KATASTROFA

Kini prijeti kolaps, imaju vremena do 2035.: ‘Taj fond će jednostavno presušiti!‘

Mnogi stariji Kinezi nemaju nikakvu mirovinu pa rade dokle god mogu, a nakon toga ovise o pomoći svoje djece

Ilustracija

 Ken Koskela/Alamy/Alamy/Profimedia/Ken Koskela/alamy/alamy/profimedia

Ako pitate 72-godišnjeg poljoprivrednika Huanchuna Caoa za mirovinu, samo će se gorko nasmijati.

Puši cigaretu koju je sam smotao, stisne obrve i nagne glavu - kao da je pitanje posve apsurdno.

‘Ne, ne, mi nemamo mirovinu‘, kaže gledajući svoju suprugu s kojom je više od 45 godina.

Gospodin Cao pripada generaciji koja je svjedočila rađanju komunističke Kine. No baš kao i njegova zemlja, ostario je prije nego što se obogatio. Poput mnogih ruralnih radnika i radnika migranata, on nema drugog izbora nego nastaviti raditi i zarađivati jer je propao kroz slabašnu mrežu socijalne sigurnosti, piše BBC.

Gospodarstvo koje usporava, sve manja državna davanja i desetljećima duga politika jednog djeteta stvorili su demografsku krizu u Kini Xi Jinpinga.

Novca za mirovine sve je manje, a zemlji ponestaje vremena da oformi dovoljno snažan fond koji bi mogao brinuti o sve većem broju starijih osoba.

U sljedećih 10 godina, oko 300 milijuna ljudi, koji trenutno imaju između 50 i 60 godina, više neće biti dio radne snage zemlje. Ovo je najveća dobna skupina u zemlji, gotovo jednaka veličini stanovništva SAD-a.

Tko će se o njima brinuti? Odgovor ovisi o tome kamo idete i koga pitate.

Ubrzano starenje Kine

Gospodin Cao i njegova supruga žive u sjeveroistočnoj provinciji Liaoning, nekadašnjem industrijskom središtu Kine.

Golema poljoprivredna zemljišta i brda puna rudnika okružuju glavni grad Shenyang. Visoki stupovi dima iz talionica vide se na horizontu, a nedaleko su i neka od najbolje očuvanih mjesta svjetske baštine u zemlji iz dinastije Qing.

Gotovo četvrtina ovdašnjeg stanovništva ima 65 ili više godina. Sve veći broj radno sposobnih odraslih osoba napušta središte teške industrije u potrazi za boljim poslovima u većim gradovima.

I djeca gospodina Caoa su se odselila, ali su i dalje dovoljno blizu da često posjećuju roditelje.

‘Mislim da ovo mogu raditi samo još četiri ili pet godina‘, kaže Cao nakon što su on i njegova supruga skupili drva za ogrjev. Unutar njihove kuće vatra pucketa u pećici zvanoj ‘kang‘ - koja je njihov glavni izvor topline.

Par zarađuje oko 20.000 juana (oko 2.500 eura) godišnje. Ali cijena kukuruza koji uzgajaju sve je niža i ne mogu si priuštiti da se razbole.

‘Za pet godina, ako još uvijek budem fizički jak, možda ću moći hodati sam. Ali ako budem slab, tada ću možda biti vezan za krevet. To je to. Gotovo. Pretpostavljam da ću postati teret za svoju djecu. Morat će paziti na mene.‘

To nije budućnost kakvu za sebe priželjkuje 55-godišnja Guohui Tang. Zbog suprugove nesreće na gradilištu i kćerinog studija, ušteđevina joj je posve presušila.

Ova bivša bageristica je u skrbi za starije osobe vidjela svoju priliku da si osigura penziju. Otvorila je mali dom za starije udaljen oko sat vremena vožnje od Shenyanga.

Svinje i guske se glasaju iz svojih nastambi iza jednokatnice koju okružuju poljoprivredna polja. Tang sama uzgaja hranu za svojih šestero štićenika. Životinje nisu kućni ljubimci - one su također i večera.

Gospođa Tang pokazuje na grupu od četvero ljudi koji kartaju.

‘Vidite onog 85-godišnjeg čovjeka? On nema mirovinu i posve je ovisan o svojoj kćeri i sinu. Jedan mjesec plaća sin, drugi mjesec kći, no i oni moraju od nečeg živjeti.‘

Tang je zabrinuta jer će i sama morati ovisiti o svojoj jedinoj kćeri: ‘Sada ću svaki mjesec uplaćivati za penziju pa makar nemala što jesti i piti.‘

Pogubna politika jednog djeteta

Kina se već generacijama oslanja na milost svoje djece kako bi popunila rupe u brizi za starije. Oduvijek je bila dužnost sina ili kćeri da se brinu za roditelje.

No sve je manje sinova i kćeri na koje se ostarjeli roditelji mogu osloniti. Razlog tome je politika jednog djeteta koja je između 1980. i 2015. parovima zabranjivala da imaju više od jednog djeteta.

Rapidnim ekonomskim rastom, mnogi su se mladi ljudi odselili od roditelja zbog čega je velik broj starijih osoba prepušten da se brine sâm o sebi ili da se oslanja za državni novac.

No taj mirovinski fond mogao bi presušiti do 2035., pokazalo je izvješće Kineske akademije znanosti. Ova je procjena načinjena 2019., prije zatvaranja zbog pandemije, koja je snažno pogodila kinesku ekonomiju.

Kina će vjerojatno morati podići dob za odlazak u penziju, o čemu se već dugo govori. Sada ima jednu od najnižih dobi za umirovljenje na svijetu - 60 za muškarce i 55 za žene koje rade uredske poslove te 50 za žene fizičke radnice.

No ekonomisti upozoravaju da je ovo tek kap u moru onoga što bi se moralo učiniti ako Kina želi izbjeći posvemašnju humanitarnu krizu za 25 godina.

U međuvremenu sve više i više ljudi postaju umirovljenici.

‘Dobro došli u moj dom‘, kaže 78-godišnja Feng koja se predstavila samo po prezimenu.

Teško ju je pratiti dok juri kroz hodnik kako bi upozorila muža da su u njihovu sobu u domu za starije Sunčani dom, stigli gosti. Upravo je završila jutarnja tjelovježba tijekom koje je u pozadini čavrljala sa svojim prijateljicama.

Ovaj dom je izgrađen za više od 1300 korisnika. Oko 20 mladih dobrovoljno se javilo da žive ovdje u zamjenu za brigu o starijima. Dom dijelom financiraju privatne tvrtke, što uvelike olakšava lokalnoj zajednici.

To je jedan od eksperimentalnih projekata putem kojih vođe traže rješenje za sve stariju Kinu. Ovdje u Hangzhou u južnoj Kini, mogu si priuštiti takve eksperimente.

To je posve drugi svijet u odnosu na Liaoning - visoke sjajne zgrade u vlasništvu kompanija poput Alibabe i Anta, magnet su za mlade ambiciozne poduzetnike.

Bračni par Feng ovdje živi već osam godina. Dom za starije djeluje udobno i nudi mnoge aktivnosti - od gimnastike i stolnog tenisa, do pjevanja i kazališta.

‘Jako je važno posljednji dio života provesti na nekom dobrom mjestu‘, kaže gospođa Feng. Ona i muž, kaže, u braku su već 50 godina. To je bila ljubav na prvi pogled, otkrivaju.

Kad je njihov unuk završio srednju školu, odlučili su da je njihov zadatak završen.

‘Nema baš puno ljudi koji razmišljaju poput nas. Čini se da mi više želimo uživati u životu. Oni koji se ne slažu, smatraju da nije potrebno toliko plaćati da bi ovdje živjeli ako imaju svoju vlastitu kuću.‘

Gospođa Feng za sebe misli da je prilično otvorena uma: ‘Dobro sam o svemu promislila. Kuću sam dala sinu. Sve što mi trebamo su naše umirovljeničke kartice.‘

Soba ovog bračnog para u domu košta oko 2.000 juana (oko 250 eura) na mjesec. Kao bivši zaposlenici državnih kompanija, imaju i više nego dovoljno novca da pokriju troškove.

No njihova je mirovima značajno viša od kineskog prosjeka koji iznosi oko 170 juana (oko 22 eura) mjesečno, prema izvješću UN-ove Međunarodne organizacije rada iz 2022.

No čak i s korisnicima s pristojnim penzijama, Sunčani dom posluje s gubicima. Ravnatelj kaže da je vrlo skupo otvoriti dom te da je potrebno dosta vremena da bi se ostvario neki profit.

Domovi za starije bez profita

Peking pritišće privatne kompanije da otvaraju dnevne centre, odjele i drugu infrastrukturu za starije kako bi se popunile rupe koje su ostavile prezadužene lokalne vlade. No hoće li nastaviti investirati ako profit nije niti na vidiku?

Druge zemlje istočne Azije, poput Japana, također traže sredstva za skrb o velikom broju starijih osoba. Ali Japan je već bio bogat u vrijeme kada je postao zemlja s jednom od najvećih starijih populacija na svijetu.

Međutim, Kina ubrzano stari, a nema financijskog jastuka na koji bi mogla sletjeti. Stoga su mnogi stariji ljudi prisiljeni sami se snaći u dobi kada bi trebali planirati ili već uživati u svojoj mirovini.

55-godišnja Shuishui pronašla je novu karijeru u onome što se naziva ‘ekonomija srebrne kose‘. Pokušaj je to da se iskoristi kupovna moć starijih osoba srednje klase.

‘Mislim da ono što možemo učiniti jest pokušati utjecati na ljude oko nas da budu pozitivniji i da nastave učiti. Različita kućanstva imaju različite prihode, ali bez obzira na okolnosti u kojima se nalazite, najbolje je da pokušate biti pozitivni.‘

Shuishui zna da je dio privilegirane skupine u Kini i nada se najboljem. Nekadašnja poduzetnica sada je novopečeni model.

Na osunčanim obalama Velikog kanala u Hangzhou, ona i još tri žene, sve starije od 55 godina, dotjeruju šminku i kosu.

Sve nose tradicionalnu kinesku odjeću u crvenoj ili zlatnoj boji - suknje sa svilenim uzorkom do poda i kratke jakne podstavljene krznom. Ove glamurozne bake rade kao modeli za društvene mreže.

Nesigurno se klate u visokim petama preko povijesnog mosta Gongchen dok se smiješe pred kamerom i slušaju upute tima za društvene mreže.

Ovo je slika gracioznog starenja za koju Shuishui želi da je svijet vidi. Ona osjeća da čini sve što može da podigne posrnulo gospodarstvo.

Ali ova slika nije niti izbliza stvarnost za milijune starijih u Kini.

Za to vrijeme u Liaoningu, dim suklja iz dimnjaka, što znači da je vrijeme ručka. Gospodin Cao loži vatru u svojoj kuhinji kako bi zagrijao vodu za kuhanje riže.

‘Kada budem imao 80 godina, nadam se da će se moja djeca vratiti i živjeti sa mnom‘, kaže dok traži lonac.

‘Sigurno ja neću otići k njima u grad. Njihova zgrada nema lifta i morate se penjati pet katova po stepenicama. To je teže nego penjati se na brdo.‘

Za gospodina Caoa stvari su jednostavno takve. Mora nastaviti raditi dok god može.

‘Ovako žive obični ljudi poput nas‘, kaže, pokazujući na polja vani koja su još prekrivena mrazom. Na proljeće, kad krene sezona sadnje, on i njegova supruga imat će više posla.

‘Ako to usporedite sa životom u gradu, naravno, poljoprivrednici imaju teži život. No kako možete zaraditi za život ako niste spremni naporno raditi?‘

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:41