ANALIZA ‘PODLOG RATOVANJA‘

‘Kakva viteška borba, ovo je rat dronova, a Ukrajinci ulažu svu snagu da ne ulete u ‘Zonu smrti‘‘

U velikoj je interpretaciji Tom Cooper pokušao objasniti kako se vodi rat u Ukrajini, kako neke stvari funkcioniraju ili zašto ne

Borbe u Ukrajini/Ilustracija

 Screenshot/Twitter

Nakon novih spektakularnih i iznimno važnih uspjeha ukrajinskih snaga u regiji Herson, brojni vojni analitičari i stručnjaci diljem svijeta proučavaju događanja na bojnom polju u Ukrajini i način na koji Ukrajinci postižu svoje napredovanje. Analizirajući razvoj situacije u posljednjih nekoliko dana, austrijski vojni analitičar i povjesničar zračnog ratovanja Tom Cooper detaljno se bavio kako samim operacijama, tako i oružjem i vojnom opremom kojom se u bitkama služe ukrajinske i ruske snage te kako je došlo do recentnog razvoja događaja.

Cooper je pritom pokušao objasniti kako se uopće vodi rat u Ukrajini, kako neke stvari funkcioniraju ili ne funkcioniraju pa čak i što znači služiti kao ‘vojnik‘ na bojišnicama u Ukrajini, bilo u pješaštvu, oklopnim i mehaniziranim jedinicama i formacijama, topništvu, logistici i drugim sektorima službe.

Prije svega, kako ističe, mnogi se pitaju gdje su u svemu tome tenkovi te nakon sedam mjeseci rata još očekuju nešto poput velikih mehaniziranih formacija koje bi izvodile opsežne manevre, prolazile kroz neprijateljske položaje gađajući bočne strane neprijateljskih formacija kao u pomorskim bitkama iz vremena Napoleona - ili bolje reći admirala Nelsona.

A ako tenkovi ne izvode takve operacije ili ako nekoliko njih bude uništeno kad god pokušaju tako nešto, onda zaključci postaju prilično histerični, primjerice u stilu: "Tenk je zastario". Ipak, navodi Cooper, to jednostavno nije način na koji rat funkcionira. Nije tako funkcionirao čak ni u Francuskoj sredinom svibnja 1940. godine pa nije iznenađujuće da ne funkcionira tako ni sada.

Bojištem u Ukrajini, ističe on, dominira jedna, odnosno dvije stvari - topništvo koje navode bespilotne letjelice, dronovi (UAV), i to ne bilo koje topništvo navođeno dronovima, već topništvo navođeno bespilotnim letjelicama, ali umreženo uz pomoć sustava za automatsko taktičko upravljanje (ATMS) poput Kropive (na hrvatskom: kopriva), ukrajinske topničke aplikacije, te ruske Sozvezdije (na hrvatskom: konstelacija), ruskog programera i proizvođača sustava za elektroničko ratovanje, radiokomunikacije, elektroničke protumjere i slično.

Dronovi prijete

To ne znači samo da obje strane razmještaju ‘pregršt topništva‘, već i Rusi i Ukrajinci raspoređuju stotine bespilotnih letjelica koje su u neprestanoj potrazi za neprijateljskim snagama i vozilima. Uz pomoć ATMS sustava, ovi dronovi su u stalnom kontaktu sa zapovjedništvom na terenu. Onog trenutka kad bespilotne letjelice detektiraju nešto od posebnog interesa, taj se cilj odmah izlaže topničkoj vatri.

Nije iznenađujuće da su bespilotne letjelice, bez zrakoplova i helikoptera, primarni cilj protuzračne obrane s obje strane te obje obaraju bespilotne letjelice u golemim količinama svaki dan. Kad god to ne učine, koga god i što god detektira bespilotna letjelica u krugu od 10 do 15 kilometara od prve crte bojišnice, topništvo granatira u roku od jedne do pet minuta.

To ide toliko daleko da postoje trenuci i sektori prve linije gdje Ukrajinci - koji su, vjerojatno, bolje opremljeni bespilotnim letjelicama - troše 30, 40 ili čak 50 posto vremena leta svojih dronova na izviđanje vlastitih položaja, samo kako bi bili sigurni da ih ruski dronovi ne mogu pronaći.

Zbog toga se topništvo obiju strana najčešće prikriva, kamuflira, često čak i kada je izravno uključeno u razmjenu vatre. Ponekad to poprima takve razmjere da Ukrajinci štite svoje najdragocjenije samohodne topničke sustave jedan na jedan vrlo rijetkom opremom kao što je njemački Gepard Flakpanzer, njemački samohodni protuavionski top - kad god topnički sustav započne s vatrom, Flakpanzer je odgovoran za njegovu zaštitu od neprijateljskih bespilotnih letjelica, a time i od neprijateljskog topništva.

Stoga su bespilotne letjelice prije svega u potrazi za neprijateljskim topništvom. Kad god ga detektiraju, granatira ga se dok ne bude uništeno ili dok se ne povuče izvan dometa. To je ono što se naziva ‘protubaterijska akcija/vatra‘. Ponekad se neprijateljsko topništvo neće povući kada je naciljano, nego - po mogućnosti uz pomoć bespilotnih letjelica, a ponekad uz podršku topničkih radara - uzvratiti vatrom na topničke sustave koji ga gađaju. To se naziva ‘topničkim dvobojima‘.

Uloga kamuflaže

Drugi glavni cilj topništva su utvrđeni položaji, posebno oni iza linije bojišnice, poput onih koji štite stožer, specifične objekte ili vozila, ali također i utvrđene položaje duž crte bojišnice. Ti su položaji građevinske konstrukcije osmišljene za zaštitu ljudi i opreme, a mogu biti relativno primitivne, poput jednostavnog plitkog jarka, odnosno rova, ali i visoko osmišljene, poput bunkera od betona debljine jednog metra, s posebno dizajniranim otvorima za vatreno oružje, koje se mogu zatvoriti pomoću poklopaca i slično.

Zato se, tko god ima tu mogućnost, trudi kamuflirati utvrđene položaje - prije svega uz pomoć vegetacije ili ‘ugrađivanjem’ u teren i okolno raslinje - i pokušava detektirati takve objekte i granatirati ih. A sve to samo su osnovne stvari, pri čemu, ističe Cooper, nije pojasnio kako stvar stoji s pješaštvom ili tenkovima, a razlog tome je što su upravo ono o čemu je gore bilo govora ‘temelji‘ ovog rata.

Naime, ovako se, ističe, vodi od 80 do 90 posto akcija, kako ruskih, tako i ukrajinskih, a zaključak je da se većinu vremena, bez obzira jesu li u pokretu ili pozicionirani, svi nastoje kamuflirati, odnosno sakriti od neprijateljskih bespilotnih letjelica i topništva.

No, u svemu tome sada Ukrajinci imaju popriličnu prednost, a razlog tome je što je rusko pješaštvo, bilo motorizirano ili zračno-desantno, uvijek vezano uz prijevozno sredstvo. Ruski vojnici rijetko se udaljuju više od 100 metara od svojih vozila. Budući da je ova vozila lako detektirati i pratiti - bilo radarima, infracrvenim i drugim sustavima - rusko je pješaštvo prilično lako otkriti. S druge strane, ukrajinsko pješaštvo često djeluje kilometrima daleko od pratećih vozila, odnosno pripadnike ukrajinskih kopnenih snaga (ZSU) je mnogo teže pronaći.

A tenkovi su u svemu tome, dakako, također sakriveni i razasuti po bojištu - većinu vremena, kad god su unutar 10 do 15 kilometara od crte bojišnice, jednako su dobro kamuflirani kao i sve drugo što treba sačuvati.

Razlog je taj što su tenkovi, kao i druga oklopna vozila, velika i glasna te podižu prašinu kad god se kreću, a ljudsko oko je stvoreno tako da prvo detektira kretanje. Stoga, kad god se tenk pomakne, lako ga je otkriti. Pogotovo bilo kakvom solidnom bespilotnom letjelicom koja leti 500 do 1000 metara iznad svoje strane crte bojišnice. Kada se postave dva, tri, šest, deset ili više tenkova, ili drugih oklopnih vozila, zajedno, teško ih je ne otkriti. Čak i slijepac bi ih barem čuo. Također, čak i ako su organizirani u kolonu ili široku frontu i dobro raspoređeni, tenkove se obično otkrije mnogo prije nego što stignu do linije bojišnice, posebno onoj na kojoj postoje brojni izviđački dronovi, kao što je slučaj u Ukrajini.

Sve prijetnje tenku

Neizbježan rezultat je da bi masa tenkova bila uništena ili onesposobljena topništvom i to dok su još nekih 2 do 5 kilometara iza linije bojišnice.

Jedini način da ih se imalo približi prvoj crti je najprije uništiti neprijateljske bespilotne letjelice ili barem pokrenuti protubaterijsku akciju te tako ili potisnuti ili prisiliti topništvo druge strane na povlačenje. Dakle, spriječiti neprijatelja da rano otkrije tenkove, a zatim ga spriječiti da ih gađa topništvom. U suprotnom slučaju, može ih se samo izvesti na teren i gledati kako bivaju uništeni.

Kada su tenkovi unutar 2 kilometra od prve crte, ulaze u domet neprijateljskih minobacača, barem onih kalibra 120 mm, i protutenkovskih navođenih projektila (ATGM). Minobacači su isto kao i topništvo, samo kraćeg dometa - prije svega, ti projektili putuju duž balističke putanje i tako pogađaju gornji oklop tenka, gdje je najtanji. Jedan pogodak projektila od 120 mm onesposobit će, ako ne i potpuno uništiti, bilo koji od tipova tenkova koji se koriste u ovom ratu, a isto bi bilo i sa svim zapadnim tipovima tenkova.

Tu je zatim ATGM - protutenkovski navođeni projektili kojima raspolažu Rusi i Ukrajinci imaju domet od 4 do 5 kilometara. To je veći domet od onog topova 125 mm, koji su primarno naoružanje tenkova raspoređenih na obje strane u ovom ratu, odnosno tenkova poput T-64, T-72, T-80 i T-90 (vjerojatno, taj top ima domet do 11 kilometara, no u načinu izravne paljbe to se smanjuje na oko 1.500 metara). To zapravo znači da u trenutku kada dođu unutar 2000 metara od linije bojišnice, tenkovi će se gotovo sigurno naći pod vatrom neprijateljskog topništva, minobacača i ATGM-a.

A tu su potom i mine, koje svaki razumni vojnik mrzi. One uništavaju, ubijaju, u najmanju ruku osakaćuju na način koji se uglavnom percipira kao ‘podao‘. Minska polja su uvijek postavljena tamo gdje se najmanje očekuju, uvijek na način da ih nije lako pronaći. Također, nikome ne pada na pamet da jasno označi minsko polje za neprijatelja. U ratu u Ukrajini mine se koriste u golemim količinama. Ukrajinci su prije otprilike tjedan dana počeli razminirati područje od oko 1000 četvornih kilometara koje su nedavno oslobodili od Rusa, a razminirajući prvi četvorni kilometar pronašli su čak 12.000 mina.

Način koji preferiraju obje strane u ovom ratu je kombinirati sve navedeno - topništvo, minobacače, ATGM i mine. Primjerice, neprijatelj pokrene svoje tenkove u napad, oni nalete na minsko polje na odabranoj, izloženoj točki, pa ih se udari topništvom, minobacačima i ATGM-ovima. To se naziva ‘zona smrti‘, a moglo se vidjeti već desetke videozapisa koji pokazuju kako se to događa posebno ruskim tenkovima, a nema sumnje, navodi analitičar, da su u novije vrijeme Rusi su učinili to isto, ne samo nekoliko puta, ukrajinskim tenkovima.

Nema mogućnosti za ‘vitešku borbu‘ tenkova

U takvim okolnostima jednostavno nema mogućnosti za ‘vitešku borbu‘ po principu tenk protiv tenka. Ovdje se, kako se navodi, ne radi o ratu kamikaza-trupa - uz nekoliko, obično alkoholiziranih ili uspaničenih iznimaka, nitko ne trči po bojištu uz uzvike ‘ubij me prvi!‘. Također, zašto bi jedna strana izlagala svoje tenkove napadačevom topništvu izvlačeći ih iz skrovišta, ako napadačeve tenkove može razbiti u komade topništvo, a i ako topništvo nije dovoljno, onda kombinacijom topništva, minobacača ATGM-a i mina, navodi Cooper. I sve to sa sigurne udaljenosti, bez vlastitih gubitaka.

Čak i u nekoliko slučajeva u kojima su tenkovi stigli dovoljno daleko da napadnu neprijateljske tenkove, topništvo i ATGM su se uključili u roku od 1 do 2 minute, uvijek s istim rezultatom - tenkovi se moraju povući ili će biti uništeni. Nije iznenađujuće da se broj dokumentiranih ‘klasičnih borbi‘ po principu tenk protiv tenka u ovom ratu može nabrojati na prste jedne, tek možda dvije ruke. Ipak, kako se ističe u analizi, to ne znači da je tenk zastario.

U prvih sedam mjeseci invazije na Ukrajinu niti jedna strana nije pronašla rješenje za nadmoć topništva. Kao i svaki drugi sustav naoružanja, tenk funkcionira kada se koristi u tzv. operacijama kombiniranog naoružanja - u suštini radi se o učinkovitom sustavu vođenja rata, koji uključuje tenkove, topništvo, pješaštvo i slično. Ukoliko ga se prepusti samome sebi, on je beskoristan kao i svaki drugi sustav naoružanja kojeg se prepusti samome sebi.

Doduše, nitko drugi, osim Irana i Iraka 80-ih godina, nije desetljećima vodio rat ovakvog obima pa stoga, zapravo, nema usporedivih iskustava. Moderna ‘generacija društvenih medija‘ jednostavno ne poznaje ratove ove veličine i opsega. No, može se pretpostaviti da bi neke druge zaraćene strane - posebno neka zapadna, odnosno NATO strana - nastojale neutralizirati neprijateljsko topništvo uz pomoć zračnih snaga. Tu su onda lovci-bombarderi opremljeni precizno vođenim projektilima ili PGM sustavima precizno navođenog streljiva.

Do sada su ruska i ukrajinska protuzračna obrana i nedostatak naprednih PGM sustava sprječavali zračne snage druge strane u pružanju učinkovite bliske zračne potpore. Unatoč nekim zapadnim isporukama Ukrajini i nedavnim iranskim isporukama PGM sustava, čini se da niti jedna strana nije sposobna razmjestiti ih u dovoljnom broju za promjenu situacije. Stoga je zaključak, navodi Cooper, to da topništvo nastavlja dominirati u ratu u Ukrajini te se za sada ne čini da će se to uskoro promijeniti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 21:29