VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Pakao u Ukrajini sada je potpun, Kijev izbacio frapantnu procjenu, tužno je što je Milanović ‘bubnuo‘ u Washingtonu...

Rat bjesni usprskos toplinskom valu

Igor Tabak; ruski vojnik pokraj haubice; ukrajinski vojnik gleda na bojište

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Srijeda 17. srpnja ujedno je 875. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini koja se ovih dana prži na vrhuncu toplinskog vala jačeg od onog u Hrvatskoj. Dnevne temperature na bojištima dostižu između 38 i 40 stupnjeva, što se odrazilo i na dnevni intenzitet kopnenih sukobljavanja (malo smanjen od početka ovoga tjedna). Jednako tako, ove vremenske (ne)prilike utjecale su i na ukrajinsku opskrbu strujom – koja je dodatno otežana, ne samo povećanom potrošnjom radi korištenja klimatizacijskih uređaja, već i zbog učestalih kvarova na energetskoj infrastrukturi izazvanih vrućinama. To je konkretno značilo da zbog požara izazvanih vrućinama ispadaju iz pogona pojedine elektrane, trafostanice te visokonaponski dalekovodi (koji su privremeno prekinuli i energetsku vezu prema susjednoj Moldovi). Dio tih problema nastoji se riješiti i pojačanim uvozom struje iz Poljske – koja od Europske unije traži popuste po pitanju emisijskih kvota ne bi li tako pojeftinjenu proizvodnju svojih termoelektrana na domaći ugljen usmjerila u takav poticani izvoz. S druge strane, provodi se i prebacivanje tehnologije pojedinih unutar EU zatvorenih starih termoelektrana u Ukrajinu ne bi li se dijelovima tih postrojenja pomoglo popravak pojedinih ukrajinskih elektrana. Konkretan primjer je tu oprema elektrane/toplane Vilnius CHP-3 – koja je bila zatvorena od 2015. godine, a od 15. srpnja služi za popravak za sada još neimenovanih ukrajinskih elektrana.

Napomenimo još kako učestale izvanredne redukcije (kakve su jučer pogodile ukrajinske regije Harkiv, Sumi, Poltava, Zaporižje, Donjeck, Dnipropetrovsk i Kirovograd) znaju stanovništvo ostaviti i na dobrano manje od 12 sati struje dnevno – što je počelo izazivati lokalne prosvjede građana, ali i kvarenje proizvoda u dućanima bez vlastite priručne proizvodnje struje. Pri tome, struje na kraju ne nedostaje samo u Ukrajini, budući se ratna oštećenja energetske infrastrukture te pojačana proizvodnja radi vrućina bilježe i kod druge zaraćene strane. Tako je zbog preopterećenja mreže raspored redukcija uveden i na okupiranom Krimu, a nekoliko milijuna Rusa je bez struje i vode ostalo i u regiji Rostov (gdje je radi vršnog opterećenja došlo do kvara na nuklearnoj centrali Rostov). Visoke vrućine ipak nisu utjecale samo na opskrbu strujom, već izazivaju i povećanu opasnost od požara – posebno nakon raznih borbenih djelovanja (u regiji Herson izgorjelo je preko 30 hektara koje se nije moglo gasiti radi minske opasnosti, a veliki požari bilježeni su i u Zaporižju, posebno kod okupirane nuklearne elektrane Zaporižje u Energodaru – dok se za požare izazvane prizemljenjima bespilotnih letjelica čulo i u Ruskoj Federaciji). Doduše, zapaljenja su se pojavila i kao zasebna borbena djelovanja – spaljivanja automobila ukrajinskih vojnih pripadnika bilježena su kod Odese i Ivano-Frankivska, a u regiji Čerkasi uhićen je i policajac koji je iz nepoznatih razloga zapalio dva tamošnja transformatora te time dio regije ostavio bez struje.

Ipak, sve to su situacije koje teško može preskočiti ili zaobići država kao Ukrajina, koja je izložena agresiji i koja se brani usprkos iznimnim izazovima (među ostalim i demografske prirode). Dok iz same Ukrajine procjenjuju kako bi od negdašnjih do 52 milijuna Ukrajinaca do 2033. moglo ostati njih oko 35 milijuna – objektivne prirode ratnog pritiska možda bi se mogao prisjetiti i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, umjesto da na NATO summitu u Washingtonu docira o učincima nastavka rata u Ukrajini kao potencijalnog izvora ekonomskog iscrpljenja i demografskog uništenja te nacije. Dok je jasno da iz inozemstva Ukrajincima ne treba obećavati više nego se može ispuniti (što je redovita EU politička praksa), ipak je teško očekivati da će se agresija Rusije na Ukrajinu zaustaviti samo pregovorima inozemnih faktora (bili to razgovori SAD ili EU i Rusije) – jednako kako se ni agresija Srbije na prostorima bivše SFRJ nije riješila bez prethodnih vojnih preokreta u pojedinim napadnutim republikama bivše države. Ujedno su loša podloga za ikakve pregovore i ovih dana opet komunicirani stavovi Rusije – da je „NATO summit bio prijeteći za Rusiju“ (pa zato nema podloge za pregovore dokle god je ta organizacija spremna prihvatiti Ukrajinu), te da se „ogromnim financiranjem i nekontroliranom opskrbom oružjem” iz SAD stvorila “teroristička struktura u Ukrajini” koja je navodno „američkim novcem pripremala neuspješne pokušaje atentata na Putina“. Sve to se nadovezalo na izjave dane 12. srpnja o tome kako Ukrajina aktualno sprema uništavanje brana Kijevske hidroelektrane i akumulacije Kaniv na Dnjepru – ne bi li se Rusiju optužilo za ratne zločine te od Zapada dobilo dodatnu pomoć. Naravno, pri tome se iz Moskve ne spominje kako bi štete takvih poteza bile monumentalne, kompletno ograničene na teritoriju Ukrajine, te usmjerene prvenstveno protiv samih Ukrajinaca i njihovih višemilijunskih gradova – dok se primjere ruskih ratnih zločina širom Ukrajine ionako bilježi gotovo svakodnevno, a pomoć sa Zapada ipak u napadnutu Ukrajinu stiže i bez dodatnih katastrofa epskog karaktera.

Sve to ipak ne znači i da je službena Ukrajina izašla sasvim zadovoljna iz prošlotjednog NATO summita u Washingtonu. Iako su brojni zapadni političari već sam spomen „neizbježnog“ članstva Ukrajine u NATO savezu (jednom kad se skupe razni drugi uvjeti) smatrali nečim bitnim – iz ratne Ukrajine jasno se vidi koliko je takav stav zapravo uvjetan i „na dugom štapu“. Zato se iz Kijeva sa 17. srpnja počelo primjenjivati obvezu da svi muškarci stalno moraju s sobom imati potvrde o reguliranom vojnom statusu, te se dodatno apeliralo na slanje sve obećane vojne pomoći – dok se ujedno odlučilo pokušati borbeno koristiti i domaće zalihe streljiva kojem je davno prošao rok trajanja, kojeg se povuklo iz uporabe prije 2014. godine i kojeg se u manje opasnim okolnostima smatralo previše rizičnim za vojnu uporabu.

Stanje na terenu

Iako se početkom ovog tjedna bilježilo manje usporavanje borbenih djelovanja, ipak treba napomenuti da borbe nipošto nisu stale, a dnevno se bilježe tisuće granatiranja, te stotine ruskih korištenja vođenih zrakoplovnih bombi – gdje ukrajinski branitelji teškom mukom odolijevaju napadima širom svih bojišnica, uglavnom tek usporavajući napredovanje agresora sa sporadičnim uspješnim protunapadima. Na sjeveru Harkivske oblasti i dalje se vode borbe za naselje Gliboke, jednako kao i u okupiranoj pograničnoj enklavi oko grada Vovčanska oko 40 km sjeveroistočno. Dok je u rukama agresora samo još sjeverozapadni dio naselja Gliboke, ono i nadalje nije oslobođeno. U Vovčansku agresori i nadalje drže zapadni dio centra grada, sada izložen ukrajinskim napadima u zoni oko bolnice, dok se izgleda nisu pokazale istinitima vijesti o mogućem ruskom prijelazu rijeke Vovče kod Agregatnog zavoda (koji je i dalje okupiran usprkos žestokom ukrajinskom pritisku). Jednako tako Ukrajinci i dalje drže istočni dio centra, iako im nije uspio proboj na sjeveroistok – baš kao što nadalje drže i prigradsko selo Tihe udaljeno oko 4 km, gdje Rusi bombardiraju njegovo zaleđe i obližnje mjesto Vovčanski Hutori s južne strane tamošnjeg toka rijeke Vovče.

Stanje u borbenoj zoni oko ukrajinskog grada Kupjanska, oko 80 km jugoistočno od Vovčanska, tek se manje mijenjalo zadnjih dana. Dok su branitelji nastojali ojačati svoje obrambene položaje oko Sinkivke i napuštenog sela Timkivka (sjeverno od Stepove Novoselivke) – rusko napredovanje se bilježilo kako 14 km južnije (ulazak s istoka u selo Pišćane, uz pritisak na okolnu Tabaivku i Berestove), tako i još 10 km dalje na jug u Stelmahivki. Oba ova lokaliteta su poprište žestokih borbi, jednako kao i tridesetak km na jugoistok smješteno naselje Makivka u čiji su istočni dio početkom tjedna upali agresori nakon dužeg pripremanja terena. Dakle, riječ je o nastavku ruskog pritiska sjeverozapadno, zapadno i jugozapadno od okupiranog grada Svatove, gdje Rusi za početak nastoje ovladati prostorom između lokalne magistrale P-07 i gornjeg toka rijeke Žerebec (dok na donjem dijelu ovog vodotoka, sve do ušća u Siverski Donjec, zadnje vrijeme imaju manje borbenih uspjeha, prvenstveno zbog tamošnjih djelovanja dijelova ukrajinske 3. jurišne brigade).

Južno od rijeke Siverski Donjec borbe se aktivno nastavljaju kod Bilogorivke i Verhnokamjanske, ali izgleda i oko naselja Spirne i Rozdolivka – koja su Rusi još nedavno proglašavali osvojenima. Za to vrijeme, kao da je zavladalo privremeno zatišje u zoni zapadno od okupiranog grada Bahmuta. Ondje su agresori 3. srpnja nakon dugih borbi uspjeli okupirati istočnu „Kanalsku četvrt“ Časiv Jara, koju vodni kanal „Siverski Donjec – Donbas“ dijeli od glavnine mjesta, no od tada se bilježi tek njihovo postupno konsolidiranje sjevernijih položaja uz kanal (Grigorivka, Kalinina), te topničku pripremu za daljnja napredovanja (posebno po četvrtima Časiv Jara zapadno od kanala u kojima je ostalo oko 600 civilnih stanovnika, većinom umirovljenika, i po šumskim prostorima južno od grada). Umjesto toga, ruski fokus zadnje je vrijeme izgleda ipak prebačen južno od Bahmuta, kako nedaleko tog okupiranog grada (na prilazima okupiranom Ivanivske te oko navodno okupiranih sela Klišćivka i Andriivka), tako i dalje južno – na zonu oko ukrajinskog uporišta Toreck.

Upravo je borbena zona oko Torecka novi izvor problema za ukrajinske branitelje, tek ponešto manji od područja sjeverozapadno od okupiranog Donjecka – koje je i dalje glavna neuralgična točka čitavog ratišta. Kod Torecka se borbe zadnjih dana nastavljaju (1) na sjeveroistočnim prilazima mjestu, gdje agresori polagano napreduju uz trasu pruge i magistrale T-0516, iz smjera Gorlivke i nedalekog lokalnog čvorišta Majorske. Ruski ulazak u selo Družba i kretanje uz sjeverni rub prigradskog naselja Pivnične tu je izuzetno spor, ali ustrajan. Nadalje, nastavljene su borbe i (2) u jugoistočnom dijelu spomenutog naselja Pivnične, od Centralne ulice do naselja Socgorodok, no ondje zadnjih dana izgleda nije bilo pomaka bojišnice u tom urbanom prostoru. Osim toga, nastavljene su borbe i južnije od toga, (3) na sjeveroistočnom dijelu prigradskog naselja Zalizne, do kojeg su agresori izgleda stigli preko prostora zatvorenog „Južnog rudnika“, ujedno okupirajući i glavninu tamošnjeg prigradskog naselja Pivdenje. Osim toga, ruske snage prema samom Torecku odvojeno napreduju i s južne strane – (4) gdje su iz smjera Novoselivke osvanuli na samom ulazu u malo mjesto New York. Nakon okupacije južnih prilaza ovom naselju, krajem prošlog tjedna agresori su uspjeli provaliti i u njegov jugozapadni dio (četvrt Petrivska Gora) da bi zadnjih dana nastavili i prodor dalje na sjever prema središtu mjesta. Za sada to je ograničeno južni dio prostora 2006. ugašene lokalne tvornice strojeva, te izgleda da nije došlo do prijelaza lokalnog toka rječice Krivi Torec, čiji bi mostovi mogli odijeliti neprijatelje od centra naselja New York i prostora tamošnje velike Tvornice fenola. Doduše, imajući u vidu iskustvo iz veljače ove godine, kada je uništenje tankova s naftalinom uvelike olakšalo zauzimanje prostora koksare u Avdiivki, ne bi čudilo da Rusi i ovdje iskoriste uništavanje brojnih tankova ovog pogona kemijske industrije za pomoć u okupaciji naselja.

Glavno područje borbi i zadnjih dana je nedaleki prostor sjeverozapadno od grada Donjecka, gdje se bojišnica od okupacije Avdiivke sredinom veljače pa do danas pomakla sjeverozapadno i zapadno oko 15 km. Iako sporo, ondje se i nadalje bilježi neprekidno rusko napredovanje – koje branitelji povremeno uspijevaju usporiti, ali ne i zaustaviti. Zadnjih dana ondje je naglasak na napade iz okupiranog naselja Očeretine (neslužbeno zauzeto 28. travnja, a službeno 5. svibnja) – gdje bojišnica sada teče oko 3,5 km sjeverno od okupiranog naselja Očeretine (prema ukrajinskom uporištu Kalinove), oko 8 km sjeverozapadno od Očeretine (od okupirane Novooleksandrivke, pa nadomak ukrajinskom selu Vozdviženka), oko 7 km zapadno od Očeretine (navodno 16. srpnja okupiran lokalitet Lozuvacke, dok su agresori pristigli na pošumljeni istočni prilaz sela Progres), te oko 6,5 km jugozapadno od Očeretine (gdje je 11. srpnja službeno objavljena okupacija sela Vozhod, da bi se 13. srpnja neslužbeno čulo i o okupaciji sjevernijeg sela Jevgenivka). Svime time je u pitanje došla ukrajinska obrana bitne magistrale T-0504 samo 5 km sjeverozapadno od Vozdviženke, kao i prolaza od ovih poprišta sukoba dalje na zapad i jugozapad (prema selu Vovče i tamošnjem toku rijeke Vovča), tako i na jug – gdje se nastavljaju borbe u samom ukrajinskom naselju Novoselivka Perša. Nakon prošlotjednog upada ruskih snaga u sjeveroistočni i sjeverni dio ovog naselja, ondje su zadnjih dana vođene oštre borbe – a stanje obrane zasigurno su otežali i jučerašnji navodi o upadu agresora i u sjeverozapadni dio ovog naselja, koje je ukupno ugroženo s više strana i bit će teško za održati u ukrajinskim rukama bez većih protunapada.

Nažalost, slično je stanje i oko 6 km južnije, gdje se u sličnom stanju nalazi ukrajinsko uporište Jasnobrodivka, a tek je u malo boljem stanju obrana obližnje Karlivke. Uglavnom, spomenutih oko 20 km fronte (od Vozdviženke do Karlivke) već neko vrijeme predstavlja težište ukupnih ruskih ofenzivnih nastojanja, koja još dvadesetak kilometara dijeli od zapadnijeg većeg ukrajinskog grada Pokrovska. Južnije od toga (ukupno gledano, zapadno od Donjecka) i dalje traju urbane borbe u Krasnogorivki, gdje agresori postupno potiskuju branitelje prema sjeverozapadnom rubu grada – dok se sukobi bilježe i južnije od okupirane Marinke, na prostorima braniteljskih uporišta kod okupiranog sela Pobjeda, te na prilazima ukrajinskim selima Kostjantinivka i Vodjane. Usprkos žestokom pritisku, na tom potezu agresori bilježe tek manja napredovanja po otvorenim poljoprivrednim prostorima prema trasi lokalne ceste O-0532 (prema Vugledaru).

Što se tiče bojišta na jugu Ukrajine, treba tek napomenuti kako se 13. srpnja čulo o dizanju ruske zastave na upravnom središtu sela Urožajne, oko 10 km južno od Velike Novosilke na sekundarnom smjeru borbi neuspješne ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine. Ove su novosti bile službeno potvrđene iz ruskih vojnih izvora u nedjelju 14. srpnja, s naglaskom kako nadalje traje i čišćenje mina u tom nanovo okupiranom ukrajinskom selu. Iako to još nije potvrđeno, time se bojišnica vjerojatno pomakla oko 2 km na sjever – u zonu naselja Makarivka zapadno od rijeke Mokri Jali, te sela Blagodatne na istočnim obalama ovoga vodotoka. Iako se zadnjih dana nije čulo o bitnijim promjenama fronte na bivšem primarnom pravcu lanjske ukrajinske ljetne ofenzive, južno od Orihiva, u ranim večernjim satima utorka 16. srpnja službeno je priznato ukrajinsko povlačenje s prostora njihova mostobrana na donjem toku Dnjepra, kod sela Krinki. Iako se taj lokalitet dugo i ustrajno nastojalo održavati u ukrajinskim rukama (kao stalni mamac za neprekidne ruske napade svim sredstvima) – ipak treba konstatirati da se tu radilo o mjestu male strateške važnosti, te lokalitetu izuzetno teškom za opskrbu ili ojačavanje, gdje navodno nije ostalo nikakvih bitnijih zaklona. Pri tome nije do kraja jasno postoje li još i neki drugi ukrajinski mostobrani na istočnoj obali donjeg toka Dnjepra, koje se tek povremeno spominjalo, budući se svo izvještavanje iz ove borbene zone već neko vrijeme uvelike koncentriralo na samo selo Krinki i tamošnje herojsko odbijanje brojnih ruskih napada. Zanimljivo da se sve to događa baš u doba kada su okupatori civilnom stanovništvu regije Herson od 1. kolovoza uveli zabranu prilaska rijeci Dnjepar na manje od 15 kilometara bez posebne dozvole, da bi u „sigurnosnom pojasu“ u 15 km od „linije kontakta“ ujedno zabranili i prodaju žestokih pića pripadnicima okupatorske vojske.

Zračni napadi

Dok se u petak 12. srpnja čulo o ruskom gađanju pojedinih logistički bitnih mjesta u pozadini fronte prema ukrajinskom gradu Pokrovsku (Mirnograd, smješten oko 18 km iza linije fronte, vođenim zrakoplovnim bombama gađa se svakodnevno, baš kao i Toreck ili Kupjansk) – napomenimo da je iz zraka opet učestalo bio napadan i Harkiv, kao jedan od oslonaca ukrajinske logistike na istoku države. Samo dan kasnije, u subotu 13. srpnja, takvi ruski napadi su bili nastavljeni – da bi se posebno čulo o ruskom napadu izvedenom s dvije balističke rakete „Iskander-M“ po mjestu Budi, jugozapadno od Harkiva. Dok se iz ukrajinskih izvora ondje spominjalo ozlijeđene željezničare (ukupno 23 ranjenih) i nekoliko poginulih dužnosnika iz raznih sektora sigurnosti, s ruske se strane govorilo o uništenju ukrajinskog vlaka sa streljivom. Doduše, opseg eksplozija i požara koje se registriralo na terenu teško da bi baš u cijelosti podržalo takvu rusku verziju događaja. Jednako tako, balističkim raketama je kasno popodne napadnuta bila i Odesa, dok su ukrajinske bespilotne letjelice letile nad nizom ruskih regija (opet naglasak na izazivanje požara po ruskim skladištima goriva).

Tijekom noći na nedjelju 14. srpnja u Ukrajini su odjekivale eksplozije u Zaporižju, Krivom Rihu i gradu Dnipro, a osim raketa Kh-59/69 agresor je koristio i razne bespilotne letjelice („Orlan“, „Zala“ i druge) – dok su Mirnograd i Liman bili granatirani s ponešto civilnih žrtava. Zauzvrat, ukrajinske bespilotne letjelice registriralo se iznad ruskih regija Brijansk te Kursk (djelovalo preko 15 letjelica u raznim mjestima, a posebice je istaknuto uništenje televizijskog tornja u gradu Sudža). Noć na ponedjeljak 15. srpnja obilježile su nove eksplozije u Harkivu (navodno napad na ukrajinsko skladište streljiva na sjeveru grada) i Odesi („Iskander-M“ na aerodrom Naberežnje sjeverno od grada, kada je navodno uništen i avion Jak-52 specijaliziran za lov na ruske dronove), gdje tek treba vidjeti hoće li napadi barem privremeno stati nakon hvatanja navodnih osoba koje su za agresore ondje izviđale ciljeve za dalekometna raketiranja. Ukrajinske bespilotne letjelice napadale su ciljeve u ruskim oblastima Lipeck (1 letjelica u napadu na trafostanicu u Stanovljanskom okrugu), Orel (požar skladišta nafte u istoimenom gradu), Brijansk (barem 15 letjelica) te iznad okupiranog Krima (barem 6 letjelica u napadu na ciljeve kod rta Fiolent).

Utorak 16. srpnja započeo je ruskim napadima na ukrajinske regije Černihiv i Čerkasi (grad Kanev), baš kao i na grad Harkiv te Kijev (4 kamikaza-drona Shaheed-136/131, od kojih su dva srušena, a dva su opet „zalutala“ u Bjelorusiju), a prije podneva se raketom gađalo i Korabeljnu četvrt u Hersonu. Zauzvrat, ukrajinske bespilotne letjelice su djelovale iznad ruskih oblasti Rostov (barem 9 komada), te po jedna iznad Kurska, Belgoroda i Voronježa, kao i jedna nad okupiranim Krimom. Od izvedenih napada treba posebno istaknuti napad na „Korenevski zavod niskonaponske aparature“ koji je završio u velikom požaru nakon noćnog napada bespilotnom letjelicom, dok se oko ponoći američkim raketama ATACMS uništilo i bitnicu ruskog sustava S-300 kod sela Manguš, oko 15 kilometara zapadno od okupiranog Mariupolja.

Međunarodna pomoć za Ukrajinu

Glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg u srijedu 17. srpnja objavio je imenovanje Patricka Turnera na mjesto višeg predstavnika NATO u Ukrajini, koji će svoj rad u Kijevu započeti u rujnu ove godine. On će voditi NATO predstavništvo u Ukrajini, koordinirati sve NATO aktivnosti s vlastima u Kijevu, te Savezu davati savjete o stanju u toj državi. Za to vrijeme, treba napomenuti kako zapadna vojna pomoć nije presušila – posebice ne u vrijeme prošlotjednog NATO summita i neposredno nakon tog velikog sastanka.

Nakon što je 8. srpnja Njemačka objavila još jedan paket svoje vojne pomoći – treća bitnica sustava Patriot s pripadajućim dijelovima i projektilima, 2 radara TRML-4D, 4 inženjerijska oklopnjaka Wisent1, oklopnjak Bergepanzer2 s rezervnim dijelovima, streljivo za oklopnjake Gepard i tenkove Leopard1, 55.000 granata 155mm, 30 izviđačkih dronova Vector, 200 mobilnih uređaja za ometanje dronova, te 200 brodica, 10 automobila i 2 kamioneta) – iz Norveške se čulo o isporuci rezervnih dijelova za helikoptere Sea King kakve se u siječnju dobilo iz Njemačke, izdvajanje oko 100 milijuna USD za ukrajinsku protuzračnu obranu, te još i 6 borbenih aviona F-16. Imajući u vidu te borbene avione, dobro će doći i dodatnih oko 300 milijuna eura iz Nizozemske za kupnju streljiva za avione F-16 (uz 150 milijuna koje se već ranije rezerviralo za ovu svrhu), dok će Kanada izdvojiti oko 285 milijuna dolara za daljnju obuku ukrajinskih pilota za korištenje ovih borbenih aviona. Iako se iz Belgije 13. srpnja čulo o planiranoj isporuci 30 aviona F-16 u Ukrajinu, taj će proces vjerojatno biti rastegnut dobrano u 2028. godinu – tako da će još potrajati i prikupljanje najmanje 128 takvih aviona koje Ukrajina priželjkuje od saveznika. Do tada bi trebalo biti moguće riješiti i probleme oko „jezičnih barijera“ koje sada koče obuku ukrajinskih pilota, jednako kao i „pitanja rezervnih dijelova“ koja su se postavila pred saveznike voljne pomoći takvom razvoju Ratnog zrakoplovstva Ukrajine.

Napomenimo da će bitno brže u Ukrajini osvanuti 11. srpnja objavljen 61. po redu paket vojne pomoći SAD, vrijedan oko 225 milijuna USD. Njime je iz zaliha državnih tijela SAD temeljem predsjedničke odluke (Presidential Drawdown Authority) bila izdvojena jedna bitnica protuzračnog sustava Patriot, kako je to obećano na NATO summitu, zatim rakete za sustave NASAMS i HIMARS, protuzračni sustavi Stinger, topničke granate kalibra 155 i 105 mm, protuoklopna oružja TOW, Javelin i AT-4, te razno streljivo i eksplozivi. Ujedno se saznalo da je Njemačka početkom ovog mjeseca u tišini za Ukrajinu poslala još 10 tenkova Leopard 1A5 i 20 oklopnjaka Marder 1A3, 2 mostonosca Biber te dva inženjerijska vozila Dachs. Uz to je iz Španjolske krenula i isporuka obećanih 10 tenkova Leopard 2A4 koje se remontiralo prije slanja, kao i niza rovokopača te protuoklopnih projektila. Sve će to dobro doći, baš kao i konačno pokrenuta isporuka topničkog streljiva preko Češke – čijih je početnih 50.000 komada već stiglo u Ukrajinu, dok se od rujna do kraja godine očekuju isporuke od 80 do 100.000 komada mjesečno.

Posebno jača i savezničko pribavljanje sredstava te robe u okviru „Koalicije dronova“ kojoj se pridružila i Švedska, ne bi li sve zainteresirane države potpisale i zajednički Memorandum o razumijevanju radi koordiniranja postupaka nabave – a za koju se sada i Novi Zeland obvezao izdvojiti 2,45 milijuna dolara, a Nizozemska još 20 milijuna eura, pretežito za FPV letjelice. Slično napreduje i „IT koalicija“ – kojoj su Luxembourg i Danska prebacili mrežnu opremu i licence vrijedne preko 2 milijuna eura, dok su Estonija i Luxembourg donirali informatičke opreme u vrijednosti oko 900.000 eura. Na sve to će se tek pribrojiti oko 100 milijuna eura nove vojne pomoći iz Poljske te 250 milijuna dolara iz Australije – dok je ovih dana mala Litva dodatno isporučila sustave protiv dronova, streljivo 5,56*45 i sklopive vojne krevete, a Sjedinjene Države su preko State Departmenta poslale još i lepezu opreme za razminiranje (5,8 milijuna USD vrijednosti).


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:42