BRISANJE NACIJE

Ovo je najstrašnija priča ratnog horora: ‘Djeca nestaju, a proces je, nažalost, već počeo...‘

Putinovi državni mediji prikazuju lokalne dužnosnike kako grle i ljube otetu djecu dok im uručuju ruske putovnice

Bijeg civila iz Irpina, ilustrativna fotografija

 Emin Sansar/ Anadolu Agency via AFP

Olga Lopatkina nervozno hoda ukrug po svojem podrumu poput zarobljene životinje. Već više od tjedan dana ova majka iz Ukrajine nije čula ni riječi o svoje šestoro usvojene djece koji su zapeli u Mariupolju i ludi zbog brige.

Djeca su provodila svoje praznike u odmaralištu tog lučkog grada, kao i obično. No ovaj put, izbio je rat s Rusijom a njezini maleni - koji se oduvijek boje mraka - napušteni su u opkoljenom gradu bez svjetlosti i nade. Sve što imaju je njezin najstariji sin, Timofej, kojemu je tek 17 godina.

Pitanja se roje po njezinoj glavi: Treba li pokušati sama spasiti svoju djecu - i riskirati vlastiti život, zbog čega bi djeca ponovno mogla postati siročad? Ili bi izdaleka trebala započeti kampanju njihova oslobađanja - i riskirati da djeca budu ubijena ili da padnu u ruke Rusa?

Nije imala pojma da će je njezina dilema odvesti direktno u bitku protiv Rusa, s najvišim ulogom - onim vlastitog života.

Nastojanje Rusa da usvoje ukrajinsku djecu i odgoje ih kao Ruse već je bilo započelo, otkrili su novinari Associated Pressa u jednoj od najosjetljivijih tema ovoga rata.

Tisuće djece pronađeno je u podrumima ratom razorenih gradova poput Mariupolja i u sirotištima separatističkih teritorija, poput Donbasa, koje podržavaju Rusi. Među tom djecom ima onih čiji su roditelji ubijeni u ruskom granatiranju kao i drugih iz raznih institucija ili udomiteljskih obitelji, poznatih kao ‘djeca države‘.

Rusija tvrdi da ta djeca nemaju roditelje i skrbnike koji bi se mogli o njima brinuti ili da se do njih ne može doći. No, novinari AP-a otkrili su da su dužnosnici odveli ukrajinsku djecu u Rusiju ili na teritorij koji kontroliraju Rusi bez njihove suglasnosti, lagali im da ih njihovi roditelji ne traže, koristili ih za propagandu i dodijelili im ruske udomiteljske obitelji i državljanstvo.

Putin osobno podržao posvajanja ukrajinske djece

Istraga o otmici ukrajinske djece je najiscrpnija do sada i prva koja je taj proces pratila sve do onih koji već odrastaju u Rusiji. AP je intervjuirao desetke roditelja, djece i dužnosnika u Ukrajini i Rusiji i pregledao brojne e-mailove i pisma te ruske dokumente i izvješća državnih medija.

Bez obzira na to imaju li roditelje ili ne, podizanje ratne djece u drugoj zemlji ili kulturi može biti obilježje genocida, pokušaja da se izbriše sâm identitet neprijateljske nacije. Tužitelji kažu kako se to može izravno povezati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji je eksplicitno podržao takva usvajanja.

‘To nije nešto što se događa naglo na bojnom polju‘, kaže Stephen Rapp, posebni američki izaslanik za pitanja ratnih zločina koji savjetuje Ukrajinu po pitanjima kaznenih progona. ‘Mogućnost da se odgovornost za ovo pripiše puno višim razinama, ovdje je mnogo veća.‘

Čak i kad su roditelji mrtvi, kaže Rapp, njihova djeca moraju biti zaštićena, udomljena ili usvojena u Ukrajini, a ne deportirana u Rusiju.

Ruski zakon zabranjuje posvajanje djece iz drugih zemalja. No u svibnju, Putin je potpisao uredbu zahvaljujući kojoj je Rusiji omogućio usvajanje i davanje državljanstva ukrajinskoj djeci bez roditeljske skrbi - i tako otežao njihovim preživjelim rođacima u Ukrajini da ih pronađu i dovedu natrag.

Rusija je također pripremila registar pogodnih ruskih obitelji za ukrajinsku djecu i za svako dijete koje primi rusko državljanstvo plaća im do čak 1000 dolara ako dijete ima neke poteškoće. Organizirali su i ljetne kampove za ukrajinsku siročad gdje im se nudi ‘domoljubno obrazovanje‘ te je čak pokrenuta i posebna telefonska linija kako bi se djeca iz Donbasa spojila s ruskim obiteljima.

‘To je strašna priča‘, kaže Petro Andrjuščenko, savjetnik gradonačelnika Mariupolja, koji tvrdi da su samo iz toga grada odvedene stotine djece. ‘Ne znamo imaju li naša djeca roditelje ili posvojitelje ili nekog drugog jer su ih na silu odvele ruske trupe.‘

Slika se dodatno komplicira jer mnoga djeca u ukrajinskim tzv. sirotištima uopće nisu siročad. Ukrajinska je vlada prije rata izvijestila UN da mnoga od te ‘djece države‘ uopće ‘nisu siročad i nemaju ozbiljnih bolesti, već su u instituciji jer se njihovi roditelji nalaze u teškoj situaciji.‘

Bez obzira na to, Rusija čin posvajanja ukrajinske djece prikazuje kao čin milosrđa kroz koji im se osigurava dom i zdravstvena skrb. Ruski državni mediji prikazuju lokalne dužnosnike kako grle i ljube djecu dok im uručuju ruske putovnice.

U Rusiju odvedeno 8.000 djece

Teško je odrediti točan broj ukrajinske djece deportirane u Rusiju - ukrajinske vlasti kažu kako je brojka blizu 8.000. Rusija nije izašla s konkretnim brojkama, ali dužnosnici redovito najavljuju dolaske ukrajinske siročadi u ruskim vojnim avionima.

U ožujku je ruska pravobraniteljica za djecu Maria Lvova-Belova kazala da je u Rusiji više od 1.000 ukrajinske djece. Kazala je da je tijekom ljeta 120 ruskih obitelji apliciralo da postanu udomitelji, a više od 130 ukrajinske djece primilo je rusko državljanstvo. Otada su došli i mnogi drugi, uključujući i jednu veliku grupu od 234 djece početkom listopada.

Lvova-Belova kaže kako toj djeci Rusija pomaže da prebrode ratne traume zbog kojih slabo spavaju, plaču po noći i crtaju podrume i skloništa od granata. Priznaje da je prva skupina od 30 djece dovedena u Rusiju iz podruma Mariupolja prkosno pjevala ukrajinsku himnu i uzvikivala ‘Slava Ukrajini‘. No sada, kaže, njihova se kritičnost pretvorila u ljubav prema Rusiji te da je i ona sama udomila jednog tinejdžera.

‘Danas je primio rusku putovnicu i ne ispušta je iz ruku‘, objavila je na Telegramu 21. rujna uz fotografiju. ‘Radovao se ovome danu više od ikoga u našoj obitelji.‘

Lvova-Belova je pod sankcijama SAD-a, Europe, Velike Britanije, Kanade i Australije. Njezin ured proslijedio je AP-u njezin odgovor koji je dala novinskoj agenciji u vlasništvu države da Rusija ‘pomaže djeci da ostvare svoje pravo da žive pod mirnim nebom i budu sretni‘.

U kolovozu je viši dužnosnik moskovskog Odjela za rad i socijalnu zaštitu zahvalio ruskim udomiteljskim obiteljima, kazavši: ‘Naša djeca... Oni su sada naši.‘

Prekinuto djetinjstvo

I dok Lopatkina očajava jer ne zna što napraviti, djetinjstvo njezinog sina tinejdžera u Mariupolju naprasno je prekinuto.

Iznenada, Timofej je postao otac svojoj braći i sestrama. Troje ih ima kronične bolesti ili poteškoće, a najmlađem je tek sedam godina.

Kad je intenzivno granatiranje porazbijalo sva stakla oko njih, sakrili su se u podrum. Kad su najmlađi bili uplašeni, Timofej ih je nosio na rukama. Nakon jednog zračnog napada, pomaknuli su svoje krevete bliže najdebljem zidu.

No rat nitko nije mogao spriječiti. Svakoga dana Timofej se budio u 6 ujutro po cičoj zimi i cijepao drva kako bi naložio vatru i skuhao obrok. Sve što je želio je završiti s poslom i spavati - samo da bi se morao ponovno probuditi i sve ponoviti.

Ruke su mu bile pune žuljeva i zadebljane kože. Kad su avioni nadlijetali njihovu kuću, više nije trčao u sklonište.

‘Kad na pločniku vidiš raznesene mozgove ljudi, ništa više nije važno‘, prisjeća se.

Obećao je majci da će se brinuti za mlađu braću i sestre. No kad je nestalo struje, posve je izgubio kontakt s njom.

Prijatelj koji se pridružio ukrajinskim borcima ponudio mu je da ga izvuče iz Mariupolja, no on je odbio. Znao je da si nikad ne bi oprostio da je ostavio svoju braću i sestre.

Konačno, lokalni liječnik iz Mariupolja organizirao je evakuaciju na ukrajinski teritorij. No proruske snage na kontrolnoj točki nisu prihvatile dokumente te djece, niti fotokopije službenih papira kojima se utvrđuje identitet djece i njihovih roditelja. Timofejeve molbe bile su uzaludne.

Umjesto toga, djeca su završila u bolnici u Donjeckoj Narodnoj Republici (DPR), dijelu Ukrajine pod kontrolom ruskih separatista. Timofeja je nekoliko mjeseci dijelilo od 18 godina - što je dob u kojoj bi mogao biti unovačen u vojsku i poslan u rat protiv svoje domovine.

‘Ne bih se nikada borio na strani DPR-a‘, kazao je. ‘Znao sam da moram otići od tamo, na jedan ili drugi način.‘

Barem će majci moći reći da je pazio na djecu, mislio je Timofej. Bio je jako blizak s majkom i njih su dvoje bili slični - oboje odlučni da prežive i spremni da sve izdrže bez obzira na okolnosti.

Ili je barem tako mislio dok nije s njom stupio u kontakt.

‘Sjajno je što su živi‘, odgovorila je ona. ‘No mi smo već izvan države.‘

Timofej je bio očajan. Njihovi su roditelji napustili Ukrajinu bez njih. Osjećao se odbačenim poput smeća, zajedno s petoro djece koje nije tražio i za koje nije znao kako ih zaštititi.

‘Hvala vam što ste me ostavili‘, otpisao im je ljutito.

Djeca unovačena u rusku vojsku

Djeca Mariupolja nisu prva za koju je Rusija optužena da ih je ukrala iz Ukrajine.

2014. godine, nakon ruske aneksije Krima, više od 80 djece je zaustavljeno na kontrolnoj točki i oteto. Ukrajina je podnijela tužbu, a Europski sud za ljudska prava otkrio je da su djeca odvedena u Rusiju ‘bez zdravstvene zaštite i potrebnih dokumenata‘. Djeca su vraćena u Ukrajinu prije konačne odluke.

Katerina Raševska, braniteljica za ljudska prava, kazala je kako zna za 30 djece s Krima koju su posvojili Rusi u sklopu programa poznatog kao ‘Vlak nade‘. Sada su nekad od te djece možda ruski vojnici. Od 2015. godine nacionalni pokret Vojske mladih kadeta obučavao je mlade na Krimu i u Rusiji za potencijalno novačenje u vojsku.

Ovaj puta, nakon pregovora u ožujku, u Ukrajinu je vraćeno najmanje 96 djece. No ukrajinske su vlasti ušle u trag identitetima još nekoliko tisuća djece u Rusiji, a ime mnogih drugih nisu poznata.

‘Ne možemo tražiti Rusku federaciju da vrati djecu jer jednostavno ne znamo koga bi trebali vratiti‘, kaže Raševska iz ukrajinske organizacije Regionalni centar za ljudska prava.

Kira, 12-godišnja djevojčica koja je vidjela svog tatu upucanog i ubijenog, evakuirana je iz Mariupolja u Doneck s ranama od šrapnela u uhu, nozi, vratu i ruci. Kira se ponovno sastala sa svojom bakom i djedom tek kad se u sve upleo ured ukrajinskog zamjenika premijera.

Njezina baka, Svitlana Obedinska, kaže kako je Kira postala vrlo povučena i izgubila interes za bilo što, te da su pregovori bili vrlo teški.

‘To nije odlučeno na našoj razini‘, kaže. ‘Kira želi biti sa svojom obitelji. Naposljetku, ona nema nikoga drugoga.‘

U odgovoru na istragu AP-a, glasnogovornik američkog State Departmenta, Ned Price, kazao je da je priča o ukradenoj djeci ‘apsolutno strašna, no uopće ne iznenađuje‘.

Rusija deportacije djece opravdava time što je anektirala četiri ukrajinska teritorija, ali UN i ostatak svijeta taj potez s kraja rujna naziva prevarom. Guverner jedne tih oblasti, Serhij Hajdaj iz Luhanska, optužio je ruske dužnosnike za izdavanje dokumenata koji ukrajinskim roditeljima uskraćuju njihova prava. I on se boji da će djeca iz Ukrajine bili unovačena u rusku vojsku.

‘Svatko želi imati mamu‘

Drugi dužnosnici na okupiranim teritorijima odanima Moskvi, imaju benigniji pogleda na to što radi Rusija. Olga Volkova, ravnateljica dječjeg internata iz Donecka, evakuirala je 225 djece na područje nedaleko ruskog obalnog grada Taganroga, a 10 su u travnju udomile obitelji iz Rusije. Nakon što dužnosnici DPR-a i Rusije naprave listu pogodnih kandidata, njezin internat djeci osigurava rusko državljanstvo i pošalje ih novim obiteljima u Rusiji.

Ako djeca imaju rođake u Ukrajini, mogu ostati u kontaktu i nekada se čak i susresti, kaže Volkova. U međuvremenu, dok traje rat, ta će djeca imati barem nekakvu obitelj, kaže.

‘Svatko želi imati mamu, zer ne?‘, kaže Volkova.

Olga Lopatkina je bila učiteljica glazbenog i umjetnosti i imala je jako težak život. Sada sredovječna žena s crvenim i ružičastim pramenovima koji ubrzano prelaze u sijedo, i sama je kao tinejdžerica izgubila majku. Kad je 2014. izbio rat u Donecku, također je izgubila i dom.

No ova noćna mora s njezinom djecom najteže je što joj se dosad dogodilo. Iako je Mariupolj bio tek 100 km udaljen od njezinog doma u Vuhledaru, zbog silnog je granatiranja bilo nemoguće doći do grada. U međuvremenu njezina je biološka kći Rada (18) bila na sportskom natjecanju u Harkivu - još jednom gradu na prvoj crti bojišnice.

Svaki je dan uvjeravala samu sebe da će rat brzo završiti. Pa 21. je stoljeće! No umjesto toga, rat se još više približio.

Lopatkina je u svoj dom primila dvije obitelji iz Mariupolja koji su potvrdili njezine najveće strahove. Jedna je žena rekla da je njezin muž ubijen pred njezinim očima, te da je morala prekoračiti preko njegovog mrtvog tijela.

Lopatkina je potražila ukrajinska dužnosnike, lokalnog guvernera, socijalnu službu, bilo koga tko bi mogao evakuirati njezinu djecu. Timofej joj je preko telefona rekao da pazi na mlađu djecu. To ju je ispunilo ponosom i malo utješilo.

No tada, 1. ožujka, veza se izgubila. Mislila je da će njezina djeca biti evakuirana u Zaporižja, pa su ona i muž otišli tamo s dječjim knjigama i drugim poklonima. No dva dana nakon što su došli, vlasti su naredile i evakuaciju Zaporižja.

Lopatkina je morala donijeti još jednu bolnu odluku. Treba li čekati evakuaciju iz Mariupolja koja se možda nikada neće dogoditi ili treba otići po svoju najstariju kćer prije nego i snjom izgubi svaki kontakt?

‘Hajdemo‘, rekla je mužu Denisu.

‘Uzeli ste mi djecu! To je zločin!‘

Lapatkina je s Radom pobjegla u Francusku. U posljednjoj molbi upućenoj guverneru Donecka, napisala je: ‘Ne zaboravite moju siročad.‘

Kad je primila Timofejevu poruku u kojoj je ovaj optužuje da ih je ostavila, bila je povrijeđena, ali ne i iznenađena.

‘Ne mogu to ni zamisliti‘, kaže ona kroz suze. ‘Da sam na njegovom mjestu, reagirala bih na isti način, možda čak i gori.‘

Lopatkina je nastavila vršiti pritisak na ruske i ukrajinske vlasti. Slala im je fotokopije ukrajinskih dokumenata kojima dokazuje da ima skrbništvo nad djecom. Kazala im je da su neka djeca bolesna i brinula se da ih vjerojatno nitko nije ni pitao za njihove lijekove.

Djecu su prikazivali na televiziji i govorili im da ih mama ne voli. To joj je slomilo srce.

‘Svakodnevno su ih okretali protiv nas‘, kazala je. ‘‘Tvoji su te roditelji napustili... Mi ćemo te prebaciti u najbolju obitelj. Tako ćeš imati bolji život.‘‘

U Francuskoj je dobila posao u tvornici odjeće i kupila namještaj, odjeću i igračke za djecu koja joj se možda neće vratiti. Za njih je uredila sobe u maloj dvojnoj kući u Loueu na sjeverozapadu Francuske. Planirala je naknadno proslaviti sve propuštene rođendane.

Tada je na vlastiti užas doznala da su ukrajinskoj siročadi koja su bila s njezinom djecom, izdani novi dokumenti Narodne Republike Donjeck. No, tada su donjecke vlasti kazale nešto nevjerojatno. Može ponovno dobiti svoju djecu, ako po njih dođe osobno preko Rusije u Donjeck.

Lopatkina se bojala da je u pitanju zamka i da joj možda, ako dođe u Rusiju, više neće biti dopušteno da se vrati.

‘Tužit ću vas‘, zaprijetila je vlastima Donjecka u e-mailu 18. svibnja. ‘Uzeli ste mi djecu! To je zločin!‘

Ne zločin već - dar

No, za neke ruske obitelji, uzimanje ukrajinske siročadi nije zločin. To je dar.

Jednu profesionalnu udomiteljicu je pozvala socijalna služba iz Moskve i kazala joj da ‘dože i pogleda‘ djecu iz istočne Ukrajine koja su nedavno stigla. Pod svojim je krovom već udomila šestero ruskih mališana, neki od kojih su djeca s posebnim potrebama. K sebi je uzela još troje iz Mariupolja.

‘Imamo još ljubavi za dati‘, kazala je. ‘Postoje djeca kojima je potrebna ljubav, pažnja, obitelj, mama i tata. Ako im mi to možemo dati, zašto ne?‘

Kazala je kako je stupila u kontakt s njihovom ukrajinskom posvojiteljicom, te da se ona nije protivila ovakvom aranžmanu.

AP nije uspio doći do njihove ukrajinske mame. No djeca nisu krila prijezir prema njoj, opisujući život s njom kao napet, te ju uopće nisu mi pokušali nazvati.

Kazali su kako ih je ostavila u bunkeru u Mariupolju. Ruska vojska ih je izvukla i tad su mogli birati žele li da ih udomi ruska obitelj ili žele živjeti u dječjem domu u Rusiji.

Nakon sudskog procesa u sada okupiranom Mariupolju, majka iz Rusije dobila je skrbništvo nad djecom. Oni su postali državljani Rusije, a ženu zovu mamom.

‘Ne razgovaramo o ratu‘, kaže. ‘Politika je politika. To se nas ne tiče.‘

U njezinom je domu veliki vrt s bazenom na napuhavanje. Djeca kažu da se osjećaju dobrodošlo i prihvaćeno. 15-godišnja djevojčica nestrpljiva je da počne novi život u Rusiji - dijelom i zbog toga što je povratak njezinog starog života nemoguć. Njezina je škola granatirana, jedan od razrednih kolega je poginuo, a gotovo svi drugi su pobjegli.

‘Započeti nov život nikad nije loše. Stoga - zašto ne?‘, kaže.

Njezin 17-godišnji posvojeni brat upada joj u riječ. Njemu su, kaže, poginula dvojica prijatelja.

On smatra da će mu novi život donijeti i nova iskustva te se raduje što će upoznati Rusiju. No također ga brine da ga neće prihvatiti jer je Ukrajinac. No pokušat će u sljedećih deset godina zaraditi neki novac i tada se vratiti u Ukrajinu.

‘Moji prijatelji su tamo, oni mi mogu pomoći‘, kaže. ‘Ondje sam rođen i ondje sve poznajem. Na to sam navikao.‘

Još stotine druge siročadi iz Ukrajine smješteno je u zelenom kampu uz more nedaleko Taganroga, lijepom objektu s velikom blagovaonicom i dječjim igralištem.

Jaroslava Rogačjova (11) evakuirana je iz dječje institucije u Donjecku i sada čeka da ju, zajedno s dvije sestre, pošalju u udomiteljsku obitelj u Moskvu. Kaže da će joj nedostajati more, Donjeck i njezini biološki roditelji koji su ostali tamo, no nije objasnila zašto ne može biti s njima. Sada razmišlja o svojem budućem životu.

‘Idem u Moskvu. Već sam vidjela obitelj i sve‘, kaže. ‘Mama mi se odmah svidjela.‘

‘S 18 godina mogao bih usvojiti svoju braću i sestre‘

U DPR-u Timofej ne želi novi život. On želi natrag svoj stari život. Ljutit i očajan, svađao se s vlastima i skoro ništa nije jeo.

Jedini bijeg predstavljalo mu je čitanje knjiga i iskradanje iz kuće kako bi vidio jednu djevojku. Jedan dan se vratio s tetovažom tri bodeža na nozi koji simboliziraju zaštitu, hrabrost i moć.

Nova stvarnost na novom mjestu plašila je Timofeja, a svoju je ljutnju usmjerio na majku. No u telefonskom pozivu mu je objasnila što se dogodilo. osjetio je veliko olakšanje.

‘Nedostaju mi roditelji‘, kazao je. ‘Bilo mi je jako teško bez podrške majke i oca. Stalno sam plakao kao curica: ‘Mama, teško mi je. Umoran sam.‘‘

Manja djeca su ga stalno ispitivala kad će se vratiti doma mami. Loše su ih hranili, psovali i pljuskali, kaže Timofej.

Onda su čuli da ih dužnosnici bolnice uopće neće pustiti da idu kući. Timofejev posvojeni 13-godišnji brat, Saša, bio je toliko ljut da je namjerno udario rukom o tobogan i slomio prst.

‘Jako mi fale roditelji‘, kaže Saša. ‘Ne trebam ništa osim njih.‘

Dva su dužnosnika povukla Timofeja ustranu i kazali mu da bi vlasti DPR-a mogle lišiti Lopatkinu i njezinog muža prava skrbništva. Njegovi mlađi braća i sestre bi prvi bili poslani u sirotište, a onda u nove obitelji u Rusiju. Timofej bi bio poslan u školu u Doneck.

To ga je jako naljutilo. ‘To se ne može. To nije legalno‘, kazao je.

Dužnosnici su mu odgovorili da roditelji koji nisu došli po svoju djecu, tu djecu niti ne žele. Timofej je ljutito izjurio van.

‘Bio sam razočaran i nisam im ništa vjerovao. Bio sam užasnut‘, kazao je.

Bio je odlučan da jedinu obitelj koju poznaje, zadrži na okupu i brinuo se da će njegovi braća i sestre završiti u ruskom obiteljima koje ih žele samo zato da bi dobili pomoć države. Kazao je majci da bi, kad navrši 18, mogao oženiti svoju djevojku i usvojiti braću i sestre.

Napokon zajedno

No tada su Lopatkini napori napokon dali rezultata.

Surađivala je s Darjom Kasjanovom, ravnateljicom neprofitne organizacije SOS Dječje selo, koja je već pomogla ispregovarati povratak 25 ukrajinske djece iz Rusije.

Slanje djece na ruski, a ne ukrajinski teritorij, bilo je ‘kršenje prava djece‘, kaže Kasjanova.

Nakon dva mjeseca pregovora i početnog prigovaranja visokog ruskog dužnosnika, vlasti DNR-a konačno su pristale dopustiti volonteru s punomoći Lopatkine da pokupi djecu. Pitali su Timofeja žele li se on i njegova braća i sestre vratiti svojoj udomiteljskoj obitelji ili ostati u Donecku.

Sada kada imam priliku, naravno da ću otići kući svojim roditeljima‘, rekao im je.

Dokument je sastavljen i potpisan. Napokon su krenuli u Francusku.

Nakon odgode zbog granatiranja, konačno su krenuli na trodnevno putovanje autobusom kroz Rusiju i Latviju do Berlina.

Pregledavali su ih na ruskoj granici i uhvatila ih je panika. Timofej je majci poslao poruku. Ali dobrovoljac ih je izvukao.

Timofej se susreo s ocem na autobusnoj stanici u Berlinu. Nije mogao vjerovati. Odvezli su se u Francusku, gdje je Timofej kao iznenađenje dočekao svoju majku na izlazu iz tvornice odjeće u kojoj radi.

Lopatkina je mahnito šivala, vrteći dstalno u glavi trenutak kada su joj djeca zaustavljena na granici. Već je počela smišljati novi plan kako bi ih vratila.

Kad je Timofej stigao, bila je u šoku, a on je bio posve euforičan.

U kući su čekala druga djeca. Potrčali su prema majci, putem gubeći cipele, i skočili joj u zagrljaj. Mrsila im je kosu i milovala im lica. Sve se to događalo brže nego što je njezin mozak mogao obraditi.

‘Daj da te vidim!‘, vrisnula je. Dva su se psa pridružila sreći veselo lajući.

Timofeju je trebalo nekoliko dana prije nego što je doista shvatio da se vratio svojim roditeljima. Više im ništa ne zamjera, rekao je. Iz svojeg mobitela i iz svojih misli je izbrisao ljutitu poruku koju je poslao majci.

‘Održao sam obećanje‘, rekao je. ‘Breme odgovornosti više nije na mojim leđima. Rekao sam joj: ‘Majko, preuzmi uzde, to je sve... Sada sam opet dijete.‘‘

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:31