TOKIO - Potres koji je grunuo u Shizuoki bio je magnitude od 6,4. Navodno, slabiji bi u Zagrebu usmrtio 3000 ljudi. U samom epicentru nalazili su se Dina Ćorić i njezin zaručnik, bivši dinamovac Eddy Bosnar. Čuli smo se, dobro su. Već su me pozivali da se doselim k njima jer je Tokio na nešto nesigurnijem, trusnijem području. Rekli su da poziv još uvijek vrijedi.
Razbijam crne misli
Gotovo da nisam ni trebao izlaziti jer sam unaprijed znao čega sve danas neće biti na policama. Pogled na susjedstvo govorio mi je da sam dobro pretpostavio. Ljudi su sa svih strana dolazili u veliku ljekarnu nadajući se da će ugrabiti zaštitnu masku. Mnogi su ostali bez nje. Imam ih dovoljno, a “kruna” u kolekciji, do ove, bila je hongkonška uspomena iz nekih ”SARS vremena”. Radijacija je bila povećana - istina. Oko 20 puta viša od normalne, ali to nije doza koja je pretjerano opasna. Trebalo bi se tuširati svaki put kad se dođe izvana, ne smiju se otvarati prozori i treba uzimati vitamin C. A razbijanje crnih misli o radioaktivnim posljedicama najbolje mi ide uz matematiku.
Zadao sam si neku vlastitu vrijednost “normalne” radijacije od 0, to pomnožio sa 20 i konačni me rezultat jako zadovoljio. Ponovno su se dogodila dva jača podrhtavanja tla. Nisam se htio više baviti brojkama jer znam da me rezultati ne bi zadovoljili. U svakom slučaju, dobra je vijest da je radijacija opala u Tokiju, kao i i da je ugašen požar u reaktoru 4. Prijatelj Takahiro, velika nada japanskog bejzbola za koju su se otimala najpoznatija sveučilišta, napokon me uspio nazvati. On je ipak sjevernije od Tokija.
Veleposlanstvo otišlo
Trebao je posjetiti sestru u Australiji, ali zbog nesreće je otkazao put jer ne želi ostaviti mamu samu. Inače, zgrada mu je razrušena.
No to nije bio razlog poziva. Čuo je, naime, da u Japan dolaze mnogi spasilački timovi iz raznih zemalja. Pita me može li se priključiti hrvatskom timu, barem kao prevoditelj - argumentirajući da ljudi kojima treba pomagati ne govore ni engleski, a kamoli hrvatski.
To je pitanje na koje ja ne mogu ponuditi odgovor, ali vjerujem da određene strukture u Hrvatskoj rade nešto konkretnije osim izražavanja sućuti. Ovog trenutka saznajemo da se hrvatsko veleposlanstvo seli u Osaku. Facebook komunikacija radi, ujedinjena s diplomatskim osobljem, i građani su obaviješteni. Ali i zbunjeni. Zbog čega se sele sada kada su se stvari i u Tokiju normalizirale - barem što se tiče radijacije.
Uskrsni zečevi i jaja
Među mnogima koji su zbunjeni je i Tomislav, s kojim se dogovaram za kavu.
Ujutro sam se dugo tuširao, ali ne zbog straha od radijacije. Plakao sam. Pjevati, ne samo pod tušem, ionako ne znam. Ovaj su put razlog bile vijesti pristigle iz Hrvatske, a ne Japana. Na portalu Jutarnjeg objavljeno je da je njegova ekscelencija, japanski veleposlanik Yoshio Tamura, uručio donaciju za opremanje ambulante u Mečenčanima kod Donjih Kukuruzara. Što se nakon ovog više uopće može reći?! Gledajući fotografije veleposlanika Tamure, razmišljao sam koji bi to bio ponos vidjeti njegovo lice u saborskim klupama. Budimo iskreni, za stanovnike Mečenčana i Donjih Kukuruzara nije čula ni većina Hrvata, ali Japanci, eto, jesu. U Hrvatskoj je vrijeme korizme, priprema se za slavu najvažnijeg katoličkog blagdana. Bilo bi lijepo vidjeti neke vijesti o tome kako Kaptol organizira prikupljanje pomoći Japanu, vidjeti da se negdje uz kutiju koja poziva na donacije za žbukanje župnog doma nađe i škrabica za pomoć Japanu. Japancima je Uskrs možda poznatiji po čokoladnim zečevima i jajima, ali ovaj narod zaista zna što je Kristov nauk.
Prijatelj, fotograf Hiroyuki Kobayashi u New York je stigao dva dana prije japanske katastrofe. Priključio se nekim lokalnim umjetnicima koji po postajama podzemne željeznice tamburaju prikupljajući donacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....