Državna ministrica za Europu i klimu SR Njemačke Anna Lührmann u srijedu će se u Zagrebu sastati s predstavnicima Vlade i Sabora te razmijeniti mišljenja sa stručnjacima iz energetskog sektora i predstavnicima civilnog društva. Njezin posjet dio je intenzivne komunikacije između Njemačke i Hrvatske i služi produbljivanju suradnje dviju država u svim bitnim pitanjima europske politike, kao i pitanjima očuvanja okoliša i energetske tranzicije. U intervjuu za Jutarnji list govori o toj važnoj zadaći budućnosti, opisujući zelenu tranziciju kao zajednički posao koji otvara nove mogućnosti suradnje između Njemačke i Hrvatske.
Unatoč ambiciji EU o postizanju neto nulte emisije do 2050., mnoge države članice su ponovno otvorile elektrane na ugljen (uključujući Njemačku) i najavljuju ulaganja u infrastrukturu fosilnih goriva. Kako je rat u Ukrajini narušio energetsku tranziciju?
- Energija uvezena iz Rusije prije rata pokrivala je 36% njemačke potrošnje. Uvoz plina iznosio je gotovo 50%. Uz ogromne napore tu smo ovisnost u roku od 10 mjeseci sveli na nulu. Njemačka kućanstva i poduzeća svoju su potrošnju plina ove zime smanjila za oko 20%. Kako bismo postali neovisni o ruskom plinu, uz to smo u rekordnom vremenu sagradili i LNG infrastrukturu. Međutim, budući da LNG-om nismo mogli zamijeniti 100% prirodnog plina potrebnog za proizvodnju električne energije, ponovno puštanje u rad nekih termoelektrana na ugljen - važno mi je tu naglasiti da se radi o vremenski ograničenom roku - bilo je neizbježno. Ipak, zaključno možemo reći da ova geopolitička kriza nije omela energetsku tranziciju, već ju je ubrzala. Jedino će nas energetska tranzicija učiniti neovisnijima o isporuci energije iz trećih zemalja, sniziti cijene energije i dovesti do gospodarski i ekološki održivog poslovnog modela za naša gospodarstva.
Mnoge države u EU ovisne su o Rusiji, posebno kad je opskrba plinom u pitanju. Što je s ovisnošću o državama koje izvoze rijetke metale, poput Kine, koji su neophodni za razvoj obnovljivih izvora energije?
- Tu spominjete važnu točku zelene tranzicije. Ako naše tvrtke sirovine i primarne proizvode koji su nam potrebni za zelenu tranziciju uvoze iz samo jedne zemlje, to je onda suviše riskantno. Stoga tu moramo diversificirati! To se primjerice odnosi na rijetke zemne elemente: 60% globalne rudarske proizvodnje te više od 90% kemijske rafinacije rijetkih elemenata poput onih potrebnih za proizvodnju čipova, vjetroturbina ili električnih automobila odvija se u Kini. Tu postoji dodatna potreba za djelovanjem. Njemačka savezna vlada i Europska unija već rade na rješavanju ovog pitanja, primjerice zakonom koji regulira kritične sirovine, tzv. Critical Raw Materials Act.
Istraživanja pokazuju da većina hrvatskih tvrtki nije spremna za zelenu tranziciju te ju percipira kao prijetnju i/ili trošak. Što je ključno osigurati kako bi poduzeća prihvatila zelenu tranziciju kao priliku?
- Uz neophodnost da se zaustave klimatske promjene i da Europa postigne klimatsku neutralnost do 2050. godine, energetska tranzicija daje i ključni doprinos našoj energetskoj sigurnosti. Minimiziranjem uvoza fosilnih goriva jačamo našu neovisnost. Osim toga, obnovljivi izvori energije dokazano su najjeftiniji izvori energije. Zelena tranzicija stoga dovodi i do održivo niskih cijena energije, a time se opet povećava konkurentnost. Globalni trend je nepovratan: svijet će se dekarbonizirati. Tko u tome bude prvi, imat će i najveću konkurentsku prednost. Sve bi to moglo uvjeriti i hrvatska poduzeća. Ključ za uključivanje svih u ovo putovanje je u tome da stalno ponavljamo sve prednosti zelene tranzicije. Ujedno bismo na nacionalnoj i europskoj razini trebali ponuditi tehničku i financijsku pomoć - slobodno i više nego što se trenutačno nudi.
Kako komentirate kritičare koji kažu da se zbog ulaganja velikih razmjera u projekte poput plina i nuklearne energije automatski preusmjerava novac od "čišćih" ulaganja?
- Njemačka je za sebe odlučila da će ukinuti nuklearnu energiju do 2022. godine. Ovaj oblik proizvodnje energije smatramo skupim, rizičnim i definitivno neodrživim. A i problem nuklearnog otpada pri tome nije riješen. Međutim, odlučujuća je i činjenica da će nam nuklearna energija malo ili nam nimalo neće pomoći u daljnjoj dekarbonizaciji u sljedećem desetljeću jer se projekti nuklearnih elektrana koji se danas započinju ne bi mogli realizirati u sljedećem desetljeću. U energetskoj tranziciji su nam, osim toga, potrebni i fleksibilni izvori energije za kratkoročno korištenje u razdobljima kad nema dovoljno vjetra i sunca. Nuklearne elektrane međutim nisu upotrebljive ad hoc. Mogu razumjeti kritike da zelena oznaka za ovu tehnologiju ili za vodik koji se proizvodi nuklearnom energijom usporava zelenu tranziciju. Svaki euro koji se uloži u nuklearnu energiju je euro koji nedostaje za izgradnju obnovljivih izvora energije.
Hrvatska, Austrija i Bavarska potpisale su inicijativu zajedničke energetske suradnje, čiji je cilj transport prirodnog plina s terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku u Austriju i Njemačku. Je li usmjerenost na LNG dobar "dalekovidni" potez ili bi bolja odluka bila usmjeriti novac na OIE, posebno na solarnu energiju, koja predstavlja samo 1% hrvatske energetske strukture?
- I Njemačka je nedavno ulagala u LNG infrastrukturu. Bili smo na to prisiljeni kako bismo nadomjestili isporuke plina iz Rusije. Na taj način također uspijevamo održati sankcijski pritisak na Rusiju te postaviti vlastitu energetsku sigurnost na stabilne temelje. No, istovremeno svugdje i svim snagama moramo forsirati širenje obnovljivih izvora energije. Obnovljivim izvorima energije dobivamo energetsku sigurnost i zaštitu klime. Stoga moramo poticati mjere jačanja energetske učinkovitosti, čime se ujedno i štedi puno energije. I to nas čini neovisnijima te je za dobrobit klime.
Kako bi prijelaz na zeleno gospodarstvo mogao biti koristan za ruralna i nerazvijena područja?
- Ako sam dobro obaviještena, istočna Hrvatska nudi velik potencijal za izgradnju proizvodnje struje iz energije vjetra i solarne energije te za proizvodnju bioplina, a također raspolaže dovoljnom količinom površina za razmatranje mogućnosti izgradnje industrijske proizvodnje vodika u toj regiji. Načelno se može reći da investicije u obnovljive izvore energije stvaraju dobra i sigurna radna mjesta, a samim time i prihode za lokalno stanovništvo. Nove grane industrije često privlače dobavljače i poduzeća iz uslužnog sektora, što predstavlja način podizanja životnog standarda te zaustavljanja odlaska mladih iz strukturno slabih područja. Tu vidim veliku priliku za Hrvatsku!
Komentari
0