TRUMP I BLOKADA KATARA

Neuračunljiv saveznik na kojeg računati ne treba

Svojom reakcijom na novu bliskoistočnu kriznu situaciju američki predsjednik opet je pokazao kako vodi shizofrenu vanjsku politiku
 REUTERS

Preći s tweeta u kojemu optužuje Katar za suučesništvo s terorizmom na telefonski razgovor s katarskim emirom u kojemu ga uvjerava da će Washington intervenirati kao posrednik u pregovaranju i smirivanju - ipak iznenađuje.

"Trump povećava svjetski nered”, rekao je u intervjuu rimskom Messaggeru Pier Ferdinando Casini, svojedobno predsjednik talijanskoga Zastupničkog doma, a sada predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Senata i istodobno profesor Mediteranske geopolitike na Slobodnom sveučilištu Uznesene svete Marije (LUMSA), dakle i kao odgovorna osoba u talijanskoj parlamentarnoj vanjskoj politici i kao stručnjak s akademskim rangom.

Imamo li na umu da je Casini dugogodišnji talijanski demokršćanin, uvjereni pobornik atlantskog savezništva pod vodstvom Sjedinjenih Država Amerike - stječe se dojam dubine i ozbiljnosti nezadovoljstva koje predsjednik Sjedinjenih Država Amerike Donald J. Trump sije među svojim međunarodnim saveznicima, koji u jednome nisu suglasni: je li diletant ili svjestan svojih poteza - ali su suglasni da je štetočina.

Naravno da te rezerve spram prvog čovjeka najjače svjetske velesile ne zahvaćaju samo njega osobno, nego su u dobroj mjeri uzdrmale poziciju samih Sjedinjenih Država među saveznicima, minirajući donekle ali ustrajno njihovu vodeću ulogu.

“U ovom kaosu koji izaziva Trumpova administracija Evropa bi mogla imati neponovljivu šansu”, kaže Casini: “biti prisiljena da djeluje kao Evropa sama. Angela Merkel je to shvatila.”

Nije potrebna neka minuciozna analiza da bi se shvatio doseg te rečenice: i Casini se, poput još nekih talijanskih političara, odnosno još nekih političara u drugim članicama Evropske unije, miri sa činjenicom da se Sjedinjene Države Amerike odriču svoje vodeće uloge u zapadnom savezu, kako na teritoriju našeg kontinenta, tako i još ponegdje, pa i na samome kronično kriznome Srednjem istoku. U Evropi, kaže Casini, “ne bih imao problema priznati vodeću ulogu Njemačke, ukoliko se provodi otvoreno a ne ispod žita. Preferiram Merkel slobodnu Evropljanku, predvodnicu na kontinentu, što već jest, pred Merkel koja bi provodila njemačke interese bez obzira na druge.”

Djeluje sam

U tome je indirektno sadržan i drugi dio kritike upućene Trumpu: što djeluje sâm, bez rasprave i dogovora sa saveznicima. Ako bi Njemačka djelovala otvoreno, usklađujući svoja gledišta s ostalim partnerima, bila bi prihvatljiviji vođa Starog kontinenta od dezinteresirane Amerike, pod vodstvom hirovita, nepouzdana, u dobroj mjeri nesposobnoga, a u nekim aspektima dvojbeno uračunljiva predsjednika.

Katarska kriza, odnosno - ako hoćemo - katarska epizoda trajne krize u Perzijskom/Arapskom zaljevu, iznijela je na vidjelo možda ne da je car gol, ali svakako da je zreo za košulju.

Eufemizam je poziciju Washingtona, a napokon i samog Trumpa, nazvati shizofrenom. Nagao (i još ne posve razjašnjen) potez šestorih arapskih država da prekinu diplomatske odnose s Katarom Trump je, kao napokon vrhovni zapovjednik Oružanih snaga USA, shvatio na način posve oprečan onome kako je to shvatio vrh vojno-sigurnosnog kompleksa ušančenoga u Pentagonu.

Nama s, htjeli-nehtjeli, nešto duljim iskustvom, teatralni raskidi u arapskom svijetu i nisu neka apsolutna novost, kao ni nagle, neočekivane (i mahom kratkotrajne) državne unije među njima. Nijedno tumačenje koje je isplivalo na vidjelo (navodna milijarda dolara otkupa DAIŠ-u, tj. “Islamskoj Državi”, za otete članove vladarske obitelji, navodna podrška Muslimanskom bratstvu itd.) nisu dovoljno uvjerljivi. Tim više što izazivaju reakcije također u prvi mah nelogične: na primjer Turska, koja vidi teroriste svugdje i na ostalim mjestima gdje ne pjevaju himne i peane predsjedniku Erdoğanu, požurila je podržati Katar i uputiti nov - omalen, ali diplomatski itekako vidljiv - kontingent svojih vojnika u tamošnju vojnu bazu.

Šurovanja s teroristima radi kratkoročnih ciljeva i u dubokoj nadi da će komšiji crknuti krava nisu nikakva novost. U turske kazamate bačeni su novinari koji su dokumentirali trgovinu oružjem s “Islamskom Državom” i u to uplitali članove uže Erdoğanove obitelji. Casini se neskriveno ruga da bi optužbe za financiranje terorista “imale nekog smisla kad ne bi dolazile iz saudijskog svijeta. Tko je bez grijeha neka hitne prvi kamen”, nimalo diplomatski kaže predsjednik senatskoga Vanjskopolitičkog odbora. On, doduše, vidi razloge ulaska antidaiševske koalicije u Raqqu baš u izmjeni političke volje članica koalicije: “I oni koji su dohranjivali ispod pulta i prihvatili se preprodaje nafte i arheoloških nalaza” koje su pripadnici “Islamske Države” opljačkali pa se njima sufinancirali, “shvatili su da je DAIŠ postao zmija preopasna za sve, pa je postignut dogovor da je se zdrobi”.

Dva izazova

To se doima prilično jasnim.

Kao što se doima prilično jasnim da pad DAIŠ-eva “Kalifata”, koji je drukčije muslimane, šijite, klao i raznosio eksplozijama daleko radije nego kršćane, jazide itd., omogućuje Iranu, kao glavnome šijitskom centru, da ima otvoren šijitski koridor od svojih granica, preko šijitskog jugoistoka Iraka, preko Sirije u kojoj su alaviti, šijitski saveznici, ostali na vlasti preko Asadova klana, do Libanona u dijelu koji je u rukama šijitskih hizbolaha. Casini je uvjeren da je taj koridor, tj. direktan kontinuiran izlaz šija na Mediteran i na Zapad, glavni razlog bijesa vehabijskoga režima u Riadu kao i režimâ koji ga podupiru, makar i ne bili selafijski orijentirani. Ukratko da je riječ o kontroli teritorija i komunikacija, kao što je bilo i prije bitke kod Kerbale.

Čini se da Donald Trump to sve ili nije znao ili je ignorantski podcijenio kada se došao u Riad slikati sa sultanima i emirima. Ako je tako, to bi bio dodatan pokazatelj nesposobnosti i neprikladnosti ne samo američkoga trenutnog predsjednika, nego i njegova diplomatsko-obavještajnog aparata. I to objašnjava glavinjanje u njegovim reakcijama na događaje oko Katara, koje vjerojatno nije ni predvidio, a kamoli shvatio.

Raspad “Kalifata” ćemo na Zapadu vjerojatno platiti povratkom novog vala tamošnjih boraca iz redova evropskih građana, novim atentatima i ugrozama. Pred nama su dva izazova. Prvi, da ne nasjednemo selafijskoj propagandi i proglasimo sve muslimane sumnjivima, stvorivši sami sebi dvije milijarde neprijatelja (da su svi oni neprijatelji već bismo brali kožu na šiljak, što je Andrić lijepo sadistički opisao). Drugi, da se ne oslanjamo više na Ameriku koju vodi taj i takav Trump.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 18:23