TRAGEDIJA ROHINJA

NECENZURIRANA ISPOVIJEST ŽRTAVA NAJNOVIJEG GENOCIDA 21. STOLJEĆA 'Silovali su me pred očima muža. A onda su ga zaklali'

 
 REUTERS

Vojnici su stigli po mraku. Lipanjsko mianmarsko sunce odavno je zašlo i novopečeni bračni par spavao je u svom domu, sklepanom od bambusa i okruženom poljima. Bez ikakva upozorenja upali su u kuću, u njihovu spavaću sobu.

Ona, 22-godišnja F., znala je dovoljno da se zaledi od straha. Čula je priče: vojnici napadaju sela u kojima žive pripadnici muslimanskih Rohinja, u sklopu kampanje koju je čak i trom, često nemoćan UN nazvao etničkim čišćenjem. Čula je prije nekoliko dana i to da su vojnici ubili njezine roditelje i da joj je brat nestao. Sada su, postalo joj je jasno, došli po nju.

Vojnici su njezina supruga sputali užetom. Strgnuli su joj šal s glave i zavezali ga oko njegovih usta, a zatim nakit i odjeću te je bacili na pod. Prvi je vojnik navalio na nju.

Metodičan zločin

Borila se, no četvorica muškaraca držala su je i udarala štapovima. U panici je zurila u muža, koji ju je gledao pogledom ispunjenim nemoći. Uspio je nekako strgnuti šal s usta i počeo vrištati. Samo nakratko. Jedan od vojnika ispalio je metak u njegova prsa, u čovjeka za kojeg se udala prije samo mjesec dana. Drugi mu je prerezao vrat.

Kad su završili s njom, odvukli su njezino golo tijelo u dvorište i zapalili kuću. Za dva mjeseca F. je saznala da je trudna.

F. nije jedina. Tu su i N., i R., i K., ukupno 29 djevojaka i žena s kojima je novinska agencija Associated Press (AP) imala priliku razgovarati. Sve one tvrde da su ih silovali pripadnici mianmarskih oružanih snaga. I sve su one samo, što je najstrašnije od svega, kap u moru.

“Associated Press je otkrio da su silovanja žena Rohinja, koja su provodile mianmarske sigurnosne snage, bila metodična”, napisala je Kristen Gelineau u članku, svojevrsnoj kompilaciji stravičnih svjedočanstava koje ovdje sažimamo.

Sve sugovornice AP-ja trenutačno se nalaze u Bangladešu, kao i stotine tisuća njihovih sunarodnjaka koji su zbog nasilja pobjegli preko granice, često pogibajući na dugom i opasnom putu. S njima su, navode, razgovarali zasebno. Najmlađa ima 13 godina, najstarija 35, a sve dolaze iz sela rasutih po mianmarskoj državi Rakhine i opisuju zvjerstva koja su se dogodila između listopada 2016. i sredine rujna ove godine. AP zna njihova imena, no njihovu su ekipu tražile da im objave samo prvo slovo imena, iz straha za svoje obitelji.

Novinarima je ulazak u Rakhine zabranjen i AP naglašava da njihove iskaze ne može neovisno provjeriti. No, napominju kako se u njihovim pričama nazire sličan, zastrašujući obrazac. Opisuju sličnu metodiku napada: grupa vojnika upada u kuću, prebija djecu, ubija muškarce i zatim grupno siluje žene.

Ili, sigurnosne snage okružuju selo te razdvajaju muškarce i žene koje zatim odvode na drugu lokaciju i siluju. Sve AP-jeve sugovornice, osim jedne, tvrde da su napadači nosili vojne uniforme, najčešće tamno zelene ili kamuflažnog uzorka. Samo je jedna žena ispričala da su njezini napadači nosili civilnu odjeću te tvrdi da su ih njezini susjedi prepoznali. Viđali su ih u lokalnoj vojnoj ispostavi.

Mnoge također navode da su napadači na uniformama imali oznake sa zvijezdama ili, u nekoliko slučajeva, strijelama. Takve oznake, objašnjava AP, predstavljaju različite jedinice mianmarske vojske.

Šokirani humanitarci

Njihova svjedočanstva potvrđuju UN-ove navode da mianmarske sigurnosne snage sustavno koriste silovanje kao “proračunati alat terora” usmjeren na istrebljenje Rohinja. AP je kontaktirao mianmarsku vojsku, ali bez uspjeha. A interna vojna istraga, provedena prošli mjesec, zaključila je da se ti napadi nisu dogodili.

Možda se ništa drugo nije niti moglo očekivati, s obzirom na izjave koje je novinarima u rujnu dao Phone Tinta, ministar Rakhinea za pitanja granice. “Te su žene govorile da su bile silovane, no pogledajte kako izgledaju. Mislite li da su toliko privlačne da bi ih se silovalo?” rekao je novinarima koji su ga pitali za silovanja.

Liječnici i humanitarni radnici su, s druge strane, šokirani brojem slučajeva seksualnog nasilja. Još gore, procjenjuju da samo dio žena odluči progovoriti o tome što su prošle. Liječnici bez granica, primjerice, navode kako su od kolovoza zabilježili 113 slučajeva. Trećina žrtava bila je maloljetna. Najmlađoj je bilo samo devet godina.

Po F. su mianmarski vojnici došli noću. Po K. odvažno, po danjem svjetlu. Bio je kraj kolovoza, samo nekoliko dana nakon što su pobunjenici Rohinja napali ispostavu mianmarskih snaga na sjeveru Rakhinea, na što su vlasti odgovorile neviđenom brutalnošću.

Zašto nije pobjegla?

Bilo je vrijeme doručka. K. i njezina obitelj upravo je progutala prve zalogaje riže kada su čuli viku u selu. Vojnici dolaze, čulo se. Njezin suprug i troje najstarije djece pobjegli su prema obližnjim brdima. No, K. je ostala, u devetome mjesecu trudnoće, natečenih nogu, s dvoje male djece koja nisu imala šanse pobjeći pred vojničkim sprintom. Nije imala vremena razmisliti, nije stigla sakriti se. Muškarci su, njih četiri ili pet, u kamuflažnim uniformama, upali u kuću. Njezini sin i kći počeli su plakati i uspjeli pobjeći, ali ne i K.

Zgrabili su je, bacili na krevet, strgali joj nakit, naušnicu u nosu i ogrlicu. Pronašli su novac koji je skrivala u košulji, novac koji su dobili kad su prodali kravu. Strgali su joj odjeću, zavezali ruke i noge užetom. Kad se opirala, gušili su je, a onda su je počeli silovati. Bila je toliko prestravljena da se nije mogla micati. Jedan joj je držao nož kod oka, drugi pušku na prsima, a treći se nabijao u nju. Kada bi završio, zamijenili bi se i opet sve ispočetka.

Razmišljala je samo o svom nerođenom djetetu, a zatim počela krvariti i gubiti svijest. Kad je došla k sebi, njezina ju je teta odvezivala, u suzama. Starica ju je okupala, odjenula i dala joj tople obloge. Njezin muž se poslije vratio kući i pobjesnio. Ne samo na silovatelje, nego i na nju. Zašto nije pobjegla, inzistirao je kriveći je za napad i prijetio da će je ostaviti jer ju je silovao muškarac koji nije musliman.

U strahu da će se vojnici vratiti, otišli su u brda, u kuću njezina oca, a kad su vidjeli plamene u dolini, pobjegli su u Bangladeš. Previše ju je boljelo da bi prehodala taj put pa su njezin brat i muž od štapova i pokrivača improvizirali nosiljku. Plakala je u toj čahuri, piše novinarka AP-ja, strahujući za dijete u sebi i bojeći se da ga je izgubila.

Nekoliko dana nakon K. na redu je bila R. Imala je samo 13 godina, no već je naučila da se treba bojati vojnika. Roditelji su je upozoravali da ih se kloni. Uostalom, njezina su oca ubili prošle godine zarivši mu nož u glavu. No, obitelj nije imala kamo otići pa su ostali u selu. Kratila je dane brinući za mlađu braću i životinje te učeći arapski.

Vojnici su upali u njezinu kuću krajem kolovoza. Braću su zavezali za drvo ispred kuće i tukli ih. Ona sama nije uspjela pobjeći. Bila je, piše AP, samo dijete, ali ta je činjenica nije mogla zaštititi. Privezali su joj ruke za dva stabla, strgali nakit, odjeću. Ona je vikala da prestanu, no pljunuli su je i onda ju je prvi počeo silovati. Bol je bila neizdrživa, bila je djevica. Trajalo je satima, a na njoj se izmijenilo svih njih deset prije nego što je izgubila svijest.

Jedan od starije braće poslije ju je našao na podu, u krvi. Njezina dva mlađa brata su nestala, ali njezina majka nije imala vremena tražiti ih. Znala je da hitno mora odvesti svoju kćer preko granice i liječniku kako ne bi ostala trudna. R. jedva da je bila pri svijesti. Dva starija brata nosila su je preko brda i polja sve do Bangladeša.

To što ju je njezina obitelj uopće odvela k liječniku je, naglašava AP, anomalija. Unatoč boli, krvarenjima i infekcijama koje su trajale i mjesecima nakon napada, samo je nekoliko njihovih sugovornica potražilo liječničku pomoć. Jedne se nisu imale kome obratiti, druge je bilo stid...

Liječnik Misbah Udin Ahmed, vladin dužnosnik za zdravstvo, ispričao je AP-ju kako su žene koje uspiju prebroditi strah i zatražiti pomoć u biti one koje su u najvećoj nevolji. Mnoge pate u tišini. Ispred sebe ima niz dokumenata o slučajevima silovanih žena i nije mu jasno kako netko može sumnjati u njihovu priču. Užasu svjedoči i ginekologinja Arjina Akter. Dolazi joj toliko žena da ih više, kako bi ih mogla što brže izliječiti, niti ne traži da ispune formulare za pacijente.

Vidjela je svašta: dvije žene s razderanim vratom maternice, ranom za koju tvrde da je nastala kad su vojnici gurali puške u njihova tijela. Jedna s groznim ozljedama nastalim nakon što su joj ugurali čavao u vaginu. Njih nekoliko s groznim vaginalnim krvarenjima... Neke ponekad dolaze u već poodmakloj trudnoći, moleći za pobačaj, želeći maknuti iz sebe dijete začeto u zvjerstvu. Tada im mora objasniti da je već prekasno i pokuša ih uvjeriti da će se nadležne službe pobrinuti za djecu ako se one ne budu mogle skrbiti za njih.

No za većinu žena Rohinja odustajanje od djeteta koje nisu željele nije opcija. Nije bila ni za F., ženu s početka naše priče.

Tri mjeseca nakon napada njezin je očaj postao još veći. Susjedi su je primili u svoju kuću i skrbili se za nju. Muž joj je bio mrtav, kuća spaljena i nije bilo nikakve sumnje da otac djeteta koje nosi nije njezin ubijeni suprug. Mogla je samo moliti da ne bude još gore, no jedne noći, sredinom rujna, postalo je upravo tako.

F. i njezini susjedi, bračni par i njihov petogodišnji sin, spavali su kad su vojnici upali i u njihovu kuću. Zgrabili su dječaka i prerezali mu grlo. Ubili su njegova oca i onda se okomili na F. i njezinu susjedu. Ovaj put ih je bilo pet. Strgnuli su im odjeću. Dvojica su primijetila njezin trbuh i jako ga zgrabila, stisnula. Bacili su ih na pod. Njezina prijateljica se borila, no toliko su je pretukli puškama da joj se koža počela guliti s bedara. F., s druge strane, više nije imala snage za borbu. Osjetila je kako joj tijelo postaje mekano, kako počinje krvariti dok se prvi penjao na nju, a zatim i drugi. Trojica su se iživljavala na njezinoj prijateljici. Kad je bilo gotovo, ostale su ležati na podu.

Bol je bila tolika da se nisu mogle niti pomaknuti, čak ni do WC-a. Ležale su tako, priča, danima, u mirisu krvi i tijela koja su se počela raspadati na vrućini. No, F. je odlučila u jednom trenutku da neće tako skončati, ni ona ni dijete koje nosi. Nekako je posegnula za prijateljicom, podigla sebe i nju i oteturale su do drugog sela. Pet dana su se tamo oporavljale, a zatim su krenule na deset dana dug put do Bangladeša.

Putem je naišla na devetogodišnjeg dječaka, ranjenog i samog. Ležao je pokraj ceste. Rekao joj je da je ostao bez roditelja i da su ga vojnici mučili. Povela ga je sa sobom. Zajedno su uspjeli doći do Bangaldeša. Žive u improviziranoj potleušici od bambusa. Upravo tamo se F. moli da njezino dijete bude muško. Ovaj svijet, navodi AP, nije mjesto za djevojčicu.

Sve one zasad su prepuštene čekanju.

R. nije zatrudnjela. Njezina ju je majka na vrijeme odvela k liječniku, ali ne može prestati misliti na svoju braću. Progone je noćne more. Smršavjela je, ne može normalno jesti. Prije nego što su je silovali, govori, bila je lijepa.

K. je na kraju rodila dječaka na podu šatora. No, kad čuje zvuk helikoptera iznad izbjegličkog kampa, obuzima je panika. Uvjerena je da dolazi mianmarska vojska kako bi ih sve ubila. Kad joj kažete, piše AP, da je jaka, ona ne vjeruje. “Kako to možete reći? Moj muž me se srami. Kako sam to snažna?” odgovara.

Sačuvat će dijete

F. često razmišlja kako će se brinuti za dijete koje će roditi. Vjeruje da ih je Bog održao na životu s razlogom. To dijete bit će njezina jedina obitelj, ali i podsjetnik na ono što je prošla. “Svi moji su mrtvi. Nemam nikoga tko bi se brinuo za mene. Ako se odreknem ovog djeteta, što će mi ostati? Neću imati za što živjeti”, priča F. Ispričati svoju priču jedna je od rijetkih stvari koja joj je još, uz dijete koje raste u njoj, ostala na ovom svijetu.

Kao i N., još jednoj žrtvi silovanja. I ona je progovorila, kao i 28 drugih, u nadi da će ih netko poslušati. Preživjela je silovanje, ali izgubila supruga i dom. “Nemam više ništa. Ostale su mi samo moje riječi”, zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:00