Kardinal José Tolentino de Mendonça, za vatikanske pojmove prilično mlad, 59-godišnji prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje Rimske kurije, spominje se kao jedan od glavnih kandidata na nasljednika pokojnog pape Franje, koji je preminuo na Uskrsni ponedjeljak, na samom početku "bijelog tjedna".
Portugalski kardinal član je i Dikasterija za nauk vjere te Dikasterija za bogoštovlje i stegu sakramenata i jedan je od najmlađih koji se spominju kao ozbiljni kandidati za novog poglavara Katoličke crkve.
José Tolentino de Mendonça smatra se jednim od najizvornijih predstavnika moderne portugalske književnosti. Njegov književni opus uključuje pjesme, eseje i drame. Poznat je kao bibličar i pedagog koji pripada vrlo progresivnom krilu Crkve, sa stavovima i afinitetima bliskim onima preminulog Jorgea Marija Bergoglia.
U njegovoj službenoj vatikanskoj biografiji stoji da je rođen u Funchalu, na otoku Madeiri, 15. prosinca 1965. Godine 1986. počeo je pohađati Katoličko sveučilište u Portugalu u glavnom gradu, gdje je 1989. stekao licencijat iz teologije. Za svećenika matične biskupije zaređen je 28. srpnja 1990., a iste se godine upisuje na Papinski biblijski institut u Rimu, gdje mu je 1992. dodijeljen licencijat biblijskih znanosti. Godine 2004. na Katoličkom sveučilištu u Portugalu u Lisabonu završio je doktorat summa cum laude iz biblijske teologije.
Nastavio je živjeti u Funchalu prve tri godine svoje prezbiterske službe, poučavajući u biskupijskom sjemeništu i nastavljajući surađivati sa župom Nossa Senhora do Livramento. Godine 1995. prelazi u glavni grad Portugala, gdje je pet godina bio kapelan Katoličkog sveučilišta. Godine 2001. poslan je u Rim kao rektor Papinskog portugalskog učilišta, a nakon doktorata postao je profesor Novog zavjeta i estetske teologije na Teološkom fakultetu Katoličkog sveučilišta u Portugalu u Lisabonu. Imenovan 2011. konzultorom Papinskog vijeća za kulturu, iduće godine postaje prorektor Katoličkog sveučilišta u Portugalu.
Teolog i ‘kardinal pjesnik‘
Objavio je brojne zbornike i članke s teološkog i egzegetskog područja, kao i razna pjesnička djela, koja se također oslanjaju na književni i filozofski jezik. Stručnjak za odnos književnosti i teologije, 2014. godine predstavljao je Portugal na Svjetskom danu poezije, a već nekoliko godina uređuje tjednu kolumnu u novinama Expresso pod naslovom "Što su oblaci". Papa Franjo ga je 2018. prvi put izabrao da propovijeda duhovne vježbe za Rimsku kuriju, a zatim ga je imenovao arhivarom i knjižničarem Svete rimske crkve, uzdignuvši ga ujedno na poziciju nadbiskupa. U rujnu 2022. papa Franjo ga je imenovao prefektom Dikasterija za kulturu i obrazovanje.
Opsežan tekst o Joséu Tolentinu de Mendonçi prošle je godine objavio isusovački časopis America Magazine, kroz njegov razgovor s Gerardom O’Connellom, dopisnikom iz Vatikana od 1985. godine i autorom knjige "Izbor pape Franje: Unutarnja priča o konklavi koja je promijenila povijest".
Kako piše ovaj stručnjak za Vatikan u uvodu intervjua, José Tolentino de Mendonça u Rimu je poznat kao "kardinal pjesnik". Papa Franjo mu je rekao "ti si poezija" kada ga je imenovao kardinalom 6. listopada 2019. godine, dok je još služio kao arhivist i knjižničar, što je bila dužnost koju je obnašao od 2018. do 2022.
PROČITAJTE VIŠE > Ovo su najizgledniji kandidati za novog papu
Ovaj pjesnik i teolog na glasu je kao jedan od vodećih intelektualaca Rimske kurije. Sebe obično zove jednim od svojim krsnih imena, Tolentino, a stiže iz obitelji u kojoj je bio najmlađi od petero djece. u dobi od 1 godine njegova se obitelj preselila u Afriku, u tada portugalsku koloniju Angolu. "Tamo sam proveo djetinjstvo i to mi je svakako obilježilo život. Pomogla je u formiranju moje duše, mog svjetonazora. Ne samo zato što je tajna čovjeka ono što doživi u djetinjstvu, već i zato što nam Afrika omogućuje doživljaj svijeta sa širinom, originalnošću, s netaknutim, još uvijek iskonskim, osjećajem svijeta jer Afrika čini da se osjećamo kao prvi ljudi, prvi stanovnici zemlje".
Tamo je, kako je rekao, u svom srcu doživio prostore bez granica, otkrivši da "prostor i naš način življenja nemaju granica". "Prostori su bili ogromni, i prostori za druženje i krajolik, i to je u meni stvorilo dispoziciju za kontemplaciju, za pozornost na stvarnost". Doživio je, kako je rekao, začarani svijet. "Ne ovaj razočarani svijet modernosti, nego svijet prije modernosti, i to me je kasnije jako obilježilo".
Odrastao je, kako je rekao, u velikoj, proširenoj obitelji koja je uključivala tete i druge rođake, "kao tipična velika portugalska obitelj koja jako voli živjeti zajedno". Tako da sam djetinjstvo proveo ne samo u svojoj kući nego i u kući svoje tete i nije bilo razlike između našeg stola i stola ostalih rođaka. Tako da je stvarno postojala ideja zajednice koja je bila sa mnom otkad pamtim, i radost što smo zajedno".
Dekolonizacija i egzodus kao otvaranje novih svjetova
Papa Franjo je smatrao da Crkva ne smije biti toliko eurocentrična koliko je bila te je imenovao više od 20 kardinala iz zemalja s ‘periferije‘, koje prije nisu imale kardinala, zemalja u razvoju poput Ruande, Tonge, Mjanmara ili Južnog Sudana, interesiravši se za Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku, kao i zemlje u kojima su katolici manjina. A José Tolentino de Mendonça također je opširno u intervjuu govorio o svojem zanimanju za područje Afrike, ali i Latinske Amerike, također područja od posebnog zanimanja pokojnog Argentinca.
Njegovi kolege u školi i na katehezi bili su Afrikanci i kaže kako je uvijek imao dobar odnos s njima jer djeca pomiču granice. "Za mene nije bilo razlike između crnog Afrikanca i mene". Tek je kasnije, rekao je, razmišljao o kolonijalnom iskustvu, da bi nedugo prije intervjua ponovno posjetio Angolu. "Shvatio sam koliko kolonijalni sustav, koji je također bio rasistički sustav, blokira stvarnost i ne dopušta da bratstvo teče na pravi način. Danas, gledajući unatrag na svoju povijest, čitam neke epizode kao epizode rasizma. Nije bilo jednakih mogućnosti za sve, ali to je bio kolonijalni sustav koji je, hvala Bogu, sada nadvladan".
Portugalci su se povukli iz Angole u studenom 1975. godine bez formalne predaje vlasti bilo kojem od pokreta za neovisnost, a mnogi Europljani koji su tamo živjeli, uključujući kardinalovu obitelj, pobjegli su iz zemlje. Portugalski kardinal, koji je tada imao 9 godina, prisjetio se da je to bio, kako je rekao, dramatičan trenutak.
PROČITAJTE VIŠE > Objavljene prve fotografije tijela pape Franje
"Stotine tisuća ljudi odvedeno je iz Angole zračnim mostom i brodovima kako bi se vratili u Portugal gotovo bez ičega za obnovu svojih života. Za moje roditelje - kao i za sve roditelje te generacije - to je bio dramatičan izazov jer su, sa svoje petero djece, morali pronaći posao, domove, ponovno izgraditi svoj život, ponovno izgraditi sve". "To nas je iskustvo jako zbližilo", rekao je. "Puno mi je pomoglo da shvatim vrijednost obitelji jer u tim trenucima nismo imali više ništa, ali smo imali obitelj. I polako s ljubavlju i ujedinjenjem, napredovali smo".
Ma koliko dramatičan bio taj trenutak dekolonizacije, rekao je, dao mu je "veliki osjećaj ljepote obitelji kao mjesta sigurnosti i zajedničke izgradnje naše ljudskosti, gledajući kako roditelji čuvaju radost svoje djece". Kaže da je taj egzodus iz Angole doživio "ne kao traumu, već kao otvaranje novih svjetova", a povratka u Portugal, na Madeiru, prisjetio se kao nečega "vrlo lijepog" zbog utjecaja njegove bake po majci, koja je živjela s njima u Angoli. "Iako je bila nepismena žena, sve nas je, svoje unuke, upoznala s usmenom pjesmaricom, pričajući nam priče, pjesme Portugala, pa kad smo se vratili na Madeiru, bilo je kao da smo se vratili u okruženje onih priča koje smo slušali od nje u Africi".
Fascinacija Afrikom
"Rekao bih da nas kontakt s Afrikom uvijek ostavlja s tri stvari. Prva je ‘mal d‘Africa‘ ili nostalgija. Čovjek se uvijek želi vratiti, to dolazi iz strasti prema tim ljudima, njihove spontanosti i visoke ljudske kvalitete koju Afrikanci kulturološki posjeduju", rekao je osvrćući se na svoje iskustvo u Africi.
"Drugo, mladi Afrike - gdje god se okrenemo vidimo djecu, mlade ljude. To je doista kontinent na kojem je mladost eksplodirala i to je nada, ali i veliki izazov. U smislu obrazovanja, primjerice, kako ponuditi obrazovne prijedloge, kako stvarno promicati te generacije, a ne osuditi ih na neizvjesnu budućnost, na migraciju".
Treći aspekt je, kako je rekao, hitna potreba za okvirom međunarodnog razmišljanja koji poštuje pravednu neovisnost svake zemlje i svakog naroda. "Koji može pomoći Africi jer je tamo razina siromaštva i socijalne nejednakosti golema. Zapadne zemlje ovdje imaju povijesnu odgovornost - to je također izazov za njih, razmišljati o alternativnim oblicima izgradnje veće stvarne socijalne pravde".
PROČITAJTE VIŠE > Konklava sprema rasplet kakav nije viđen 50 godina?
Kardinal Tolentino izrazio je radost što Dikasterij za kulturu i obrazovanje može pomoći Africi ulažući i jačajući svoju sveučilišnu mrežu, koju vidi kao "izvor nade i za Crkvu i za društvo u Africi" te napomenuo da se kontinent također može pohvaliti umjetničkim zajednicama "s nevjerojatnom vitalnošću u svim disciplinama iz kulturne perspektive. One mogu ponuditi svjedočanstva, iskustva koja mogu biti vrlo prosvjetljujuća".
Također je predvidio "sve veće uključivanje afričkih umjetnika i teologa u naše odbore (dikasterija)" i rekao je da je iz prve ruke vidio "entuzijazam afričke teologije". "Crkva (tamo) je doista anticipirala ono što su europski narodi shvatili tek kasnije... primjerice, povjeravanjem čitavih episkopata domaćim svećenicima kao u slučaju Angole ili poticanjem života lokalnih zajednica u Africi", rekao je osvrćući se na ulogu Katoličke crkve u Africi.
Podsjetio je da je, kada je papa Pavao VI. primio čelnike pokreta za neovisnost bivših portugalskih kolonija u Vatikanu 1970. godine, autoritarna vlada Antónija de Oliveira Salazara na to gledala neprijateljski. "To znači da je Crkva imala proročku ulogu i mislim da je nastavlja imati i danas jer ne možemo zamisliti budućnost bez Afrike, iako se čini da razine razvoja nisu na razini zemalja tzv. Prvog svijeta. Ipak, one imaju antropološke resurse, resurse budućnosti, izvan naših vlastitih. Da promičemo dijalog, suradnju, integraciju Afrike u svemu što radimo i mislimo da je tako važno".
Oduševljenje Latinskom Amerikom
Kardinal Tolentino započeo je studij za svećeništvo 1982. na portugalskom Katoličkom sveučilištu u Lisabonu i stekao licencijat iz teologije 1989. Godine 1990. zaređen je za svećenika i poslan u Rim na tečaj licencijata biblijskih studija na Papinskom biblijskom institutu, koji je završio 1992. godine.
No, godinu dana, od 2011. do 2012., živio je u New Yorku, baveći se postdoktorskim istraživanjem o religiji i javnom razumu na Straus institutu za napredne studije prava i pravde na Sveučilištu New York. New York je opisao kao "jedan od najljepših, najraznovrsnijih gradova na svijetu". Za one koji vole kulturu, kako je rekao, "to je poput odlaska u drevne gradove - New York je glavna znamenitost". Kaže kako se radovao što je, dok je tamo živio, "mogao slijediti put Dorothy Day" i shvatio da je "socijalno kršćanstvo u New Yorku bliže tradiciji socijalnog nauka crkve, a ne samo kulturnoj moći". Istovremeno je bio prisutan posve drugačiji osjećaj. "Također sam bio jako dirnut usamljenošću koja se može osjetiti hodajući ulicama grada".
PROČITAJTE VIŠE > Novi papa se bira u tajanstvenom obredu: Sve počinje uzvikom ‘Extra omnes!‘
Nakon povratka iz New Yorka, postao je prorektor Katoličkog sveučilišta u Portugalu 2012. i tu je dužnost obnašao do preseljenja u Vatikan 2018. Bio je ravnatelj sveučilišnog Centra za studije religija i kultura od 2012. do 2017. godine, a tijekom tog vremena bio je gostujući profesor na dvjema isusovačkim visokoškolskim ustanovama u Brazilu.
Iz svog dugog iskustva u podučavanju, rekao je kako zna da su "studenti uvijek veličanstveni jer su u fazi otvorenosti, znatiželje". No, posebno ga se dojmila "kvaliteta" i "sloboda udruživanja u čitanju" studenata u Brazilu. Na primjer, kako je rekao, "uzeli bi suvremenog filozofa zajedno s crkvenim ocem i učinili to s prirodnošću koja nije uobičajena u Europi... Sve su to spojili s kreativnošću i dubinom koja me zadivila i fascinirala".
Također je impresioniran latinoameričkim biskupima i načinom na koji su radili zajedno u Biskupskoj konferenciji Latinske Amerike i Kariba. "Bez obzira na činjenicu što imaju dva različita jezika i vrlo različite kulture i povijesti, zajedno su proizveli nešto što je zaista vrijedno divljenja i predstavlja primjer drugim kontinentima".
Kardinal Tolentino posebno je istaknuo ono što su biskupi postigli na svom skupu u Aparecidi u Brazilu 2007. godine, "gdje je (kardinal) Bergoglio odigrao vrlo važnu ulogu". Pozdravio je Aparecidu kao "ključni trenutak u suvremenoj Crkvi", rekavši da se na određeni način "to može dogoditi samo u Latinskoj Americi jer su episkopati zajedno putovali, u svojim razlikama, putovanje istinske ujedinjenosti Crkve. I to je ono čemu se najviše divim".
Sjemenište i poezija
Godine 1976., godinu dana nakon povratka u Portugal, kardinal Tolentino ušao je u sjemenište u Funchalu u dobi od, kako je rekao, 10 ili 11 godina. Danas, međutim, ne preporučuje tako rani ulazak u sjemenište. "Mislim da bi se razlikovanje zvanja trebalo provoditi u integriranijem obliku u obiteljima u starijoj dobi. Ali to su bila vremena, paradigme u kojima sam odrastao".
Osvrćući se unatrag, prisjetio se da mu je sjemenište otvorilo posve novi svijet. “Budući da je imalo dvije goleme knjižnice, dalo mi je priliku da budem čitatelj svega, kao tinejdžer koji prisvaja svijet kroz knjige i kulturu", rekao je.
U sjemeništu je, kako kaže, počeo pisati, kao što to čine mnogi tinejdžeri. "Mislim da je svaki tinejdžer na svijetu u ovoj dobi napisao pjesmu ili pokušao to. Ali u slučaju pjesnika, to je nešto što postaje sve ozbiljnije i postaje životno pitanje, a ne samo ‘antena‘ za presretanje svijeta. To također postaje jezik, odlučujući za življeni izraz našeg pogleda na svijet", napomenuo je.
Prisjetio se također da su tih godina velike novine imale književni prilog u kojemu su debitirali mladi pjesnici i pisci. "I ja sam kao sjemeništarac debitirao u nacionalnim novinama, Diario de Noticias, gdje je započela moja generacija pisaca".
Dodao je da je bilo "malo čudno" iskustvo "jer se netko tko je u sjemeništu čini pomalo izvan svijeta". No, kako je rekao, "možda me književnost pozvala u svijet, a to je također obilježilo dio moje osobne povijesti. Osjećao sam veliku želju za dijalogom sa (svijetom) svog vremena... Uvijek sam imao strast za dijalogom sa svijetom". "Kao svećenik radio sam 20 godina na sveučilištu i to me otvorilo vrlo drugačijem, interdisciplinarnom svijetu".
Upitan zašto je i kako počeo pisati poeziju, kardinal je odgovorio kako je to teško reći. "Nitko ne zna kako je nastala poezija", rekao je. "Kažu da je to povezano s obožavanjem mrtvih. Kažu da je to povezano s uspavankom majki. Kažu da je to jezik djetinjstva. Kažu da je to vrlo sofisticiran oblik jezika. Ne zna se povijesno kako je poezija započela kao umjetnost, kao oblik znanja. Čak ni u životu osobe ne znaš kako nastaje pjesnik. Svakako, postoje uvjeti života, senzibiliteta i kulture koji vode do određene vrste odnosa s jezikom i čine jezik oblikom pažnje, gostoprimstva, ljudskog iskustva, razmišljanja o sebi", zaključio je José Tolentino de Mendonça.
Komentari
0