PRIJATELJ NA PRIJATELJA

Mučne priče s oslobođenih teritorija: ‘Oči bih joj iskopala, nosi mi kruh, a surađivala je s Rusima!‘

Nakon bijega ruskih okupatora u mnogim ukrajinskim područjima dolazi do prozivanja za kolaboracionizam, Ševčenkivka je jedno od njih

Selo u Ukrajini/Ilustracija

 Sofia Bobok/Anadolu Agency Via AFP

Mjesec dana nakon što su ukrajinske trupe oslobodile pitoreskno selo Ševčenkivka u južnoj ukrajinskoj regiji Herson, nekoć blisko povezana zajednica u tom mjestu i dalje je podijeljena na dva dijela zbog optužbi da su neki stanovnici surađivali s Rusima za vrijeme okupacije.

Susjedi upiru prstom jedni u druge, prekidajući između sebe odnose koji traju generacijama. Uslijed toksičnog vrtloga optužbi i poricanja, neki su seljani pobjegli i možda se nikada više neće vratiti. Obavještajci su postavljali pitanja o tome tko je što činio, ali do sada nisu donijeli pravdu onima koji se osjećaju izdanima, piše Washington Post.

Kako se plima rata mijenjala, ukrajinska vojska je ulazila u sela i gradove, istjerujući ruske snage koje su okupirale dijelove zemlje od početka ožujka. Na nekim mjestima rusko povlačenje otkrilo je dokaze o navodnim zločinima, uključujući prostorije za mučenje i masovne grobnice.

U Ševčenkikvi i mnogim drugim oslobođenim gradovima i mjestima, nasljeđe okupacije je suptilnije, ali ništa manje podmuklo. Okupacija je ustupila mjesto podjelama, sumnjama i pritvaranjima. Sloboda je potaknula razmišljanja o osveti.

Jednog sunčanog jesenskog jutra sredinom listopada, tjedan dana nakon što su okupacijske snage pobjegle iz Ševčenkivke, 50-ak preostalih stanovnika sela napokon je dočekalo ukrajinski vojni kamion s pošiljkom kruha. No, sjena okupacije je ostala.

Olja Prodčenko ponudila se podijeliti hranu. Ova 45-godišnjakinja išla je od kuće do kuće, preskačući mnoge napuštene domove, sve dok nije došla do jarko obojanih žuto-plavih vrata. Tamo je naišla na Halinu Pilipenko. A ta 62-godišnjakinja u crvenim kućnim papučama nije željela kruh niti bilo što drugo što ima veze s Oljom.

Halinin sin se borio na prvoj liniji bojišnice za Ukrajinu, a u Ševčenkivki je Halina imala svoje vlastite neprijatelje. Glavni među njima bila je žena koja je stajala na njezinoj dvorišnoj ogradi, a za koju je sumnjala da surađuje s Rusima. "Išla si uokolo, agitirala si, podržavala si ‘jednu i jedinu Rusiju‘", ljutito je vikala, Halina dok se Olja povlačila.

U ratu je malo toga-crno bijelo

No, priča o Ševčenkivki pokazuje i koliko je u ratu malo toga crno-bijelo. Dok su obližnja sela užasno patila pod okupacijom, Ševčenkivka je uglavnom bila pošteđena. Neki su stanovnici čak sklopili prijateljstva s neprijateljskim vojnicima. I dok je Olja priznala da je primala novac i pomoć od okupatora, to su činili i mnogi drugi ovdje.

Kako se linija bojišnice pomiče dalje od mjesta kao što je Ševčenkivka, ukrajinski obavještajci dolaze u selo i postavljaju pitanja o tome tko je što radio pod okupacijom. Ali Olja, čijeg su supruga dva dana zadržali ukrajinski dužnosnici, rekla je da samo Bog i njezini susjedi mogu suditi. "Morao si biti ovdje da shvatiš", rekla je.

Kad su okupatori prvi put stigli sredinom ožujka, njihova su vozila tutnjala glavnom ulicom pored koje su se protezale lijepo obojene ograde i rascvjetala stablima oraha, a tu i tamo mogla se vidjeti poneka koza ili krava. Već u idućem selu Hreščenivki, ruski vojnici bi bili optuženi za mučenje ukrajinskih zarobljenika, ali u Ševčenkivki je okupacija bila manje nemilosrdna.

Mještani kažu da vojnici u Ševčenkivki nisu bili iz Rusije, već iz tzv. Narodne Republike Donjeck (DPR), jedne od dvije separatističke regije u istočnoj Ukrajini koje podržava Moskva. "Govorili su kao mi", rekla je seljanka Svetlana Ivahnenko. "Bili su Ukrajinci kao i mi".

Čini se da borcima DPR-a nije bilo drago biti tamo. Neki su se žalili kako su mislili da će ih poslati na Krim - ukrajinski poluotok okupiran i nezakonito pripojen od strane Rusije 2014. godine - da bi se na kraju našli u Hersonu.

Nisu bili ni dobro pripremljeni za okupaciju. Ubrzo nakon što su stigli, tri vojnika su prišla 46-godišnjoj Nadiji Polivesi ispred njezine kuće i pitali je mogu li kupiti krumpira. Nesigurna kako će izdržati pod okupacijom, zamijenila im je krumpir, mlijeko i jaja za benzin.

"Već smo čuli da je FSB u Hreščenivki", rekla je Nadija, koristeći akronim za zloglasnu rusku Federalnu sigurnosnu službu. "Pa kad su došli vojnici iz Donjecka, laknulo nam je".

Prijateljstva s pripadnicima ruskih snaga

Vojnici su svaki drugi dan donosili vodu, prisjećaju se mještani. Tijekom jednog posjeta, Tetjana Bohuševska uspostavila je prijateljstvo s mladićem po imenu Oleh, koji je rekao da je prije nekoliko tjedana bio prisiljen pridružiti se vojsci DPR-a. "Bio je dobar dečko", rekla je Tetjana. "Samo je htio kući".

Ova 54-godišnjakinja, pobožna evangelistkinja, odbacila je molbe svoje djece da pobjegne, rekavši da će se Gospodin pobrinuti za nju. Tetjana je počela vrbovati Oleha u svoju vjersku zajednicu, koji je svoje posjete počeo završavati ukrajinskom frazom "idi s Bogom".

Halina se s druge strane ulice također sprijateljila s nekim vojnicima i naučila ih peći kruh na otvorenoj vatri. Kada je jedna od najstarijih mještanki Nadija Brehneva napunila 91 godinu, vojnici su joj donijeli čokolade. "Netko me je upitao: Babuška, jesu li okupatori dobri ljudi?“, ispričala je starija Nadija. "Rekla sam: Dobrih ljudi ima posvuda. Nadam se da sam točno odgovorila".

Ipak, ti ​​su ljudi još uvijek bili dio ruskog ratnog stroja i počeli su izvršavati pritisak na seljane da predaju identifikacijske iskaznice kako bi dobili vodu ili hranu. U jednom je trenutku lokalni zapovjednik predložio Nadiji Polivesi da zatraži rusku putovnicu, što je bilo nešto što su ruske snage forsirale na drugim okupiranim područjima u Ukrajini. "Herson je sada Rusija", rekao je, kako se prisjetila Nadija. Uskoro isto nisu govorili samo vojnici, već i sumještani.

Prije rata, ljudi u Ševčenkivki nisu raspravljali o tome simpatiziraju li Moskvu, no nekoliko tjedana nakon okupacije, mala skupina je navodno počela otvoreno prihvaćati ideju pridruživanja Rusiji. Prema nekoliko mještana, Svetlana Ivahnenko i Olja Prodčenko bile su među onima koji su navodno davali proruske komentare.

Svetlana je odbacila te optužbe, ali je priznala da osjeća nostalgiju za sovjetskim vremenima, kada je Ševčenkivka napredovala slanjem žitarica i poljoprivrednih proizvoda u Rusiju. Kad je Washington Post prvi put pokušao razgovarati sa 50-godišnjom Svetlanom, njezin se suprug pretvarao da nitko pod njezinim imenom ne živi u njihovoj kući.

Od navodno proruskih glasova u selu, međutim, navodno je malo onih koji su bili glasniji od Olje Prodčenko. "Vrištala je: ‘Kada će nam dati naše ruske putovnice?’", kaže Halina. Njih dvije nikada nisu bile bliske, no sada, s Halininim sinom koji se bori za Ukrajinu, a Olja je navodno prihvatila okupaciju, susjede je rat posve odvojio.

‘Krvavi novac‘

Olja je demantirala da je s dobrodošlicom dočekala okupatore ili tražila rusku putovnicu. Kao dokaz svoje lojalnosti, tvrdi da ju je pripadnici FSB-a ispitivali o ukrajinskim topničkim napadima i prestali tek kada su doznali da ima dva sina s invaliditetom.

Nadija priča posve drugu priču. Tvrdi da su Rusi ispitivali njezinog sina nakon što je Oljin suprug Mikola uperio prst u njega kao odgovornog zbog topničkih napada. Nadija je rekla da je bila toliko ljutita da je ošamarila Oljinog supruga na ulici zbog tih optužbi, zbog kojih je njezin sin pobjegao iz sela. Ipak, optužba nije bila daleko od istine. "Nije istina da je moj sin pomagao ukrajinskoj vojsci", rekla je Nadija. "Ali ja jesam."

Mjesecima nakon invazije su se seljaci borili da prežive, a da istovremeno ostanu lojalni svojoj zemlji. A zatim, u kasno ljeto, otprilike u vrijeme kada je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio montirane ilegalne referendume u okupiranim regijama Ukrajine, ljudi iz Ševčenkivke našli su se na testu.

Vojnici su išli od vrata do vrata, nudeći 5000 ukrajinskih grivni - otprilike 135 dolara - po osobi. Nisu rekli zbog čega. Tetjana je tražila nekakvu uputu. Kao i svi u selu, i prije rata je bila siromašna, a sada je bila još siromašnija, no ponuda se nije činila dobrom. "Bog mi je rekao da to ne uzimam", rekla je. "Bio je to krvav novac". Halina, njezina najbolja prijateljica, također je odbila novac. Kako bi se, pitala se, mogla ponovno suočiti sa svojim sinom vojnikom ako to prihvati. Na drugoj strani sela. Olja nije oklijevala.

"Naravno da smo ga uzeli", kaže Olja. "Bili smo na okupiranom teritoriju. Morali smo preživjeti". Njezina četveročlana obitelj primila je 20.000 grivni - oko 540 dolara - što je otprilike prosječna ukrajinska mjesečna plaća prije rata.

Svetlana nije bila sigurna što učiniti. Čula je glasine da bi prihvaćanje novca značilo da bi ljudi poput njezine 78-godišnje majke mogli izgubiti svoje ukrajinske mirovine. Ali druga proruski orijentirana žena u gradu, koja će pobjeći malo prije oslobođenja, rekla joj je da se novac ne razlikuje od humanitarne pomoći. "Prema međunarodnom pravu, okupatori bi nam trebali pomoći", kaže Svetlana. Njezina je obitelj uzela novac.

Novac za glas na referendumu

Drugi su seljani čekali da vide što će se dogoditi s onima koji prihvate. Kad nije bilo neposrednih posljedica, većina u Ševčenkivki je primila novac, uključujući i Nadiju, koja je tajno pomagala ukrajinskoj vojsci.

Vojnici DPR-a zapisali su podatke o putovnicama svake osobe koja je uzela novac, kaže Nadija. Nekoliko tjedana kasnije, seljani su shvatili zašto - pola tuceta vojnika išlo je od vrata do vrata krajem rujna, tražeći od ljudi da glasuju o pridruživanju Rusiji. Neki su nosili civilnu odjeću; drugi su bili u uniformama i naoružani.

Nijedan seljak za Washington Post nije rekao da je glasovao za - čak ni oni koji su navodno podržavali okupaciju. No, nekoliko ih je izjavilo kako sumnjaju da su vojnici zabilježili njihove glasove kao glasove "za" jer su uzeli novac.

Tetjana je uvjerila vojnike da joj njezina vjera ne dopušta glasanje - što je vrlo nategnuto s obzirom da je glasala za Volodimira Zelenskog za predsjednika 2019. Kad su vojnici pokucali na Halinina vrata, počela je plakati. Osjećala je da bi glasovanjem za Rusiju izdala svoga sina, ali se bojala glasati protiv. "Upucat će me ako ne glasujem", rekla je. Umiješao se njezin suprug, optuživši vojnike da se lažno predstavljaju kao izborni dužnosnici, a oni su otišli bez potpisa.

Nekoliko dana nakon nezakonitog referenduma, Putin je objavio da su Herson i još tri ukrajinske regije postale dio Rusije. No, Ševčenkivka je tada već izmicala kontroli Rusije kako je ukrajinska protuofenziva napredovala.

Kad je Oleh posljednji put donio Tetjani vodu, mladi vojnik DPR-a joj se povjerio da je njegova strana teško pogođena i da će se uskoro povući. Dan ili dva kasnije okupator se počeo povlačiti. Tetjana je istrčala van da se pozdravi s Olehom, ali on se tada već vozio na traktoru iz Ševčenkivke. Nekoliko minuta kasnije došlo je do granatiranja u tom smjeru.

Idućeg dana, Tetjana je bila u svojoj kući kada je Halyna dotrčala, vičući: "Naši dolaze!". Njih dvije su u suzama gledale kako stižu ukrajinski vojnici. Prvo što su pitali bilo je gdje se nalaze ruski kolaboracionisti.

Nadija im je pokazala na Oljinu kuću, a njezina supruga ubrzo su uhitili agenti Službe sigurnosti Ukrajine (SBU). "Izdali su ga ljudi ovdje u selu", rekla je Olja, koja je zanijekala da je njezina obitelj pomagala okupatorima. Njezin muž je pušten dva dana kasnije, nakon što je prošao test na detektoru laži, rekla je Olja.

‘Sad je prijatelj na prijatelja‘

Njegovo puštanje na slobodu šokiralo je Nadiju, koja je rekla da je njegova suradnja s okupatorom mogla dovesti do toga da njezin sin bude mučen ili ubijen. "Mogli su mi uzeti dječaka", rekla je. Dvojica muškaraca iz Ševčenkivke držana su mjesecima u pritvoru, rekli su stanovnici.

Viktor Kopitok, 37-godišnji član vijeća za to područje, koji je živio u susjednoj Hreščenivki, rekao je da su ga ruski vojnici zatvorili i mučili. Viktor kaže da je na početku okupacije pomogao u evakuaciji obitelji i vratio lijekove i hranu za one koji nisu mogli otići. No, tada mu je ruski vojnik podmetnuo ukrajinsku vojnu kapu u automobil. Viktor je poricao da je njegova, ali nije bilo koristi.

Vojnici su ga bacili na tlo, pitali je li dešnjak ili ljevak, stavili mu podvezu oko dominantne ruke i ispalili mu metke između prstiju. Šest tjedana danju su ga mučili tražeći informacije, pritišćući mu na pete vruće željezo, a noću su ga zatvarali u podrum, rekao je. Bio je, navodi očajan i razmišljao je o samoubojstvu.

Jednog dana, Ruse su zamijenili vojnici DPR-a, koji su oslobodili Viktora. Šest mjeseci kasnije, još uvijek se oporavlja. "Ja sam poput pokvarenog sata", kaže, boreći se da suspregne suze dok je dijelio hranu u Ševčenkivki. "Izgleda normalno, ali unutra nešto više ne radi."

Igrom slučaja, stanovnici Ševčenkivke bili su pošteđeni njegovih muka. No, tvrdnje o kolaboracionizmu zlokobno se nastavljaju, poput istrošenih granata i rovova koji ostavljaju ožiljke po selu.

Neki odbijaju razgovarati s onima za koje sumnjaju da su bili kolaboracionisti, uključujući Olju i Svetlanu. "Ljudi su sad nervozni", kaže Svetlana. "Neprijatelje vide posvuda". "Sve to blato se sada baca posvuda", dodaje Olja. "Sada je prijatelj na prijatelja".

Ove dvije žene kažu kako se nadaju da će se selo s vremenom vratiti u normalu, ali njihovi susjedi su nakon svega rastrgani u duši. Jednog svježeg listopadskog popodneva, tri tjedna nakon oslobođenja, Halina je prešla ulicu do Tetjanine kuće s tanjurom svježih palačinki i domaćeg vrhnja. Sjedili su pod orahom i pričali o okupaciji kao da su se probudili iz sedmomjesečne noćne more.

Biblija je naučila Tetjanu da okrene drugi obraz, ali Halina to nije imala u sebi. Kad joj je Olja donijela kruh na vrata, željela joj je, kaže, oči iskopati. "Nikad joj neću oprostiti", kaže Halina. "Onda će te srce boljeti, do kraja života", odgovorila joj je Tetjana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:44