ZEMLJA MLADIH

NOVINARKA JUTARNJEG U JEDINOJ AFRIČKOJ ZEMLJI KOJA NIKAD NIJE BILA KOLONIZIRANA Adis Abeba je za Afriku ono što je Bruxelles za Europu

 
 Karmela Devčić / Jutarnji list

Pri izlasku iz aviona prvi pogled na interijer aerodromske zgrade u Adis Abebi pada na jumbo plakat divljih mačaka i tigrova na kojem pozivajuće stoji “Welcome to Ethiopia”. No, svega par koraka dalje velikim slovima ispisano je upozorenje za one koji se osjećaju malaksalo, imaju groznicu, temperaturu, opisuju se simptomi moguće ebole…, a prvi ljudi koji se putnicima obrate kad kroče u zgradu jesu članovi tima za prevenciju ebole.

Zanima ih otkud stižeš, jer u Etiopiji ebole nema, treba sve učiniti da tako i ostane, pa se posebno kontroliraju putnici koji dolaze iz Konga i zemalja u kojima bolest nije pod kontrolom. Neka vas ove prve rečenice ne odvrate od Etiopije, jer to je za putnike sigurna zemlja, jedna od afričkih adresa koju je zbog golemog kulturnog nasljeđa i do danas, koliko je to u doba globalizacije uopće moguće, sačuvanog autentičnog ovdašnjeg načina života, sreća i privilegija obići.

Netom prije ponoći stigla u Adis Abebu gledam red ispred sebe, nekoliko stotina ljudi koji čekaju na kontrolu putovnica i vizu.

“Afrika te uči strpljivosti!”, umornoj mi se otme naglas. Vizu je, istina, moguće zatražiti online, a u putovnicu je utisnu na ulasku u zemlju. Nakon sat vremena, u redu koji se sporo kreće, ali kreće, rezignirano sjedim na podu, gledam u nerazumljive mi znakove, pismo u kojem na amharskom jeziku, ovdje službenom, stoji da mi je odobrena viza. Kad konačno u putovnicu lupe žig, stoji da sam u Etiopiju stigla 24. svibnja 2011., iako sam Hrvatsku napustila to jutro, 6. veljače 2019. Ova zemlja ima svoj, lunarni, kalendar. U njemu je trinaest mjeseci. Razlika između gregorijanskog i tamošnjeg kalendara bazira se na drugačije određenom datumu Navještenja. Zato je kod njih trenutno 2011. Iako se u poslovnom svijetu koristi i gregorijanski kalendar, ovdje se globalno proslavljani praznici slave posve mimo ostatka svijeta, Nova je godina, primjerice, 11. rujna. “Karamela? Zar vam je to ime?” začuđeno će službenik. “To ovdje, na mom jeziku znači – bombon”, pa veselo zapjeva “Karamela, Karamela”. “I na mojem je – bombon”, odvraćam, preumorna objašnjavati da mi je dodao “a” viška. Odmaknula je noć, vani je desetak stupnjeva. Blizina ekvatora čini da je klima ugodna - oko podne se popne do 25 Celzijevih stupnjeva, kasno poslijepodne polako se spušta, večeri i jutra budu prohladni.

Etiopija je jedina afrička zemlja koja nikad nije bila kolonizirana. Pregrmjeli su pet godina talijanske okupacije (1936. - 1941.), Talijani su ovdje pokušavali zavladati i koncem 19. stoljeća. Neuspješno. Tako je Etiopija, nekolonizirana, sačuvala dobar dio izvorne kulture. Ponešto simplificirano govoreći nazivaju je “autohtonom” Afrikom.

Karmela Devčić / Jutarnji list

Razgovarajući pak s afričkim kolegama novinarima iz Zimbabvea, Mozambika, Ugande i Nigerije često sam slušala da Etiopiju doživljavaju kao zemlju zatvoreniju od ostatka Afrike, baš zato što ni u današnjem, postkolonijalnom, zapravo neokolonijalnom svijetu nije vezana za nekakvog bivšeg kolonizatora koji bi ovdje širio svoj jezik, kulturu i utjecaj. Zato su Etiopljani do danas u službenoj upotrebi očuvali svoje pismo, a amharski je južnosemitski jezik, osim u Etiopiji govori ga i nemala skupina Židova, narod Falaša koji se iz Etiopije većim dijelom iselio u Izrael. Let od Frankfurta do Adis Abebe traje sedam sati, Ethiopian Airlines među vodećim je afričkim zrakoplovnim kompanijama, do prije koji tjedan, dok se nije srušio Boeing 737 koji je iz Adis Abebe letio za Nairobi, imali su odličnu reputaciju, pristojan sigurnosni rejting.

Na naslovnici trenutnog izdanja njihova in flight časopisa „Selamta“ stoji crno-bijela fotografija etiopskog cara Haile Sealssiea i tadašnjih progresivnih afričkih lidera Kennetha Kaunde, Julius Nyerere, Jomo Kenyatte, Kwame Nkrumaha koji su se, nakon oslobođenja od kolonijalizma, zauzeli za povezivanje afričkog kontinenta, nalik na ono što su u Europi nakon Drugog svjetskog rata krenuli raditi utemeljitelji institucija koje su bile preteče Europske unije. Adis Abeba za Afriku je, makar tehnički govoreći, ono što je Bruxelles za Europu – prijestolnica je organizacije Afričke unije (AU), institucije nastale na idejama panafričkog povezivanja. U 55 zemalja kontinenta, dva puta godišnje uovom se gradu održavaju samiti afričkih predsjednika.

No, Adis Abeba zapravo je nelijep grad, u prijevodu s amharskog Adis Abeba znači „novi cvijet“. Grad stoji podno planine Entoto, ima oko tri milijuna stanovnika, osnovan je koncem 19.stoljeća. Jedna od velikih avenija i danas se zove po Titu, koji je s carem Haileom Selassijem bio u odličnim odnosima. Na sve strane se gradi, napola dovršena zdanja stoje opasana bambusovim skelama. Kineski kapital već desetak godina intenzivno prodire u zemlju. Makar je Adis Abeba visoko, nadmorska visina ovdje je 2355 metara, pa mnogima treba i ponešto vremena da se aklimatiziraju, meni je veći problem bila zagađenost. Automobili su stari, na ulicama ih je sve više, promet nije zakrčen kao u prijestolnicama jugoistočne Azije, ali je dovoljno intenzivan da zrak na trenutke neizdrživo vonja. Dišete li trkačkim plućima, a Etiopija je zemlja atletike, to može biti problem. Haile Gebrselassie, poznati maratonac, odavno traži da se trkački kampovi maknu dalje od Adis Abebe, jer i od brda Entoto, gdje mnogi treniraju, ima ovdje puno boljih mjesta za treniranje.

Već na aerodromu, da i ne znam gdje smo sletjeli, lako je pogoditi da je čovjek na rogu Afrike, među Etiopljanima, možda Somalijcima. Još od rane mladosti pamtim ljude iz ovog dijela Afrike kao meni najljepše na svijetu. Visoki, vitki, izduženih ekstremiteta, uskih, ovalnih crta lica, dugih vratova, uskih nosova, visoka čela, boje kože na kojoj bi im podjednako pozavidjeli i Europljani i ostali Afrikanci. Dopuštam da je sve ovo upravo izrečeno krajnje subjektivno. Gledam žene oko sebe, ne mogu im odrediti dob, jedino primjećujem da i one koje se doimaju starima stare – lijepo. Makar, ovo je zemlja mladih ljudi. Etiopljana je oko 103 milijuna, a njih 70% još nema 35 godina.

Karmela Devčić / Jutarnji list

Svake godine na tržište rada stiže ogroman broj ljudi, a posao će često potražiti u industriji kave. Jer, kava je, neće propustiti spomenuti, stigla odavde. Najpoznatiji je ovdašnji izvozni proizvod, i danas golem postotak Etiopljana radi na uzgoju kave. Kava je i nazvana po Kaffi, jugozapadnoj provinciji gdje je i otkrivena. Predaja kaže da ju je pronašao čuvar koza imenom Kaldi nakon što je vidio da koze imaju više energije poslije bršćenja njemu posve nepoznatih bobica. Priča se da su iste bobice potom probali svećenici iz koptskog samostana, potom nisu mogli usnuti, već su cijelu noć probdjeli u molitvi, odmorni. Kava se kuha u glinenoj posudi zvanoj 'jebena', ispija iz malih šalica, naravno bez mlijeka. No, u restoranima moguće je naručiti i zapadnjacima uobičajenu kavu, a na ulazu u mnoge restorane stoji dio u kojem žene pripremaju kavu na ceremonijalan način.

Karmela Devčić / Jutarnji list

Uz kavu stranci vole isprobati sewu, lokalno fermentirano piće, nalik pivu.

Za obrokom sveprisutna injera, tanak kruh, okrugao, nalik na palačinku, napravljena je od kisela tijesta. Na njega Etiopljani slažu ono što je već ponuđeno na stolu, često je to kakav gulaš ili umaci od povrća, riža. Injera se pravi od žitarice tef koja se uzgaja u Etiopiji i Eritreji, pa je to nacionalno jelo ovih krajeva, drugim Afrikancima egzotično koliko i nama. Slušam kako novinarka iz susjedne Kenije objašnjava našim zajedničkim kolegicama iz Nigerije i Zimbabvea kako se radi injera. Njima dvjema je to podjednako egzotično koliko i meni.

Etiopljani su silno ponosni na svoju kulturu, vjeruju da je baš ovdje kolijevka ljudske vrste. U Adis Abebi je Lucy, fosilni ostatak najstarijeg poznatog i gotovo posve očuvana prvog primata koji se s četiri godine na dvije noge prije više od 3,2 milijuna godina, našeg najstarijeg pretka. Lucy, hominid iz reda primata u koju se ubraja i današnji čovjek, bila je visoka 105 centimetara. Bizarno je da je Barack Obama, u doba dok je bio američki predsjednik, posjetivši svoju rodnu Keniju, pa potom i Etiopiju, Lucy razgledao tako da su je, specijalno za njega, iz muzeja donijeli u nacionalnu palaču. U tajnosti i uz najveće mjere sigurnosti, jasno. Pozvali su ga čak i da takne jednu od kostiju.

Karmela Devčić / Jutarnji list

U Adis Abebi je i spomenik Bobu Marleyu. Jer rastafarijanizam je, makar nastao na drugom kraju svijeta, u Jamajci, inspirirao car Haile Selassie. Carevo rođeno ime je bilo Ras Tafari. Tafari znači „onaj kojeg se poštuje i kojega se boji“, a Ras je „princ“. Nekoliko godina prije no što je okrunjen Halile Selassie, na Jamajci je tad popularni tamošnji politički lider Marcus Garvey pretkazao da će jednog dana crnac koji će željeti ujediniti kontinent postati car Afrike. 1930-ih je, nakon coup d'etat, okrunjen Selassie; taj su događaj znajući Garveyejevo proročanstvo pozorno pratili na Jamajci. Za potomke nekadašnjih afričkih robova na Karibima Tafari je bio puno više negoli kralj Etiopije, gledali su ga kao božanstvo, kao izabranog. Ti Jamajčani, kako i mnogi drugi čiji su preci nasilno odvedeni iz Afrike, trebali su osjećaj pripadanja, generacijama su, daleko u prošlost, bili lišeni vlastita kulturnog nasljeđa. Privlačna im je bila ideja o povratku u Afriku koju nazivaju „Zion“.

Rastafarijanski pokret ponajviše je popularizirao Bob Marley. Rođenjem katolik 1960-ih se preobratio, napravio dreadlockse i počeo pisati pjesme o Ujedinjenju Afrike. 1966. Haile Selassie je posjetio Jamajku, u Etiopiji dao zemljišta onima koji su željeli emigrirati, ne samo Jamajčanima,nego i ostalima potomcima nekadašnjih robova iz Afrike. Ni Marley se, kamoli ostali rastafarijanci, nije preselio. No, 2015. su mu postavili spomenik. „Africa, Unite 'cause the children wanna come home …“, slušam u jazz baru, Jazz Villagea, jednom od najpoznatijih noćnih klubova u Adis Abebi, gledajući na pozornici mladog glazbenika čiji se dreadlocksi ljuljaju uz reggae tonove. Nakonnjega na pozornicu dolazi jazzer, iz Sudana.

Karmela Devčić / Jutarnji list

Cijene su takve da publiku uglavnom čini etiopska dijaspora i stranci, klub je u vlasništvu Mulatua Astatkea, jazzera i multiinstrumentalista, vjerojatno uz Hailea Geberselassiea najpoznatijeg suvremenog Etiopljanina. Astatke je, makar svira od 1960-ih, globalno postao poznat 2005. kad je Jim Jarmush nekoliko njegovih pjesama stavio u svoj „Broken Flowers“. Jedan je od najcjenjenijih svjetskih vibrafonista, čovjek koji je nekad svirao i s Dizzyjem Gillespiem.

Astatke diskretno sjedi za jednim od stolova, umoran svratio je tek nakratko, noć prije vratio se s velike australske turneje, a dan kasnije svira na svečanom otvorenju zasjedanja Afričke unije, predsjednicima zemalja cijelog kontinenta. Razmijenili smo nekoliko rečenica. Krajnje otvoren i neposredan, rado je pristao i na intervju, ali kolega i ja sutradan smo, slučaj je htio – stigli prekasno.

Predominantno, Etiopljani su kršćani, više od 60% njih, najvećim dijelom pripadnici su Etiopske ortodoksne Crkve, ima i protestanata i katolika.

Kršćanstvo u Etiopiji jedinstveni je primjer autohtone vjere koju nisu donijeli europski kolonizatori, riječ je o afričkom kršćanstvu, orijentalnom, na koje nije utjecala ni helenistička niti konstantinopolska tradicija, već se ovdje počelo širiti u 4. stoljeću. Aksum, kojeg danas posjećuju brojni turisti, bio je središte crvenih poglavara, a Etiopsku crkvu, koja se po puno čemu razlikuje od ostatka kršćanstva, drže dijelom drevno-istočnih crkava.

Pravoslavni Etiopljani, a to je oko 45% stanovništva ove zemlje, vjeruju da se Kovčeg Saveza s pločama deset božjih zapovijedi koje je Mojsije dobio na Sinaju a za kojeg se drži da je nestao za uništenja Salomonovog hrama u Jeruzalemu u 6. stoljeću prije Krista, i danas čuvaju baš ovdje, u Etiopiji, pored kapelice u crkvi Svete Marije Sionske, u Aksumu. U Etiopiji su i stare kršćanske crkve uklesane u kamenu, 40 metara ispod zemlje.

Karmela Devčić / Jutarnji list

Druga najprisutnija religija ovdje je islam, muslimani su stigli u sedmom stoljeću. Na jugu zemlje, među nekima i danas od modernog doba gotovo posve odsječenim plemenima, dominiraju animističke religije. Do 1980-ih bio je i značajan broj Židova. Falaši , etiopski Židovi su prema ovdašnjoj kršćanskoj predaji u svezi s Aksumskim Kraljevstvom koje je do 10. stoljeća bilo na mjestu današnjeg grada

Aksuma, a utemeljio ga je Menelik I., sin židovskoga kralja Salamuna i kraljice od Sabe. Etiopljani su srdačni i otvoreni, a Hrvatska, barem u Adis Abebi, nije nepoznanica. Minula je ona generacija koja se sjeća Tita i nesvrstanih, Hrvatsku sad znaju ponajviše po nogometu. O nogometu ne znam gotovo ništa, o Modriću premalo, pa sam zasuta pitanjima jedan dan googlala Modrića ne bi li s ovdašnjim ljudima mogla voditi razgovore, jer gdjegod da krenula, nakon pitanja od kuda sam, dočekao bi me pripovijedanje o Luki i lanjskom nogometnom prvenstvu. Neki znaju i za predsjednicu, neće je propustiti spomenuti. Kolinda Grabar Kitarović u njihovim je očima progresivna i pametna koliko i lijepa. Kolikogod frustrirajuće, shvatila sam, bilo je posve besmisleno davati im lokalni pogled na ovdašnju predsjednicu.

Gledala sam da što prije apsolviramo Kolindu, pa da mi oni pripovijedaju o Haileu Selassiu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:41