NOVOPRONAĐENE AUDIOSNIMKE OTKRIVAJU NAJMRAČNIJE TAJNE AMERIČKOG PREDSJEDNIKA

Nixon nije mogao smisliti Kennedyja, stalno je razmišljao o velikom ratu s Kinezima i bio gotovo opsjednut ruskim špijunima

 Getty Images

Kad predsjednik, premijer ili ministar vanjskih poslova ima službeni sastanak, uz njih sjedi i neki od službenika koji će pribilježiti sve bitno rečeno i od toga sastaviti službeni dokument, bilješku, memorandum. Ona će kasnije biti razaslana na važne adrese kako bi se unutar državne uprave i političkog sustava znalo što je s čije strane rečeno i na temelju toga mogla provoditi politika. No, iako su te bilješke u pravilu vrlo iscprne, a mogu biti i klasificirane, one daju ipak ograničenu sliku svih događaja. I, što je još važnije, ne pokrivaju niz susreta koji nisu službeni, u kojima se razgovara unutar užeg kruga bliskih suradnika - a s vremenom se pokazuje da mnogi od njih i nisu tako bliski. Stoga su, razvojem tehnologije, mnogi lideri počeli uvoditi trajno snimanje svih svojih razgovora, kako službenih tako i onih drugih.

Razloga za to ima više: neki su smatrali da je sve što kažu povijesno važno pa neka ostane zabilježeno, dio pak jer je želio u svakom trenutku imati u rukama mehanizam kojim će moći ucijeniti nekog od kasnije odmetnutih suradnika.

U svemu tome je najgore što se u većini slučajeva nije znalo da se službeni razgovori snimaju pa je to kasnije kod sudionika izazvalo nemalu ljutnju - tako je bilo u uredu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na što su se, čim su saznali, požalili brojni međunarodni dužnosnici.

Ne zbog toga što nisu stajali iza svojih riječi, već zbog banalne kurtoazije: ako se snima, o tome moramo biti izvješteni.

Mnogi od njih su otvoreno rekli da bi, da su za to znali, bili još oštriji prema Tuđmanu u doba međunarodne blokade Hrvatske.

Jedan pak od prvih koji je takav, tajni model, uveo u zemljama zapadne demokracije bio je američki predsjednik Richard Nixon, koji je u modernu povijest ušao prije svega po aferi Watergate, prisluškivanju sjedišta demokratske stranke u washingtonskom poslovnom kompleksu tog imena (a što je, prema sjajnom filmu, slučajno razotkrio Forrest Gump, a u stvarnosti dva novinara Washington Posta, Carl Bernstein i Bob Woodward uz podršku agenta FBI-a poznatog pod imenom “Duboko grlo” - riječ je o Marku Feltu koji je to priznao). Nixon je stoga negdje oko sredine svog drugog mandata morao napustiti svoj položaj kako ne bi bio opozvan.

Foto: Getty Images

Oba slučaju prisluškivanja pokazuju kako je zapravo bio silno paranoidan - kao što je panično želio znati što misle demokrati, jednako je tako žudio za time da sve što kaže ostane trajno zabilježeno, što mu je konačno došlo i glave.

Ti se pak zapisi preslušavaju, a krajem ovog mjeseca bi se trebala pojaviti i knjiga “Nixonove trake” koju potpisuju Douglas Brinkley i Luke A. Nichter koji su dijelove teksta i tonskih zapisa podijelil s časopisom Vanity Fair odakle ih i im preuzimamo.

U Bijeloj je kući sustav postavljen 16. veljače 1971. i Nixon je bio zadovoljan, ali je ipak tražio da osim aktivatora snimanja, koji reagira na njegov glas, bude još jedan, za svaki slučaj. Ali, nije uopće smatrao da bi ti zapisi ni na koji način trebali postati javnima već je odmah planirao da budu samo dio njegove osobne arhive - što ga je kasnije stajalo predsjedničkog položaja jer je Vrhovni sud u srpnju 1974. godine zaključio da se to ne smije dopustiti.

Dva tjedna nakon toga dao je ostavku. U nastavku donosimo neke od interesantnijih razgovora vođenih u Ovalnom uredu.

15. travnja, 1971:

“Kennedy je bio hladan, bezličan, tretirao je svoje suradnike kao pse, posebno tajnice. Oni su pak stvorili dojam toplog, ugodnog, dragog čovjeka prema ljudima, koji je čitao puno knjiga, filozofa i sve slično. To je bila obična mitološka kreacija. Mi pak ne stvaramo nikakvu mitologiju”, rekao je Nixon. A nakon toga zatražio od svog šefa kabineta više “hrabrosti, jer to sada i Henry (Kissinger, tada savjetnik za nacionalnu sigurnost) uviđa. Treba nam kuraže, smionosti i muda”.

Henry Kissinger i Richard Nixon, Foto: Getty Images

28. travnja, 1971:

Rasprava o godišnjoj konferenciji mladih je skrenula na pitanje homoseksualnosti. “Samo da nešto kažem prije nego se maknemo od ove priče o gayevima. Ne želim da se moji pogledi pogrešno shvate. Po tom sam pitanju najtolerantnija osoba u ovom dućanu. Oni imaju problem. Oni su tako rođeni. To znate. Dakle, tu je tendencija, ali moja je poanta da ih lideri skauta, mladih, učitelji i drugi vode u tom smjeru. Ako se pogleda u povijest naći ćete, svakako, mnoge, neke vrlo inteligentne ljude, Oscar Wilde, Aristotel, koji su bili homoseksualci, pa i Neron. Ključ je ipak, kad se društvo pokrene u tom smjeri, vitalnost iz njega nestaje”. Inače, Nixonu se nikako nije sviđalo kad djevojke psuju, smatrao je da tako “gube nešto važno iz sebe, a toga nisu ni svjesne”.

6. srpnja, 1971:

U tjedniku Newsweek je izašao tekst koji je dovodio u pitanje američku politiku prema Bliskom istoku jer ju vodi Kissinger, Židov. “Henry je zbog toga jako iznerviran. Smatra da bi trebao odstupiti. Rekao sam mu da nećemo o tome sada razgovarati, imamo više važnih stvari na tapeti: Laos, mogućnost dogovora sa Sovjetima i SALT (Ugovor o ograničavanju strateškog naoružanja). No, jasno mi je da, iako je on korektan koliko god može biti, to na njega utječe.” Predstojnik ureda Haldeman: “On ipak mora shvatiti, iako on s tim nema problema, da nije u redu za zemlju, za američku politiku na Bliskom istoku da je osmišljava Židov.” Nixon: “To je točno.” Haldeman: “I mora to shvatiti. Jer, ako išta krene po zlu svi će govoriti da je to zato što je to napravio Židov radije nego da okrive Amerikance”. Nixon: “Slažem se.”

24. siječnja 1972:

Pripremaju se veliki vanjskopolitički iskoraci, odlazak u Kinu i susret s komunističkim liderom Mao Ze Dongom i novi summit s Rusima. “Dakle, korak prema Kini poduzimam ne zbog bilo kakve zabrinutosti oko Kine, jer je nemam, već 15 godina, već zbog potrebe da napravim nešto oko Rusa i da imam još jednog promatrača nad njima. Sad se bacaju na nas samo da vide idemo li u Kinu. Rusi će odbaciti summit? Ne za ovog života. Oni su krenuli sasvim drugim smjerom. Oni žele svoje zbog Kine. Kinezi žele svoje zbog Rusa. E, to je sad jako dobra stvar. Dok se može igrati nepristrano. To nas pak može postaviti u vrlo moćnu poziciju. Kao što su bili Britanci u 19. stoljeću, kad su između velikih europskih sila uvijek igrali na slabije protiv jačih.” Tako je Nixon opisao svoju politiku otvaranja prema Kini i njezinog vraćanja na svjetsku političku scenu. S Kissingerom je pak raspravio razliku između Kineza i Rusa. Nixon: “Nikad se ne može predvidjeti kakvi su Kinezi. Oni su bitno manje predvidljivi od Rusa.” Kissinger: “Ali su suptilniji.” Nixon: “Zato što su Kinezi, a ne zato što su komunisti. Rusi su predvidljiviji zato jer su indoktrinirani.” Inače, istu rečenicu koristi George Smiley, glavni junak špijunskog klasika Johna Le Carrea “Dečko, dama, kralj, špijun”. On tada kaže kako je siguran da će pobijediti ruskog šefa obavještajaca Karlu zato jer je ideologiziran.

1. veljače 1972:

“Nalazimo se u situaciji kada, i to će biti posljednji put, da SAD, kroz svoju moć može stvoriti preduvjete koji mogu voditi do mira za, recimo, 25 godina. To bi bio veliki posao. A sada ću reći nešto što mnogi ljudi ne vole čuti. Naime, većina smatra da, ako se bolje upoznamo, tada nestaju razlike.

Ali, ljudi koji se najviše svađaju su u braku. Oni se poznaju i previše! Naš problem s Rusima i Kinezima nije u tome što ne znamo dovoljno jedni o drugima, već u tome što poznajemo jedni druge. Oni vjeruju u jedno, mi u drugo. Ali, ako se počne razgovarati s tim na umu tada postoji mogućnost da se pronađu prostori gdje se može živjeti i pustiti da se živi. Milenij će stići jednog dana, nadamo se, kad će svatko htjeti mir zbog pravih razloga. Ali, sada, mi bismo trebali željeti mir iz razloga nužnosti. Svaki čovjek, ne gledajući na to koliko je grub, barbarski, vjerojatno razmišlja o mladima, djeci. Mislim, Rusi moraju misliti o ruskoj djeci, Kinezi o kineskoj, i nadati se da neće biti spaljeni. A svi mi znamo da će u slučaju rata biti spaljeni. Stoga, mislimo o tome.”

4. svibnja 1972:

Nixon je, neposredno pred summit sa Sovjetima, izuzetno nezadovoljan reakcijom Amerikanaca. “Kineski je summit bio važan s jedne točke - nade. Amerkanci su idioti. Siva, srednja Amerka, to su sve idioti”, odgovorio je Kissingeru koji je pokušao ublažiti njegovo loše raspoloženje.

2. kolovoza, 1972:

Nixon se snažno obrušio na Edwarda Kennedyja. “Koji je vrag s Teddyjem? To nije pitanje, mislim, ne vjerujem da je riječ samo o seksu. Mislim da je njegov problem manjak diskrecije ili mislite da je to piće? Može li se on suzdržati od pića?”

Konačno, nakon što je studenoga te godine ipak drugi put izabran, u razgovoru sa svojim najbližim suradnicima ističe kako bi trebalo napisati knjigu pod naslovom “1972”.

“To bi bila sjajna knjiga, dobili ste Kinu, dobili ste Rusiju, tu je i 8. svibnja (odluka da se bombardira Hanoi neposredno prije summita u Moskvi) i dobili ste izbore. To je vraški dobra godina.”

O Watergateu jasno ni riječi.

A on ga je koštao glave iako je napravio puno na ostalim područjima.

Ali, imao je uz sebe Kissingera, ne treba to zaboraviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:18