NAJMOĆNIJI IZRAELSKI DIPLOMAT U REGIJI ‘Balkan je SAD-u užasno važan: evo, ja sa 92 moram savjetovati ludog Dodika’

Preživio je holokaust i komunističke zatvore, stvarao državu Izrael i družio se s nekim od najvećih ljudi 20. stoljeća, a onda se pod stare dane zaljubio u Banju Luku. Danas, sa 92 godine, Arie Livne živi desetak dana mjesečno u Banjoj Luci, a ostatak vremena je u svom domu u Jeruzalemu, sa suprugom i kćeri. Nazivaju ga savjetnikom Milorada Dodika, no on odgovara da Dodik nije čovjek koji bi slušao ičije savjete. Senator je u parlamentu Republike Srpske i gospodarski predstavnik RS-a u Izraelu. Izraelac rodom iz Novog Sada krajem devedesetih stigao je u Beograd na poziv ljudi koji su mislili da bi on kao istaknuti dužnosnik Svjetskog židovskog kongresa mogao pomoći Srbiji. - Na tragu one antisemitske da Židovi vladaju svijetom: Livne će samo nazvati Clintona i bombardiranje će prestati - priča. Miloševiću, naravno, nije bilo pomoći, ali ta ga je epizoda dovela do Banje Luke.

Arie Livne ovih dana u Banjoj Luci privodi kraju veliki posao, gradnju Židovskog centra, koji bi trebao biti otvoren 10. lipnja. To radi u spomen majci ubijenoj u Auschwitzu. - Danas me njena smrt boli mnogo više nego onda. Tada, među milijunima smrti, pojedinačna sudbina nije se činila važnom.

Razgovarali smo ovaj tjedan u njegovu uredu u Banjoj Luci, u zgradi predsjednika, preko puta banjalučkih Banskih dvora. Na zidovima ureda crno-bijela je fotografija zgodnog mladića u partizanskoj uniformi, zatim on na velikoj fotografiji s Dodikom i Borisom Tadićem i ispod toga na jednoj maloj on sa Slobodanom Miloševićem. Kad ustaje radi fotografiranja, sklanja onu s Miloševićem.

Otac iz Koprivnice

Pun je energije, jasan, temperamentan. Rado govori o svojoj ljubavi prema ženama, priča anegdote i smije se.

A život mu je priča po kojoj su snimljena dva dokumentarna filma. Rođen je 1921. u Budimpešti, kad je majka bila u posjetu rodbini. Ona je bila iz Budimpešte, otac iz Koprivnice, a živjeli su u Novom Sadu.

Standardni život tadašnje više građanske klase: otac mu je bio uvoznik štofova iz istočnih dijelova Njemačke.

- Majka mi nije govorila hrvatski, otac mađarski. U kući se govorilo njemački. Nisu imali najsretniji brak. Majka mi je rekla da je bio izvanredan otac, ali ne tako dobar muž.

Kad je počeo rat u Jugoslaviji, imao je 20 godina. Mladost je proveo uz mnogo druženja i bavljenja sportom, igrao je ping pong i tenis, ali i političkog aktivizma: kao 15-godišnjak pridružio se cionističkoj organizaciji, a kasnije je pomagao SKOJ, tadašnju komunističku omladinu. Od tog društva od 15 mladića, redom Židova, rat je preživjelo njih četiri ili pet.

Darko Tomas / CROPIX / Darko Tomas / CROPIX

Banja Luka, 220414.Centar grada.Arie (Slavko) Livne, bivsi direktor u izraelskoj tajnoj sluzbi, danas je savjetnik Miloarada Dodika, predsjednika Republike Srpske.Foto: Darko Tomas / CROPIX

Ugledni Livne na slici s Tadićem i Dodikom, kojeg savjetuje već više od 10 godina, ali se s njim razilazi u brojnim ključnim pitanjima

Majka u Auschwitzu

- Uglavnom smo se družili mi Židovi međusobno, ne zbog nacionalne netrpeljivosti, nego je to tako tada bilo, Mađari su se družili s Mađarima, Srbi sa Srbima. Jedino smo s djevojkama bili otvoreniji i družili se i sa Srpkinjama - sjeća se. Od mladosti je i cionist i ljevičar. Pomagao je izbjeglicama iz Češke kad ju je 1939. Hitler okupirao. Išli su brodovima Dunavom prema Bugarskoj i Palestini.

- Mi smo plivali do brodova i nosili im hranu i novac.

Školu je završio 1939. i krenuo izučiti za aranžera izloga kod Eugena Kleina koji je imao veliku tvrtku u Novom Sadu, a kasnije se iselio u Ameriku. Kad su Mađari okupirali Vojvodinu, uhapšen je i poslan na prisilni rad na novosadski aerodrom.

- Tada je jedan lokalni Švaba upozorio moga oca da me skloni, jer ako me drugi put uhapse, neću tako lako proći. Poslali su ga u Budimpeštu. Majka mu je bila uhićena u raciji u siječnju 1942., kad je ubijeno nekoliko tisuća ljudi: nakon intervencije iz Budimpešte je puštena. Kasnije je ubijena u Auschwitzu, otac je preživio i pobjegao u Izrael.

Njegova prva ljubav, velika ljubav, zvala se Sonja Kulik. Izbjeglica iz Ukrajine, jako lijepa. Otac joj je bio krojač, a pobjegli su pred boljševicima. Kasnije je s cijelom obitelji ubijena u Beogradu na Sajmištu. U listopadu 1942. mladi Arie je poslan na prisilni rad u Segedin i odatle u Rumunjsku. Bili su u radnom bataljunu, umjesto puške dobili su lopatu i žutu traku.

- Tu je odnos prema nama bio katastrofalan, no krajem 1942. šalju me na prisilni rad u rudnik u Boru u Srbiji.

Arie Livne priča kako mu je život spasio jedan pas, ogromni crni pas koji se zvao Satana. To je bio pas mađarskog narednika Vegvaryja, koji je tamo bio bog i batina. Arie je volio životinje i sprijateljio se sa psom. Kad je strašni Vegvary vidio da ga pas voli, naredio je da mladićev posao bude da čuva psa. To je značilo da bi, kad bi pas jeo meso, bilo mesa i za njega, a noću ga je grijao.

Kako se 1944. približavala Crvena armija, jednog je dana stigla naredba da se logor rasformira i ljudi pošalju u Mađarsku, što je moglo značiti samo likvidaciju.

Darko Tomas / CROPIX / Darko Tomas / CROPIX

Banja Luka, 220414.Centar grada.Arie (Slavko) Livne, bivsi direktor u izraelskoj tajnoj sluzbi, danas je savjetnik Miloarada Dodika, predsjednika Republike Srpske.Na fotografiji: presnimka iz albuma Livne Arie sa likom Livnea dok je bio SKOJ-evac.Foto: Darko Tomas / CROPIX

Livne kao pripadnik partizanskog pokreta, u koji je ušao slučajno

Vjenčani prsten

- Ja sam u to vrijeme radio na pumpi. Kad sam odlazio od kuće, majka mi je dala vjenčani prsten. Dao sam ga jednom od naših čuvara, da mi dade posao na pumpi. To je bio savršen posao: tri-četiri puta dnevno trebao sam pustiti vodu, i to je bilo to. Pored te pumpe bila je baraka u kojoj je živjela žena s mužem, on je bio šumar i nikad ga nije bilo doma. Jerina je bila velika žena, gadna, a ja sam bio mlad. Ona me voljela te mi ostavljala hranu. Nismo smjeli razgovarati. Kad sam čuo da će isprazniti logor, u trenutku sam odlučio da ću pobjeći. Rekao sam Vegvariju da sam ostavio stvari vani na pumpi i on me pustio. Pokucao sam na prozor barake i rekao: ‘Jerina, pomozi!’ Pustila me u kuću i rekla da navučem gunj njezina muža. Nemoj se bojati, rekla je, skini naočale, oni su navikli da prolazim s mužem.

Ogroman logor

To je bio ogroman logor s tisućama ljudi, ograđen žicom. Idemo prema izlazu, ja naprijed, ona pozadi, kako je to tada bilo. I puste nas! - sjeća se Livne. Stigli su do kolibe koju je koristio njezin muž kad bi noćio u šumi, a njega su sakrili u stog sijena.

- U životu nisam znao da ima toliko buha - smije se danas. Drugog dana ujutro došao je po njega jedan stariji čovjek. Satima su hodali po brdima, dok nije stao i rekao: siđi, tamo su partizani. On siđe, pojave se trojica, bez oznaka. Tko su? Ipak se usudio i rekao da traži partizane. Odveli su ga u 25. diviziju i zapovjednika Franca Hočevara, kasnije ambasadora u Londonu.

- On me pitao znam li pisati na mašini, želim li ostati s njima. - Vi to smatrate da Jevrejin nije za borbu nego samo za mašinu? - prigovorio sam i napravio jednu od većih životnih grešaka. - Hoćete reći da smo antisemiti? Vodite ga u 4. bataljon - naredio je Hočevar - ispričao je. Tako je Arie postao partizanski borac s puškomitraljezom. Kaže da nije bio velik heroj, ali ni kukavica.

Jednog dana, po nalogu jugoslavenske vojne misije, uhapšen je, prebačen u Beograd i nakon kratkog ispitivanja pušten.

- Računao sam da je sve u redu. Našao sam se s jednim prijateljem, Židovom iz Novog Sada, u Ruskom Caru u Beogradu. Razgovarali smo o raznim stvarima, nisam znao da radi za Udbu. Tad su me pozvali na jedan kratak razgovor koji je potrajao sedam godina - smije se. Što je tada kobno rekao - ne sjeća se. Nemoguće je da je govorio protiv režima, jer je bio za njega. U samici se sprijateljio sa štakorom i naučio, ako mu postaviš mrvice kruha sve do ruke, mirno ga možeš pomilovati. Na Vojnom sudu osuđen je po točki 53. za izdaju državne tajne, tj. špijunažu.

Direktor filma

U zatvoru je upoznao svoju iduću veliku ljubav. Ona je izdržavala kaznu zbog pokušaja bijega preko granice. Iz Mitrovice su ga prebacili u zatvor u Novom Sadu.

- Tamo sam upoznao svoju ženu: gledali smo se preko prozora i slali si poruke. Kad je oslobođena, donosila mi je hranu, a kad su mene pustili, vjenčali smo se.

Kad je pušten, Livne se sjetio sudruga iz logora u Boru koji je uspio pobjeći: Dragutin Prezburger je bio direktor velikog poduzeća u Beogradu. Zamolio ga je za posao. Nema problema, ti si direktor filmskog odjela. Kako, kad nemam nikakve veze s filmom?

Poslao ga je na Košutnjak na neki kurs o filmskoj proizvodnji i on je prvi u Beogradu osnovao privatnu filmsku producentsku kuću. Bilo ih je četvero: Marijan Vajda je bio režiser, Mile Marković snimatelj i njegov brat Slobodan.

- Zahvaljujući tome što je Mile bio oženjen kćerkom Moše Pijade, dobivali smo dobre poslove i jako dobro i lijepo živjeli.

No, kad je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser došao u posjetu Beogradu, Livne je napisao prosvjedno pismo za bilten židovske zajednice u Beogradu.

- Bilo je navečer oko 7, zovu me iz ambasade Izraela u Beogradu: Slušaj, evo ti pasoš u jednom pravcu za tebe i tvoju ženu, gubi se odavde, i to odmah, jer sutra, kad to bude objavljeno, bit ćeš uhapšen. Idi prvim vlakom za Trst, pa u Rim, tamo će te čekati. I tako ja odoh iz Jugoslavije - objasnio je Livne.

Suradnja sa SAD-om

Postao je šef odjela za proizvodnju filmova, pa generalni direktor, vodio velike propagandne kampanje i održavao veze s američkim židovstvom.

- Napravio sam karijeru u Izraelu, mada se nikad nisam potpuno politički uklopio. Ja sam za mir s Arapima, za suradnju s Palestincima i državu s dvije nacije. Bez sporazuma s Palestincima i drugim Arapima, Izraelu, po mom mišljenju, nema opstanka - ističe Arie Livne.

Iz Beograda je 1999. stigao u Banju Luku.

- Dodik je tada već bio predsjednik vlade. Pokušavao sam mu prenijeti svoja iskustva, ne dati savjete jer Dodik nije čovjek za savjete. Trudio sam se upoznati ga sa židovskim svijetom, bili smo zajedno u SAD-u, on je dolazio k meni u Izrael.

Kaže da mu je Dodik prijatelj iako se u mnogočemu ne slažu. Arie Livne tvrdi da je privredni predstavnik RS-a u Izraelu. Ne, to nije paralelna ambasada BiH, ističe.

- Vrlo sam svjestan da je BiH država, a RS entitet - naglašava.

Kad je u Banjoj Luci, živi u hotelu u Laktašima koji vodi njegov prijatelj. Pravi mu je pak dom u Jeruzalemu, gdje mu živi druga supruga, mlađa 22 godine. I kćerka na koju je jako ponosan.

- Ona je moj najveći uspjeh u životu.

Na pitanje kako vidi BiH i RS za 10 godina, kaže da je o tome puno razgovarao sa stranim veleposlanicima, posebno američkim.

- BiH je mala Jugoslavija i u njoj žive tri naroda. No, oni ne žele živjeti zajedno. Zašto, ne znam. Da se raspiše referendum, ni Hrvati ni Srbi ne bi bili za BiH, a Bošnjaci bi, ali ne za ovakvu. No, SAD i EU podržavaju ovakvu BiH i ta se politika neće skoro promijeniti.

Lijek za sve te rasprave i stare traume on vidi u Europskoj uniji: mjesto BiH i Srbije je u EU, ističe, jer se samo tako mogu riješiti međunacionalni probemi. U svijetu u kojem, ne treba zaboraviti, neonacizam ponovo jača, od Mađarske do Francuske, uz antisemitske ispade i u Hrvatskoj i u Srbiji.