TKO JE GLAVNI?

Pomiču se centri moći u EU, probija se Macronova vizija: Evo što to zapravo znači

Dok se Europa suočava s krizama koje stalno iznova izbijaju, nova geografija moći opipljivo poprima oblik

Bruxelles/Ilustracija

 Bombaert/Getty Images

Svoju analizu političke krvne slike Europe The Economist započinje slavnom šalom Garyja Linekera, proslavljene engleske nogometne legende: "Nogomet je igra u kojoj dvadeset i dva čovjeka trče za loptom 90 minuta i na kraju uvijek pobijede Nijemci, našalio se Lineker. Ta izjava datira iz 1990. godine, kada je nakon polufinala Svjetskog nogometnog prvenstva Njemačka (još jednom) pobijedila Englesku, boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Desetljećima je Europska unija, nastavlja Economist, imala sličnu predvidljivu političku dinamiku - bilo da se sastoji od šest zemalja ili njih 12 ili 27, države članice išle su za kompromisima sve dok ono što su skrojile Francuska i Njemačka nisu prihvatile sve. No, stari model dominacije te dvije najveće članice već odavno ozbiljno ‘trokira‘. Dok se Europa suočava s krizama koje stalno iznova izbijaju, nova, fluidnija geografija moći opipljivo poprima oblik.

Tri godine pandemije i dvije godine rata u Ukrajini itekako su pridonijele preoblikovanju europskog projekta, što uključuje i pomicanje ravnoteže kada je u pitanju tko je tu doista ključan, bitan i radi razliku. Obrana i proširenje na istok, ranije anestezirana područja politike, sada su postala prioritet, što pojačava ulogu ukrajinskih susjeda u srednjoj Europi. Uspon Kine i veliki izgledi za oživljavanje ‘trumpizma‘ u SAD-u doveli su do toga da EU preispita svoje ekonomske aranžmane, često prema etatističkim francuskim obrascima jake države.

Klimatski imperativi naglasili su vrijednost poduzimanja radnji na kolektivnoj razini, što je pristup koji favoriziraju kvazi-federalne institucije EU-a u Bruxellesu, a od Finske do Francuske, populisti s tvrde desnice dobivaju na utjecaju uoči izbora za Europski parlament u lipnju.

Tko je ključan ovisi o tome što je na kocki

Ne tako davno, bivša njemačka kancelarka Angela Merkel bila je nedvojbeni lider kontinenta. Njezin nasljednik na mjestu kancelara, Olaf Scholz, nije preuzeo njezinu štafetu. Mnogi su od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona očekivali da iskoristi šansu. No, on se suočava sa sve napetijom političkom situacijom kod kuće, koja je 8. siječnja rezultirala odlaskom premijerke Elisabeth Borne u nadi da će ponovno pokrenuti dinamiku na domaćoj sceni. On se ne može kandidirati za reizbor 2027. godine, ali odiše samopouzdanjem koje često iritira ostale čelnike EU-a. Njemačka i Francuska imaju neusporediv autoritet kada su usklađene - što su rijetko.

Bez jasnog vodstva, tko je glavni ovih dana ovisi o tome što je na kocki, primjerice obrana i sigurnost, pitanja koja su svima u prvom planu s obzirom na situaciju u Ukrajini, a odnedavno i na Bliskom istoku. Nakon ruske invazije u veljači 2022. godine malo je tko tražio smjernice od Njemačke - ta je zemlja sebi dozvolila da se ‘navuče‘ na ruski plin, a njezine su oružane snage bile toliko nepripremljene za svoju svrhu da je Scholz proglasio Zeitenwende (prekretnicu). Nasuprot tome, zemlje središnje Europe, predvođene Poljskom i trima baltičkim državama, doživjele su priznanje da su bile u pravu kada su godinama upozoravale na opasnost koju predstavlja Moskva, njihov nekadašnji višedesetljetni gazda.

Njihov utjecaj vidljiv je u dvije političke promjene. Jedna je da EU sama plaća oružje koje se šalje Ukrajini, što je prvi korak u smjeru većih izdvajanja za obranu. Drugo je pitanje proširenje, koje prije nije bilo na dnevnom redu - nijedna država nije pristupila europskom bloku nakon Hrvatske 2013. godine, a sada postoji devet kandidata u različitim fazama pregovora. Najznačajnija je Ukrajina, čiju su stvar zagovarale zemlje srednje Europe, unatoč početnim rezervama Francuske i Danske. Dana 14. prosinca čelnici EU složili su se da započnu službeni pregovori o pristupanju. Ako i kada se blok proširi na 36 zemalja - za što će trebati godine, ako ne i desetljeća - težište će se oštro pomaknuti prema istoku.

Šire gledano, građani zemalja srednje Europe sada imaju dovoljno snage da se suprotstave idejama koje dolaze s nešto daljeg zapada. Glavna među njima je ‘strateška autonomija‘, koncept preoblikovanja koji forsira Macron. Prema tom konceptu, Europa bi trebala moći funkcionirati neovisno o drugim političkim čimbenicima, primjerice preuzimajući na sebe veći teret (samo)obrane. S druge strane, kreatori politika u Poljskoj ili Slovačkoj, primjerice, smatraju da su sigurnosna jamstva koja nudi NATO, a time i SAD - daleko uvjerljivija. Francuski pozivi oružanim snagama članica EU-a da kupe europsku - a često upravo francusku - vojnu opremu, uglavnom su ignorirani.

Vizija ‘Europe na prvom mjestu‘

Ipak, unatoč svom utjecaju koji srednja Europa ima kada je u pitanju Ukrajina, njezin se glas jedva čuje kada su u pitanju drugi dijelovi europske politike - pri čemu je moralni autoritet koji su stekle Varšava i Bratislava pomažući Ukrajini donekle je oslabljen nakon što su prošlog travnja zatvorili svoje granice za izvoz poljoprivrednih proizvoda te zemlje, što je iz iritiralo čelnike u Kijevu. Jer, kada je riječ o gospodarskoj politici, Europa je sklona više razmišljati u francuskim okvirima.

Na tom se polju Macronov glasan poziv na stratešku autonomiju pokazao mnogo potentnijim. Potaknut dugogodišnjim nepovjerenjem u globalizaciju i novim strahovima vezanim uz lance opskrbe, koji mogu biti poremećeni pandemijama ili zbrkanom geopolitikom, Pariz želi da europski kontinent bude samodostatniji. Napetosti između SAD-a i Kine, kao i mogućnost kreiranja nove Trumpove administracije 2025. godine, natjerali su ostatak Europe da posluša poziv.

Macron je inzistirao na tome da je Europa bila "naivna" u svojim odnosima s ostatkom svijeta, držeći svoja tržišta otvorenima i kada njezini trgovinski partneri nisu - primjerice, SAD sa svojim protekcionističkim planom zelene tranzicije ili Kina s prevelikim subvencijama. Pravila EU-a, koja zabranjuju nacionalnim vladama da podupiru povlaštene industrije bila su stavljena u stranu tijekom pandemije covida-19 i nikada nisu povučena natrag. S motom "Europa na prvom mjestu", političari sada imaju veću kontrolu nad oblikovanjem gospodarske slike. Francuska ideja da Europa treba imati industrijsku politiku nekoć je bila tabu, a sada je to prihvaćen pristup.

Francuski model snažnije uloge države u održavanju kontrole nad društvenim zbivanjima i gospodarstvom prevladali su jer su te ideje ispunile vakuum koji je iza sebe ostavila Velika Britanija izlaskom iz EU-a. Da je ostala članica europskog bloka, Britanija bi sa zadovoljstvom pokvarila francuske planove. Sada je taj zadatak prepušten njezinim bivšim sjevernoeuropskim saveznicima, poput Danske, Irske ili Nizozemske, kao i komisiji u Bruxellesu. No, taj labavi savez može samo razvodniti francuske planove, ali ne i u potpunosti ih uništiti.

Britanija nije jedina koje slabo ima za glavnim europskim stolom. Iznenađujuće je zamjetljivo odsutna Njemačka - za Scholza se tako smatra da ne sudjeluje dovoljno u akcijama na europskoj sceni. Problematična koalicija koja uključuje ljevičarske Zelene i liberale koji se zalažu za slobodu tržišta smanjila je njegovu sposobnost sklapanja dogovora u Bruxellesu. "Njemačka koalicija kreće se sporije od rasprava unutar EU"-a, žali se jedan visoki dužnosnik u Bruxellesu. A to je njemačkog kancelara koštalo utjecaja.

Francuski prizvuk

Odsutnost Njemačke često je bila dobitak za Francusku. Mnoge političke odluke EU-a ovih dana imaju izrazito francuski prizvuk, primjerice izostanak bilo kakvih velikih novih trgovinskih sporazuma ili djelomično ublažavanje europskih pravila koja ograničavaju proračunske deficite. Ipak, izostanak njemačkog angažmana istovremeno koči ambicije Macrona - federalistički planovi osmišljeni u Parizu uistinu mogu početi djelovati tek kada im se Parizu pridruži Berlin. No, nitko ne misli da bi se loša kemija između hladnog, sjevernjačkog mentaliteta Scholza i hiperaktivnog eurofila Macrona uskoro popraviti.

U drugim okolnostima, Francuska bi mogla potražiti saveze koji bi mogli dodatno promijeniti ravnotežu snaga, a postoji nekoliko očitih adresa za provjeriti. Italiju predvodi Giorgia Meloni, čiji desničarski populizam otežava djelovanjem s mainstreamom. Nizozemska ostaje bez svog dugogodišnjeg premijera Marka Ruttea, možda u korist Geerta Wildersa, ideološkog saveznika Meloni. Kaotična španjolska politika ograničila je apetit Madrida da utječe na europsku raspravu. Donald Tusk, koji se nedavno vratio na mjesto poljskog premijera, liberalan je i proeuropski nastrojen, ali ima puno posla kod kuće.

Možda najveću korist od ovog vakuuma imaju centralizirane institucije EU-a u Bruxellesu. Pod vodstvom Njemice Ursule von der Leyen, od 2019. Europska komisija, izvršno tijelo EU-a, akumulirala je više moći u svojim rukama nego ikad prije. Bruxelleski stroj od 32.000 ljudi dugo je bio golema regulatorna sila, kao što su milijarderi iz Silicijske doline otkrili tijekom godina.

Ipak, sve se više utjecalo i na pitanja politike i geopolitike. To je počelo s covidom-19, kada su vlade zatražile od EK da nadzire nabavu cjepiva za cijeli europski blok. Posljedica pada izazvanog pandemijom bio je Next Generation EU, fond za oporavak od 807 milijardi eura zajmova i bespovratnih sredstava. Komisija je, budući da je bila zadužena za njegov rad, bila u mogućnosti usmjeravati novac na načine koji odgovaraju njezinim prioritetima, primjerice planovima za smanjenje emisija ugljika na neto nulu do 2050. godine, što je ambicija oko koje su dužnosnici u Bruxellesu daleko više oduševljeni od mnogih nacionalnih političara, koji moraju braniti tu politiku pred biračima koji su oprezni i sumnjičavi te strahuju da će zelena agenda dodatno smanjiti njihovu kupovnu moć.

Veće diskrecijske ovlasti nad novcem EU-a dale su Komisiji i nove ovlasti, pa se državama članicama počelo diktirati kako novac treba trošiti. Te se ovlasti mogu koristiti i kao batina - Mađarska i Poljska lišene su novca zbog lošeg stanja po pitanju vladavine prava u tim zemljama, primjerice načina na koji se tretira sudstvo. Mađarski autoritarni premijer Viktor Orban tražio je oko 30 milijardi eura suspendiranog novca EU-a, a u Poljskoj je Tusk u jesen djelomično gradio kampanju na svojim sposobnostima da otključa fondove EU koji su bili blokirani zbog politike njegovog prethodnika.

Desni populisti nadiru

Pitanje je je li to znak uspona federalne Europe, europske superdržave u nastajanju. Može se činiti tako, ali postoje ograničenja ovlasti EK. Dio utjecaja von der Leyen proizlazi iz činjenice da ona blisko surađuje s nacionalnim prijestolnicama, primjerice po pitanju sankcija protiv Rusije. Ona može utjecati na raspravu u odnosu Europe prema Kini, gdje se zalagala za pristup smanjivanja rizika u trgovini, manje konfrontirajući pristup od ‘odvajanja‘ koji su predložile SAD.

Moć predsjednice Komisije još uvijek ovisi o drugima koji je slijede i morat će uvjeriti nacionalne čelnike da je ponovno imenuju za drugi mandat nakon europskih izbora u lipnju, dok Bruxelles još uvijek troši nešto više od 1 posto ukupnog BDP-a europskog bloka. Izbori također mogu preoblikovati europski poredak. Populisti su dobro prošli u Nizozemskoj i Slovačkoj, ali ne i u Poljskoj i Španjolskoj. Očekuje se da će osvojiti prednost na izborima za Europski parlament. Najmoćnija sila u poslijeratnoj Europi - slab konsenzus u korist liberalnih vrijednosti i vladavine prava - mogla bi se naći u opasnosti.

Nakon što europski izbori prođu, pozornost će se usmjeriti na one u SAD-u, koje su još uvijek glavni jamac europske sigurnosti i glavni doprinositelj ukrajinskim ratnim naporima. Pobjeda Donalda Trumpa bila bi dočekana sa sveopćim užasom. Takav ishod, iako daleko od Pariza, Berlina ili Varšave, bio bi izuzetno važan za europsku budućnost i zasigurno bi izbacio nove argumente da europska arhitektura moći ima još mnogo prostora i traži puno rada za svoju evoluciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:01