MARIN JURJEVIĆ ZA GLOBUS

KAKO SAM SE DRUŽIO S NAJVEĆIM GERILCIMA LATINSKE AMERIKE Veteran SDP-a otkrio svoju nepoznatu prošlost i veze s najradikalnijim revolucionarima

Kao ljevičar, upoznao sam 80-ih u Meksiku pripadnike najjačih latinskoameričkih ljevičarskih gerilskih pokreta – zapatiste, sandiniste, farabundomartiste… - ali kolumbijski farkovci bili su zaista najtvrđi
 Paun Paunović / CROPIX

Marin Jurjević, jedan od najpoznatijih članova SDP-a, bivši saborski zastupnik, koji je 80-ih godina, kao politolog, boravio u Meksiku gdje se bavio znanstvenim istraživanjem ljevičarskih pokreta, svjedoči kako se upoznao i družio s vođama FARC-a, Kolumbijskih revolucionarnih oružanih snaga, gerilskim pokretom koji je ljetos, nakon 52 godine borbe s vladinim snagama, sklopio mirovni sporazum i okončao krvavu epohu u kojoj je život izgubilo 267 tisuća ljudi. Za povijesno važnu nacionalnu pomirbu kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio je Nobelovu nagradu za mir, no vođa FARC-a nije. Jurjević to smatra velikim propustom

Bila je topla srpanjska večer 1984. kad sam se u Muzeju Chopo u koloniji Santa Maria la Ribera u Ciudad de Mexicu prvi put susreo ne samo sa sandinistima nego i s njihovim gostima iz Kolumbije, gerilcima pokreta FARC-EP (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejército del Pueblo, tj. Kolumbijskih revolucionarnih oružanih snaga – Narodne vojske). U Nikaragvi se tih olovnih godina vodio težak sukob s “contrasima” iza kojih je stajala tadašnja američka administracija na čelu s Reaganom i Kissingerom koji su imali projekt “pacifikacije” Latinske Amerike i suzbijanja revolucionarnih tendencija čistom represijom i instaliranjem neoliberalnog ekonomskog modela. Američki je projekt započet 1973. godine u Čileu instaliranjem Pinocheta i vojne hunte na vlast. A onda, na spomenutom skupu u Ciudad de Mexicu, zajedno sa sandinistima pojavljuju su se “farkovci” koje tada prvi put upoznajem uživo – opisat će poznati političar SDP-a Marin Jurjević svoje veze s jednim od najpoznatijih gerilskih pokreta u novijoj povijesti.

U hrvatskoj javnosti malo se zna da je Marin Jurjević uz Latinsku Ameriku vezan gotovo pola života. Na studij u Zagreb došao je 1971. godine kada je i počeo učiti španjolski jezik. Kako je studirao političke znanosti, svoj interes za Latinsku Ameriku opisat će spojem “političke naravi zbog svih zbivanja u tom području sedamdesetih godina XX. stoljeća”.

Poznanstvo s gerilcima

“Imao sam prilike upoznati pripadnike najsnažnijih gerilskih pokreta Latinske Amerike, u vrlo širokom rasponu – od anarhista u tradiciji Floresa Magobna, Zapatista, sljedbenika Amibaela Guzmana – ‘Sendero Luminoso’, pa nikaragvanskih sandinista do salvadorskih farabundomartista i mnogih drugih na šarolikoj gerilskoj, revolucionarnoj, ljevičarskoj latinskoameričkoj sceni – ali su ‘farkovci’ uvijek slovili za jedne od ‘najtvrđih’, o njima su postojale zaista prave legende”, pojasnit će Jurjević.

Ispalo je da je postao svjedok vremena kada je, nedavno, kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos primio Nobelovu nagradu za mir, zbog mirovnog sporazuma s najstarijim latinskoameričkim gerilskim pokretom i završetkom sukoba koji traje 52 godine.

Jurjević je 1984. otputovao u Meksiko u svojstvu “gosta istraživača” na jednoj od najprestižnijih meksičkih sveučilišnih institucija, Colegio de Mexico, gdje je radio na projektu o mogućnostima transformacije latinskoameričkih represivnih režima. Tamo se Marin Jurjević povezao s FARC-om.

Kako je bio politički izrazito lijevo orijentiran, u Ciudad de Mexicu se povezao s njihovim lijevim studentskim i intelektualnim krugovima među kojima su bili i njegov, kasnije dobar prijatelj Alejandro Rendon y Rendon, veliki meksički intelektualac, čovjek filma, profesor scenaristike, pjesnik i Fellinijev suradnik, te Pola Weiss, najveća meksička videoumjetnica i sveučilišna profesorica. Meksiko je zemlja gdje se miješaju i sudaraju najrazličitije kulture, a Jurjević tih godina upoznaje latinskoameričku desnicu i njene metode, ali i ljevicu.

Reaganov izvještaj

“U to vrijeme živim intenzivno, dišem punim plućima. Meksiko, Nikaragva, Gvatemala, Salvador, svagdje je bilo uzavrelo, a moje veze s Meksikom i Latinskom Amerikom su zato neraskidive. Upoznajem unuka Lava Trockog, obilazili smo često Bronsteinov grob u dvorištu kuće u kojoj je ubijen, a na Coyoacánu sam boravio najčešće u Plavoj kući Fride Kahlo i Diega Rivere. Veliki muralisti od Rivere do Siqueirosa pa do Orozca – svi su bili ljevičari ali vrlo različitih pravaca. Meksiko doživljavam kao neku vrstu svoje ‘druge domovine’. Prekrasna i interesantna zemlja prepuna krasnih ljudi sličnog mentalnog sklopa koji karakterizira nas Dalmatince”, pomalo se romantično prisjeća Marin Jurjević.

Nakon što se upoznao i povremeno družio s pripadnicima FARC-a, Jurjević se nalazio s nekima od njih na drugim ljevičarskim skupovima. Na političkom planu, Ciudad de Mexico bio je snažan kulturni, politički, intelektualni i izdavački centar koji je u to vrijeme, sredinom osamdesetih, “gorio” zbog zbivanja u Srednjoj Americi ali i na prostoru kompletne Latinske Amerike.

“Kada dolazim u Meksiko u siječnju 1984. godine, pojavljuje se tzv. Informe Kissinger – izvještaj Reaganove komisije za pitanje Centralne Amerike kao pokušaj odgovora na revolucionarne pokrete na tom području. Odmah sam se uključio u javne prosvjede protiv takve intervencionističke politike. Ja sam naravno bio žestoki protivnik takve američke administracije i njene ultradesne politike”, reći će Baja Jurjević.

Iako je ljevičar, Jurjević podržava dodjelu Nobelove nagrade za mir kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu, koji je sklopio mirovni sporazum s FARC-om. Ali…

“Mada je to izvrsna odluka, ipak mi nešto smeta u svemu tome – jer mislim kako bi bilo sasvim normalno očekivati da je glavni čovjek ‘druge strane’, vrhovni zapovjednik FARC-a Rodrigo Londoño Echeverri zvan Timochenko, podijelio Nobelovu nagradu za mir sa Santosom. Naime, i jedna i druga strana jednako su zaslužne za postizanje ovog sporazuma. Mislim da su se tu, nažalost, umiješali nekakvi ideološki razlozi, a ne objektivno prosuđivanje”, drži SDP-ov doajen.

Kolumbija je istinski trpjela zbog ovog sukoba. Nakon Afganistana Kolumbija je zemlja u kojoj se nalazi najviše nagaznih mina na svijetu. Samo u periodu između 1996. i 2010. godine oteto je 21.345 ljudi, a od 1990. godine pa do potpisivanja ovog sporazuma ubijeno je 11 tisuća ljudi. Tri milijuna hektara šuma je iskrčeno. Zemlja devastirana. U cijelomu periodu od nešto više od pola stoljeća sukoba bilo je čak osam milijuna žrtava “svih vrsta”, a život su izgubile 267.162 osobe. Zato je bilo normalno očekivati kako će referendum o prihvaćanju potpisanog sporazuma građani podržati – jer su u rukama u tom trenutku imali beskrajnu moć da Kolumbiju izvedu iz takve teške situacije.

Na tajnoj ceremoniji, dan uoči samog potpisivanja sporazuma, predsjednik Santos odlikovao je jednog Engleza, jednog Salvadorca, jednog Amerikanca i jednog Izraelca, u svojoj službenoj rezidenciji u Cartageni. Za tu četvorku znao je samo najuži krug najbližih i najodanijih predsjednikovih suradnika, a kolumbijskoj i široj javnosti općenito bili su sasvim nepoznati. Tko su bili ti ljudi? Jonathan Powel, Joaquin Villalobos, Bill Ury i Shlomo Ben Ami odigrali su ključnu ulogu u upravo završenim pregovorima, kao osobni Santosovi savjetnici u pregovorima koji su se odvijali na Kubi. Troškove njihova angažmana kao i sve troškove putovanja platila je, što je zanimljivo, kanadska Vlada.

Narkokartel

Samo što je FARC i jedan od najvećih kolumbijskih narkokartela, tako da četvrta točka sporazuma iz Cartagene – koji je nakon gotovo četiri godine pregovaranja dvije suprotstavljene strane postignut na Kubi u Havani, a 26. srpnja ove godine potpisan u Cartageni – govori o “rješavanju problema nelegalne trgovine i raspačavanja droga”. Naime, nije tajna, kako je “narkotrafik” jedan od glavnih izvora financiranja FARC-a i održavanja njegove kompleksne infrastrukture.

Marin Jurjević će zato bez previše moraliziranja podsjetiti kako slične kriminalne metode i nisu baš neka velika novost kada govorimo o financiranju raznih revolucionarnih pokreta. Još su se boljševici financirali pljačkama novčanih pošiljki za što su koristili eufemizam “EKS”, što je kratica od “eksproprijacija”. Najpoznatiji “eksovi” su izvršeni u Staljinovoj Gruziji, a najpoznatiji “revolucionarni pljačkaš” bio je legendarni Ter Petrosjan zvan Kamo, koji je u Tbilisiju 1907. godine, uz pomoć “dvije drugarice”, opljačkao novčanu pošiljku koju su pratili Kozaci, i tako u “boljševičku kasu” ulio čak 341 tisuću rubalja (850 tisuća zlatnih franaka).

Odustajanje od kriminala

“Dakle, nezakonit način pribavljanja sredstava sličnih pokreta poznat je otprije – ali narkotrafik je zaista postao latinskoamerički tumor i FARC je prihvatio formiranje zajedničke Komisije za praćenje izvršenja svih točaka postignutog sporazuma kao i obvezu da odmah prekine bilo kakve daljnje nezakonite i kriminalne radnje vezane za uzgoj i trgovinu drogama”, kaže Jurjević.

Kao precizni poznavatelj političkih odnosa u Južnoj Americi, Jurjević drži da će se primirje u Kolumbiji održati, iako su Kolumbijci na referendumu odbacili mirovni sporazum, prvenstveno pod utjecajem “NE kampanje” koju su predvodili desničarski političar i bivši predsjednik Uribe uz pomoć najkonzervativnijeg dijela Crkve. Kao glavni razlog za odbijanje sporazuma desnica navodi upravo FARC-ovu trgovinu drogom, iako su razlozi vjerojatno ideološke naravi. “S obzirom na to da i jedna i druga strana, i Vlada i predsjednik Santos i Comandante Supremo FARC-a Timochenko tvrde kako za njih sporazum i dalje vrijedi i da ga neće kršiti, ja sam ipak optimist jer vjerujem da se kotač povijesti u Latinskoj Americi, kao niti igdje drugdje, unatoč svemu – ne može zaustaviti”, prognozira Marin Jurjević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:52