OVO MU JE ŠKOLA

NOĆ U BEOGRADSKOJ POLICIJI Nevjerojatna ispovijest pijanog vozača na triježnjenju

 Danijel Soldo/Cropix

Novinar srpskog Blica osobno se uvjerio u to kako izgleda triježnjenje u beogradskoj policijskoj stanici, nakon što ga je policija zaustavila tijekom vožnje u pijanom stanju. Njegovu priču prenosimo u cijelosti….

Sve je bilo lijepo, cijelog tog dana, do pola noći. Dobro društvo, provod da se samo poželi. A onda je, na kraju, vrag došao po svoje.

Oko dva sata poslije ponoći, usred Beograda, krećem s parkinga. Kod Sajmišta me uhvatila patrola. U alkometar sam puhnuo i pokazao je 1,74. Stavili su me u vozilo i pod rotacijom odvezli prema stanici.

- Ljudi, je l' sam ja napravio nešto? Pa, vidite da sam normalan... Hotel je blizu... Ajde, vi kao stanite na semaforu, a ja ću pobjeći... - lupetam dok me voze.

Na uzbrdici se pokvario auto. Zasvijetlila su sva svjetla i stade. Policajci nervozni. Crkla im kola. Ja se ponudim da im guram auto. Odgurasmo ga do parkinga. Sjedosmo na obližnji zid, zapalismo po cigaretu... Došli smo pkeške do stanice Vračar.

Tri je ujutro, neki komandir, sijed, s brkovima, gleda kroz prozor. Ulazim, skidaju mi vezice, opasač, uzimaju mobilni telefon.

I što je najgore, ja pijan, ali i dalje veseo...

Nikada ranije nisam bio u pritvoru. Nikada nisam uhićen. Nikada ni mrava nisam zgazio. Zato i nisam slutio što me čeka.

Potpisao sam neki papir i jedan fin čovjek me poveo negdje dolje, u podrum. Pitao me jesam li žedan, hoću li popiti vode...

A ja nisam htio, iz inata. Onda je otvorio neka vrata, i ušao sam tamo gdje borave onakvi kao ja.

E, tek tu sam shvatio gdje sam. Mala soba, sva u pločicama. Kao neka kupaonica, ali bez vode. Dvije daske na koje se može sjesti, nema prozora, iza zida čučavac bez vode. Zrak smrdi, štipa za oči. Tu je jedna 'ambasador deka', prljava i gadna. Na teškim metalnim vratima izbušeno nekoliko rupa. Upaljen reflektor, grije i udara u oči. Strava i užas.

Sjeo sam, a zid me žuljao. Probao sam leći, daska je bila uska, a i kratka... Ni da se raširiš, niti da se ispružiš. Tko je mjerio, znao je što je pravio.

Krenuo sam šetati, od zida do zida. Čekao sam, a nisam imao pojma koliko je sati. Onda me počelo peći u grlu. Bio sam žedan, popio bih kantu vode. Virnem kroz rupicu na vratima, a u hodniku slavina za vodu. I onda krenem lupati po vratima. Rukama, nogama... Vičem, kukam. Čuli su se koraci, sišao je policajac.

- Što je bilo? - pitao me.

- Žedan sam. Hoću vodu!!! - odgovorio sam.

Vodu nisam dobio. A onda sam došao na genijalnu ideju. Tražio sam lijek. Opet je sišao onaj isti policajac. Pitao je od čega bolujem. Lagao sam i rekao da me boli srce. On pita koji mi lijek treba, a ja ne mogu da se sjetim ni jednog. I onda izgovorim 'Aspirin'.

E, to je bio kraj. Nitko više nije došao, sve do sutra u 13.00. Kada su otvorili ona teška vrata, i izveli me van, vratili mi stvari, i pustili na slobodu, tek sam tada dotaknuo dno.

Izašao sam, krenuo niz ulicu. Pitao ljude gdje sam, a oni su bježali od mene. Pogledao sam se u izlog, i ugledao čudovište. Čupav, izgužvan, raspojasan. Bijeda i jad. Vratio se do iste one stanice i pitao policajce za pomoć.

Sačekao sam bus na Slaviji. Vozač vidi koliko je sati, vozi me. A mobitel zvoni, zvrči, stižu poruke... Javim se prijatelju, kažem da sam prespavao u pritvoru. Bakica s cekerom i grincajgom pobjegla je od mene na drugi kraj autobusa.

Ostajem sam s vozačem, koji mi kaže 'eto, vidiš kako je to kada si kriminalac...' I onda me nazove žena. Pita me gdje sam do sada i tada mi crče baterija.

Došao sam u hotel. Nisam se sjetio ni broja sobe, u kojoj i nisam prespavao.

Od tada volim taksiste, ne vozim kad sam pijan, a i ne pijem kada vozim. Moja sramota, ali i moja škola, napisao je Nebojša Radišić za Blic.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:47