NA LINIJI RAZDVAJANJA

Nema struje, grijanja, ljudi žive među lešinama krava u minskim poljima, a smrt je jedina konstanta: ‘Ako ima pakla...‘

Uglavnom starije stanovništvo, koje je ostalo, međusobno šapuće o kolaboracionistima među njima, strahuju da svaki čas mogu završiti mrtvi

Stanovnik sela Oleksandrivka

 Dimitar Dilkoff/Afp/Profimedia

Jedino što ih razdvaja je voda. Rusi su na istoku. Ukrajinici na zapadu. Putovanje uz rijeku Dnipro, liniju razdvajanja, od njegove delte na jugu do grada Nikopolja u normalno bi vrijeme trajalo koji sat. Novinari Washington Posta putovali su tom rutom nekoliko dana kao bi saznali kako danas žive stanovnici Ukrajine kojima je sudbina namijenila da se nađu na prvoj liniji bojišta. Pronašli su razorena sela, ispražnjena od stanovnika, osim šačice mahom staraca koji pokušavaju preživjeti među ruševinama i pod konstantnom prijetnjom smrću s druge strane obale, bez struje i grijanja, oviseći o humanitarnoj pomoći. Međusobno šapuću o kolaboracionistima među njima, strahuju da svaki čas mogu završiti mrtvi.

Oštećene ceste i mostovi, napuštene ruske kontrolne točke i vojna oprema, iskopani rovovi i položaji za paljbu usred nekad obrađivanih polja, znakovi opasnosti od mina, a na ulazu u sela vojnici koji upozoravaju da su veliki izgledi da će biti grantiranja. Tako su opisali posjet selima Oleksandrivka, Tjahinka, Lvove, Milove, Dudčani, Havrilivka, Novovoroncovka, Marjanske i Nikopolj.

image

Selo Oleksandrivka

Dimitar Dilkoff/Afp/Profimedia

Već prije ulaska u Oleksandrivku krajolik najavljuje što leži dalje. Spaljeni automobili razbacani su pokraj ceste, kraj njih lešine krava i pasa. Vojnici žustro viču da se ne skreće s asfalta jer je okolna zemlja zasijana minama. Ovdje je prije bilo 2123 žitelja, a ostalo ih je 16 pošto je počeo rat. Nakon oslobođenja povratnici su tu brojku pogurali do 150. "Ako je igdje bio pakao, to je bilo ovdje", govori Natalija Kamenecka (36). Dio stanovnika je likvidiran, objašnjava. Traju ekshumacije tijela, ali selo je toliko minirano da je proces izuzetno spor. U nedalekom dječjem vrtiću reporteri nailaze na Jaroslavu Kušerenko (81) kako pokušava izvući veliki, prljavi tepih iz učionice. Sedam mjeseci provela je u obližnjem selu Bilozerki, kamo su je evakuirali ruski vojnici za vrijeme najtežih borbi. "Provela sam prva tri mjeseca plačući", rekla je.

Kad se vratila u svoju kuću, našla je samo kuhinju. Krave su joj bile zaklane, a ona sa sinom danas živi od humanitarne pomoći. Velika peć, srećom, još radi i spašava ih od smrzavanja. Tepih joj treba da joj improvizirani krevet bude topliji. Strahuje, kaže, da će je kazniti što ga je uzela, ali što da se radi, hladno je. "Imali smo tako lijepo selo prije", govori novinarima. "Ljudi su bili sretni. Bilo je jako zeleno. A vidite što je sada", odmahujući glavom pokazuje prema vrtiću. "U jednoj sekundi izgubila sam sve. Tko će mi to vratiti?" pita.

image

Delta Dnjipra prije rata

Dennis Cox/Alamy/Alamy/Profimedia

Helena Horobets, 72-godišnja baka iz Tjahinke, spremna je za mogućnost da joj rusko granatiranje jednog dana razruši kuću. Spremna je i za vlastiti sprovod. Ona i njezin sin sve vrijednosti drže zamotane u plastiku, uključujući i crnu haljinu u kojoj želi biti pokopana. Većinu vremena provode u podrumu. Ponekad posude od susjeda generator za struju i pogledaju televiziju. Ali, snimke iz ostatka Ukrajine samo je rastužuju. Neki dan popela se u prizemlje i otvorila vrata susjedi od koje je kupila očerupanu kokoš. Bit će dovoljna za nju i sina za ovaj tjedan. Susjeda Ala Kravcova (55), osim pilića, drži i guske i četiri krave. Najmlađa je dva tjedna staro tele. Nazvala ju je Borka. Prodaja po selu pomaže joj da preživi. Zbog životinja je i ostala. Kći i petogodišnja unuka napustile su selo i danas su u izbjeglištvu u Litvi. "Kći je molila za oprost što me ostavlja samu. Odgovorila sam joj neka spasi dijete", govori novinarima. Petogodišnjakinja je bila toliko traumatizirana da je počela mucati, a razvio joj se i tremor ruku. Kada su u selo ušli ukrajinski vojnici, pomislila je da to znači da će se sada njezini susjedi vratiti. Ali Rusi su još preblizu. "Čekali smo jesen da to završi. Sada čekamo proljeće", govori.

U Milovu su reporteri gledali kako šačica civila koristi trenutak bez grmljavine topova kako bi izašli i udahnuli svježi zrak. "Srećom je danas poprilično tiho, zasad", govori im Jurij Boronko (69) dok hoda gurajući bicikl. Mladi par hoda pored njega sa psom. Preživljavaju na kruhu i grahu. Nema struje, plina ni vode otkako su Rusi u povlačenju bombardirali infrastrukturu. Zbog stalnog granatiranja popravak je nemoguć.

U Dudčanima Ljuba Voznjak (66) ne želi napustiti svoj vrt. Djeca su je, govori ova žena, molila da bježi. No, odbila je jer ako je preživjela okupaciju preživjet će, smatra, i ovo. Ne može ostaviti vrt iako dane provodi u strahu da joj se kuća ne sruši. Ostali su oni koji nemaju kamo, kaže.

U Novovoroncovki stanje je nešto bolje. Budući da granatiranje nije toliko često kao u drugim selima, u Novovoroncovki se nalazi skladište humanitarne pomoći. Stanovnici počinju obnavljati razbijene prozore, a staklo kupuju putem pomoći Europske unije.

image

Selo Novovoroncovka

Dimitar Dilkoff/Afp/Profimedia

Nešto dalje uz rijeku, u selu Marjanske, ribar Viačeslav Borisenko više se ne usudi približiti rijeci s udicom. Proveo je 22 godine prodajući ribu na tržnici. Ali postalo je preopasno za plovila na Dnipru. "Čudno je, ali što se može? Moramo se prilagoditi", zaključuje.

Život nije puno sigurniji ni u Nikopolju, zadnjoj stanici Washington Posta. Ljudmila Kruhlenko ima 53 godine i upravo je bila izvadila grickalice za proslavu Nove godine kada je granata pogodila baš njezinu zgradu. No ne razmišlja o odlasku iako je grad, prema riječima gradonačelnika, napustila polovica od predratnih više od 100.000 stanovnika. Rusi teško da će moći ući u grad, ali lako mogu tući po njemu. "Atmosfera je takva da ostajemo do pobjede. Ljudi koji su ostali jako su snažni", poručuje s prve linije Ljudmila Kruhlenko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 08:33