u džamiju kako bi dao donaciju za ramazan. Dok je stajao na ulazu, pozvala ga je grupa momaka, a prije nego što je to saznao, dali su mu da izgovori šehadet, rečenicu kojom svaki musliman ispovijeda pripadnost islamu. "Sada ste musliman", rekao je čovjek. Viñas se htio obratiti, ali još nije bio spreman.

- Imao sam još mnogo grešnih stvari koje sam želio učiniti, rekao je u razgovoru s Carlom Power za Politico.

U godinama koje su uslijedile nakon njegova obraćenja bijes zbog američkih napada u muslimanskim zemljama je rastao. Gledao je YouTube govore utjecajnog ekstremista rođenog u Novom Meksiku, Anwara al-Awlakija, koji je iz svoje baze u Jemenu osudio "zla nevjerništva i američko ugnjetavanje na idiomatskom engleskom jeziku". (Op.a. - Al-Awlaki je ubijen u napadu dronom 2011. godine, sa šesnaestogodišnjim sinom)

Krajnji poticaj za Bryanov odlazak u Pakistan bila je e-mail prepiska s prijateljem o zapadnim intervencijama u Iraku i Afganistanu.

- Ti si jedan od onih ljudi koji samo pričaju, optužio ga je prijatelj, i nikada zapravo ne rade ništa u vezi stvari koje smatraju pogrešnima.

Optužba ga je duboko pogodila i Viñas je postao uvjeren da je njegova dužnost braniti svoje kolege muslimane od strane okupacije.

Zatražio je od pakistansko-američkog prijatelja kontakte u Pakistanu, rekavši mu da želi studirati islam u medresi. Zapravo, potajno se planirao pridružiti militantnoj skupini. Nadao se da će završiti mrtav na afganistanskom polju, mučenik u borbi protiv zapadne vojske. Na kraju - sve je završilo onako kako je opisano u ranijem paragrafu o njegovom životu kao Bashiru.

Najbolji američki obavještajni izvor

Međutim, ako je Bryantov put od djelatnika vojske do odmetnutog radikala trajao dugo, njegov psihofizički povratak u američki život trajao je kratko, kao da nikad nije bio fanatik spreman isplanirati teroristički napad na ona mjesta na kojima je odrastao.

Ako je prvi dio Bryanove priče bio lekcija o blowbacku, drugi je bio o složenosti njegova povratka kući. Pokazalo se da je, ono što je čak i američka vlada priznala, vjerojatno najveći izvor zapadnih obavještajnih podataka o Al Qaidi za vrijeme njegovog boravka tamo.

- Bilo bi podcjenjivanje reći da je optuženik pružio značajnu pomoć vladi, napisali su tužitelji američke vlade u sudskim dokumentima.

Američkim istražiteljima brzo je počeo govoriti što zna o organizaciji Al-Kaide.

Kad ga je autorica priče, Carla Power, zamolila da odredi trenutak kada je počeo ozbiljno razmišljati o suradnji s američkim obavještajnim službama, opisao je kako sjedi u svojoj ćeliji u samici u zatvoru u Brooklynu, smrzava se, sluša vriskove drugih zatvorenika i razmišlja o razočaranjima, „svim ljudima koji su mi zadali udarac, sva lažna obećanja ”

Jednog dana dva detektiva su ga izvela iz zatvora, strpala u auto i odvezla do stadiona za bejzbol. Znajući da je doživotni navijač Metsa, odveli su ga na stadion na kojem je igrala njihova podružnica iz manje lige, Brooklyn Cyclones. Jedan od detektiva poznavao je glavnog menadžera kluba i pitao ga je može li Bryan prohodati oko stadiona, ukratko mu objašnjavajući situaciju.

S lisicama vezanim za lanac oko struka, Bryan je obišao stadion. Trenutak mu je dao osjećaj zadovoljstva, čak i radosti, "poput djeteta koje vidi nešto što voli". Kasnije, dok je na parkiralištu čekao da jedan detektiv doveze auto i odveze ga natrag u zatvor, drugi se okrenuo prema njemu.

- Želiš li se vratiti u zatvor maksimalne sigurnosti do kraja života?, upitao ga je agent. - Ili želiš ponovno imati život? Nema mnogo ljudi koji dobiju drugu priliku u životu, rekao mu je detektiv, a Bryan je priznao da su ga tada kupili.

Čim je Viñas počeo razgovarati s FBI-jem, američka vojska krenula je u akciju. Na temelju njegovih informacija, bespilotne letjelice kojima upravlja CIA bombardirale su mjesta na kojima je on trenirao i živio, uključujući sigurnu kuću od blata u Waziristanu. Vrlo je vjerojatno da su informacije koje je podijelio rezultirale smrću njegovih bivših drugova. Ne postoji način da se zna koliko je ljudi umrlo zbog onoga što je Bryan rekao FBI-ju, ali s obzirom na to koliko je američka vlada smatrala da su njegove informacije važne, njegov odvjetnik Steve Zissou je zaključio da je "mnogo ljudi umrlo".

"Forrest Gump" džihada

Lakoća s kojom se preselio iz jedne militantne skupine u drugu, služeći kao doušnik prvo za Al-Qaidu, zatim za Amerikance, pokazala je da nema svaki džihadist ideologiju, a kamoli nepokolebljiva politička uvjerenja. Njegov slučaj je pak fantastičan, od toga da ništa posebno u njegovom odrastanju nije vodilo ka njegovom radikalizmu, a još manje ka tome da će, sa samo sedam mjeseci staža u militantnoj skupini, imati sastanke s istaknutim zapovjednicima. Bashir se, kazali su kasnije američki obavještajci, nalazio na toliko fotografija i susreta s visokopozicioniranim članovima Al Kaide da su ga agenti prozvali "Forrest Gumpom" džihada.

Bryanov odvjetnik, Steve Zissou, inzistirao je na tome da njegov klijent nije baš tako miran oko toga kako na prvu zvuči u razgovoru s Carlom. Ranije joj je Bryan priznao da čovjek otvrdne kada ga toliko smrti i ratnih užasa okruži u tako malo vremena.

- Mislim da se zbog toga nikada nije osjećao dobro. Teško je živjeti s tim znajući da si uzrokovao neke smrti, kaže.

Carla ga je potom priupitala o svjetonazoru i o tome koliko ga je uhićenje, i je li uopće, promijenilo.

- Mislim, istoj vojsci protiv koje si se borio pomažeš bombardirati svoje prijatelje. Jesi li promijenio način na koji gledaš na nepravde protiv kojih si se želio boriti?

- Još uvijek vjerujem da je pogrešno što se zapadne sile miješaju u muslimanske zemlje, ali sada sam vidio drugu stranu i to mi daje bolje razumijevanje da obje strane griješe, bio je Bryanov odgovor.

Novinarka Politica bila je zbunjena načinom na koji je Bryan uspio tako besprijekorno prijeći s potencijalnog bombaša samoubojice u izvor za američke obavještajce. Sudac u njegovom predmetu, Nicholas G. Garaufis, imao je sličan problem.

- Usporedba užasnih zločina gospodina Viñasa i njegova izvanredna suradnja nakon uhićenja čine presudu vrlo teškim zadatakom, rekao je on.

Na pitanje novinarke o tome kako je njegov klijent tako brzo pristao surađivati, odvjetnik odgovara:

- Nisam siguran. Možda je jednostavno - ne želite provesti ostatak života u zatvoru.

No, čini se kako to ipak nije tako neuobičajeno. Don Borelli, FBI-jev agent koji je bio nadzornik Bryanova slučaja, kaže da zarobljeni militanti počnu govoriti u roku od nekoliko dana, čak i sati. Mnogi jednostavno žele ispričati svoje priče. U njima se često nalazi praznina, ona koja je prethodno ispunjena pridruživanjem grupi.

- Kad im se to oduzme, kad ih uhvate, ponekad im ispričana priča može ostati živa. Ili može ispuniti neku drugu prazninu, dati im neku svrhu, kaže Borelli.

Tijekom devet godina provedenih u zatvoru, Bryan je sudjelovao u 100 intervjua, pregledao 1.000 fotografija i pomogao u više od 30 istraga, kako u SAD-u tako i u inozemstvu.

- Broj bezličnih, bezimenih žrtava koje je spasio... Muškarci, žene, djeca, ljudi koji nisu ni znali da će biti žrtve, uzbuđeno je Carli tumačio odvjetnik Zissou.

Međutim, njegova integracija u društvo čini se kao aktualan problem. I to ne samo njegov, već američki. Bryan ima gotovo 40 godina, nema posao ni obitelj, dok su ga se neki, poput majke, odrekli nakon uhićenja za terorizam.

Integracija u društvo

Viñas i Zissou očekivali su da će mu suradnja s vladom osigurati mjesto u programu zaštite svjedoka. Kad je Zissou, dan prije Bryanova izlaska zatvora, doznao da mu je uskraćen pristup programu, bio je iznimno ljut.

- Što sad moramo učiniti? Bez obitelji, prijatelja ili novca on nema kamo otići.

Zissou je natjerao vlasti da mu plate da mjesec dana provede u hotelu. Posjetio ga je Farbod Azad, agent FBI-ja dodijeljen njegovom slučaju, donijevši mu kutiju voća i malo mlijeka - a zatim mu je rekao da je ured završio s plaćanjem njegove sobe. Druga državna agencija plaćala ga je mjesec dana, a nakon toga je poslan u kuću za bivše zatvorenike. Bio je sam, morao je tražiti posao.

Kada razgovarate s ljudima koji rade na rehabilitaciji militanata, oni će naglasiti da je to spor, slojevit i visoko personaliziran proces. Rehabilitacija obično traje godinama i varira između manjih uspjeha i zastoja. Najbolji programi temelje se na timovima ljudi koji su pomno odabrani za potrebe osobe. Za tipa koji se naglo radikalizirao, angažirat će imama, socijalnog radnika i psihologa. Za neonaciste ovisne o pilulama upotrijebit će savjetnika za droge, kao i mentora upoznatog s lokalnom neonacističkom scenom. Bryan za vlasti nije direktno spadao ni u jednu od tih skupina.

- Bilo je to - zbogom, hvala. Sretno u skloništu za beskućnike, kaže Zissou, veteran u brojnim slučajevima terorizma, koji je još pomalo ogorčen.

- Gotovo kao da su ga pokušali natjerati da se vrati ekstremizmu. Budući da nemaju način da sami sebi stvore budućnost, bivši džihadisti nisu samo u opasnosti da počine još jedan zločin, već da počine vrlo nasilan zločin. Mentorstvo bivšim militantnima je moralna i profesionalna odgovornost, kaže Zissou, koji se prema Bryanu odnosi kao prema sinu.

- Kad ga nisam čuo ili vidio dva ili tri dana, šaljem mu poruku:‘ Što dovraga nije u redu s tobom? Gdje si? Ne ideš toliko dugo da se ne prijaviš, govori novinarki Politica kroz smijeh.

Odredbe uvjetne kazne zabranjuju Bryanu da posjeduje računalo pa provjerava svoj e-mail u Steveovom odvjetničkom uredu.

- Ovdje ga svi vole. Ne postoji ništa što ne bi učinio, govori o svom štićeniku.

Prospekti za budućnost

Zissou se nada da će se Bryan na kraju odlučiti za veći angažman u borbi protiv terorizma.

- U početku se opirao. Sve što je želio učiniti je ući u program za zaštitu svjedoka - i nekako nestati, rekao mi je. Odgovorio sam mu na to ‘Slušaj, imaš 35 godina. Želiš li zaista živjeti životom straha? Ili želiš živjeti životom koji ima neko značenje? Želiš li se zaista sakriti pod drugim imenom?'

Unatoč društvenoj stigmatizaciji i potencijalnoj opasnosti od odmazde Al-Kaide, život u gradu dao je Bryanu mogućnost da radi smislen posao. Mitchell Silber, bivši direktor njujorške policije za analizu obavještajnih podataka, angažirao ga je kao honorarnog savjetnika u Parallel Networksu, a njih dvojica su koautori članka i vodili su razgovore u washingtonskim think-tankovima. Postoji nada da bi Bryan na kraju mogao zaraditi nešto i od Hollywooda: Zissou je razgovarao s nekim ljudima u LA -u o ekranizaciji njegove životne priče.

Do tada se bivši militant uzdržava radeći na uklanjanju olova i azbesta u New Yorku. Uklanjanje azbesta bizarno je prikladan posao, šali se njegov odvjetnik Steve Zissou.

- Njegovo uklanjanje štetnih olova i azbesta za New York slično je njegovom uklanjanju štetnih posljedica Al-Kaide za CIA-u i Ameriku.

"Inherentno američki put"

- Bryanov put, koji nije pokretala ideologija, već opstanak i oportunizam, duboko je američki. To što ga je ova zemlja u biti napustila pred zatvorskim vratima, nakon što je unutra proveo osam i pol godina, govori o nedostatku strategije rehabilitacije. U širem smislu, tako naglo oslobađanje jednostavno je dio života u narodu u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi. Ne može očekivati ​​pomoć od socijalne države ili sigurnosne mreže koju financira vlada, kao što bi mogao u Skandinaviji. Ne može dobiti podršku od svog plemena ili šire obitelji, kao što bi mogao u mnogim muslimanskim zemljama. Ako ste iz predgrađa Long Islanda, nemate selo u koje možete otići kući, nemate starješina koji bi vas vodili. Osim možda vašeg odvjetnika, ako imate sreće, sumira Carla Power pa dodaje.

- Bryanov solo put u - i izvan - radikalizma odražava aspekte njegova američkog odgoja. Kultura u kojoj mnogi napreduju od nule i koja cijeni dinamiku i individualizam nad tradicijom ili srodstvom. Više od bilo kojeg militanta, on je bio "sam svoj majstor", uvukao se u Al-Kaidu uz pomoć sreće i pameti, a zatim je u zatvoru iskoristio tu pamet da postane vrijedan izvor američkih obavještajaca. Treći čin njegove priče bio je također vrlo američki: odbijena mu je pomoć iz programa zaštite svjedoka, a zatim je pušten iz zatvora bez obitelji, novca ili formalne rehabilitacije, zaključuje autorica u tekstu za Politico.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:14