NIKAD ISPRIČANA PRIČA Obitelj, suputnici i krijumčari otkrivaju istinu o 'kamionu smrti' u kojem je umro 71 migrant

Kasno navečer, u ponedjeljak, 24. kolovoza, Said Otman Muhamed nazvao je kući. Kazao im je da je u Mađarskoj i da se nada kako će ga te noći krijumčari prevesti u Njemačku. A onda je poklopio slušalicu. To je bio posljednji put da je njegova obitelj čula za njega. Mjesec dana ranije, Said je napustio svoj dom u 3600 kilometara udaljenom Iračkom Kurdistanu. Prosijedi mehaničar se nadao da će stići do Njemačke, gdje će izliječiti bolest bubrega. Tokom dugog putovanja, često se javljao obitelji, no nakon tog ponedjeljka izgubio mu se svaki trag.

Činilo se kako čak ni krijumčari ne znaju gdje je. Četiri dana kasnije, Saidov brat nazvao je muškarca koji je organizirao put, Jamala Qamishija, koji mu je kazao kako nema nikakvih vijesti o Saidu i da će ga obavijestiti ako što sazna.

No, prve vijesti nisu bile od Qamishija, već od austrijske policije koja im je kazala kako je Said bio jedan od 71 ljudi koji su pronađeni mrtvi u hermetički zatvorenoj hladnjači na cesti kraj Parndorfa 27 kolovoza. No neka tijela su bila toliko raspadnuta da je trebalo nekoliko dana da ih se identificira. Ovo je priča o tome kako je jedan od njih - Said Otman Muhamed - prešao put kako bi umro. Britanski Telegraf složio je kockice na temelju svjedočenja njegove obitelji i rođaka, njegovih suputnika i krijumčara.

Ovo je prvi opsežniji izvještaj o događaju koji je nagovijestio izbjegličku krizu, ali koji je i dalje obavijen velom tajne. Sve je počelo sredinom ljeta u Sulejmaniji, drugom po veličini gradu u poluautonomnoj kurdskoj oblasti na sjeveru Iraka. Tisuće ljudi su napustile Irak i krenule u Europu te doprinijele najvećoj masovnoj migraciji koju je kontinent vidio posle Drugog svjetskog rata. Većina izbjeglica su Sirijci, Afganistanci i Eritrejci - od kojih mnogi bježe zbog rata i političke represije.

No, Said i njegovi prijatelji iz Sulejmanije imali su druge razloge da se pridruže egzodusu. Islamska država je pregazila velike dijelove Iraka, ali Sulejmanija nije bila jedan od njih. Said se nadao da će u Europi dobiti tretman za jedini bubreg koji je počeo propadati. Imao je 35 godina, ali je izgledao deset godina starije, što je možda bio popratni efekt njegove bolesti. Bila je tu i široko rasprostranjena korupcija. Said je sudjelovao u prodemokratskim prosvjedima 2011. koji nisu vodili nigdje. Pridružio se jednoj političkoj stranci, a zatim drugoj, ali je zaključio da su obje neefikasne i korumpirane.

- Za mene ovdje nema budućnosti - rekao je Said svom prijatelju Bahmanu Abubakru u lipnju ove godine. Svoju budućnost je vidio u Njemačkoj. Nije imao viziju o tome što bi tamo mogao raditi, ali je znao da voli BMW-e pa se pitao može li tamo otvoriti autopraonicu ili trgovinu polovnih mobitela. Put do Europe bio je već utaban od strane Kurda koji su od 1970. u malim grupama napuštali Irački Kurdistan zbog političkih i ekonomskih razloga i na taj način stvorili industriju krijumčarenja ljudi. No, nije svatko uspio. Said je pokušao 2006., no uhićen je u Turskoj i vraćen kući.

Prvi korak je bio razgovor s Qamishijem, 46-godišnjim vlasnikom lokalne turističke agencije. Qamishi je 90-tih godina pet godina živio u Bugarskoj i otada je bio na relaciji između te dvije zemlje. Iako danas tvrdi da se bavi samo turizmom, tokom godina je stekao ugled osobe koja može ljude odvesti u Europu - ne samo u okviru turističkih aranžmana. Ljudi koji žele ići često plaćaju 1000 eura osobi koja ih odvede preko Egejskog mora u Grčku; oko 200 eura onome tko ih preveze preko makedonske granice. No ostali - poput Saidove grupe od 14 ljudi - preferiraju jednostavnije rješenje. A takvo nudi Qamishi: plaćaju velike svote u zamjenu za organizirano i - garantirano - putovanje do Njemačke.

Qamishi je obećao Saidu i njegovim prijateljima da će ih prebaciti u Njemačku za 9500 dolara. Putovanje će trajati deset dana, a put će preći automobilom, ne računajući 22-satno pješačenje kroz Bugarsku. Said je novac uštedio radeći kao mehaničar, a zatim i kao tehničar u kompaniji za telekomunikacije. Said je konačno krenuo u srijedu, 22. lipnja. Ujutro su se njegova braća, sestre i najbolji prijatelj okupili da ga isprate. Na terasi su se posljednji put slikali. - Bilo nam je teško, ali smo se morali praviti da smo sretni zbog njega - rekao je njegov stariji brat Ahmad koji je pokušao Saida uvjeriti da ostane, strahujući da je previše bolestan da bi putovao.

Putovali su prema Turskoj u dva vozila, a sljedećeg su dana, stigli u Istanbul. Qamishi se tada javio dvojici kolega u Bugarskoj. Putnici su spremni, kazao im je, pa obećao svakom po 7900 eura za svaku osobu koju prokrijumčare. Kad su dobili novac, došli su po Saida i njegove prijatelje u Istanbul. Već istog su dana bili su u seoskoj oblasti blizu bugarske granice. U petak su ušli pješke u Bugarsku, a nakon četverosatnog hodanja, zaustavila ih je grupa od devet uniformiranih muškaraca, koji su bili u vozilu s policijskim obilježjima. Pretukli su ih i ukrali im telefone i novac, a zatim prisilili da se vrate u Tursku. Nekoliko dana kasnije, ponovno su pokušali. Ovoga puta, većina od 14 ljudi prošla je neprimijećeno: jedan se sada nalazi u Finskoj, drugi u Austriji. Said, međutim, nije imao sreće.

Bugarska policija je uhapsila njega i još trojicu i zadržala ih na granici. Said je ostao u pritvoru do 28. lipnja. Kada su 21. kolovoza napokon pušteni iz kampa za izbjeglice, njihovi prijatelji su već odavno stigli u Europu. Said je kontaktirao jednog od Qamishijevih ljudi, a on ih je prevezao preko srpske granice. Tada su predani drugom krijumčaru, koji ih je lako prebacio u Mađarsku. Tamo ih je preuzeo Kurd Karvan Husein. Trebala je to biti peta i posljednja karika u krijumčarskoj mreži od Iraka do Austrije. Qamishi nikada nije upoznao Huseina, no Saidova obitelj je već čula loše vijesti o njemu. Said se javio 24. kolovoza bratu i zamolio ga da pošalje još 600 dolara Huseinovim rođacima u Sulejmaniji. Novac je trebalo da poslužiti kao garancija da će dobiti mjesto u automobilu, a ne u kamionu za transport životinja.

- Molim vas, pobrinite se da Said ode u Njemačku taksijem, a ne kamionom - rekao je Muhamed Huseinovoj obitelji. Nitko ne zna zašto je Said završio u kamionu, čak ni Qamishi. Krijumčar je bio posljednja osoba s kojom je Said telefonirao - 25. kolovoza, oko tri ujutro, neposredno prije nego što je ušao u kamion. Kada je Muhamed nazvao Huseina, on mu je kazao mu je brat uhićen u Austriji ili u Munchenu, a nakon toga je isključio telefone. Dva dana kasnije, pronađen je kamion. U njemu se ugušila 71 osoba: 59 muškaraca, osam žena i četvero djece, uključujući i bebu. Bili su zatvoreni unutra najmanje 48 sati.

Cvetan Cvetanov, čovjek za koga se sumnja da je vozio kamion, uhićen je u Bugarskoj ubrzo nakon što je kamion nađen. Optužen je za ubojstvo iz nehaja i prijeti mu izručenje Austriji. Saidova smrtovnica izdana je tri tjedna nakon njegove smrti i tada su potvrđene priče o njegovoj smrti...