REPORT GOJKA DRLJAČE

Poznati detalji njemačkog ‘zaštitnog štita‘ od udara cijena energenata; pouke treba izvući i Hrvatska

Prozivke Njemačke zbog zaštite svojih kućanstava i industrije ekstremno su infantilne i stoga opasne

Prosvjed u Njemačkoj

 Thomas Schulz/Dpa Picture-alliance Via Afp

Djelomično je otkriveno kako će izgledati njemačko ‘nuklearno oružje‘ državnog intervencionizma koje je izazvalo ljubomoru dijela članica Europke unije jer si ne mogu priuštiti tako visoku razinu zaštite potrošača od energetskog udara iz Rusije. Njemački kancelar Olaf Scholz najavio je da će cijeli ‘zaštitni štit‘, financiran zaduživanjem, imati težinu od impresivnih 200 milijardi eura, a sada je specijalna Komisija objavila kako će se točno potrošiti 91 milijardu eura namijenjenih protekciji potrošača. Ta Komisija sastavljena je od 21 člana; vodećih njemačkih ekonomista, energetskih eksperata kao i predstavnika udruga poslodavaca te sindikata, a oni su predložili sustav vrlo izdašnih subvencija potrošnje koji će se realizirati u dva koraka.

U prvom koraku Nijemci su odlučili potrošiti 5 milijardi eura kako bi platili baš sve račune za plin (!) njemačkih kućanstava za prosinac. Taj potez Njemačke svojevrsni je presedan jer do sada nije zabilježeno da neka država na sebe u potpunosti preuzme financiranje troškova jednog energenta za sve građane. U drugom koraku privatna kućanstva te mali i srednji poduzetnici plaćat će 12 centi po kilovat/satu za 80 posto svoje potrošnje plina, i to 14 mjeseci, a počevši od ožujka 2023. godine. Drugim riječima, građani, mali i srednji poduzetnici plaćat će samo manji dio svojih troškova.

Nadalje, intrigantno je da je njemačka Komisija predložila da kompanije iz njemačke industrije, koji su vrlo veliki potrošači, plaćaju još manji udio svojih računa za plin, i to u iznosu od 7 centi po kilovat/satu za 70 posto svoje potrošnje ukupno 16 mjeseci od siječnja sljedeće godine. Treba znati da su cijene nakon ruske invazije na Ukrajinu porasle na razinu 25-30 centi po kilovat/satu, dok je 7 centi bila tržišna cijena prije invazije. Ispada da će Njemačka industriji pokriti razliku u poskupljenju od +250 posto u odnosu na razine cijena prije nego što se autokrat Vladimir Putin odlučio na brutalni napad.

Od spomenutih 91 milijardu eura, 66 milijardi otići će za poticaje kućanstvima, a 26 milijuna njemački porezni obveznici potrošit će na zaštitu industrije. Nitko drugi u EU u ovom trenutku nema takvu financijsku moć za takve razmjere zaštite domaćih potrošača.

U analizi ovih njemačkih mjera za zaštitu domaćih potrošača od eksplozije cijena energije treba obratiti pažnju na nekoliko činjenica:

Prvo, Njemačka si može priuštiti ovakve oblike direktne potpore potrošačima jer je desetljećima bila ekonomski uspješna te je vodila odgovornu fiskalnu politiku; bježali su od pretjeranog zaduživanja te su sada s relativnom lakoćom osigurali 200 milijardi eura. Nejasno je zbog čega padaju prigovori Njemačkoj da se trebala zadužiti kako bi pomagala drugima u EU (onima koji nisu bili fiskalno odgovorni), iako je jasno kako onima koji trenutačno prigovaraju Nijemcima niti u jednom trenutku ne bi palo na pamet na svojoj političkoj sceni tiho spomenuti kako bi iz bilo kojeg razloga bilo mudro da njihovi porezni obveznici pomažu Njemačkoj u ime očuvanja zajedništva.

Teško je zamisliti kako bi, primjerice, nova ekstremno desna vlada u Italiji pristala trošiti talijanski novac na njemačke probleme, čak i da Italija nije prezadužena država. Njihova javna retorika po pitanju zaštite nacionalnih interesa upravo je suprotna. No, nekako je postalo uobičajeno da fiskalno neodgovorne članice EU-a agresivno pokušavaju prilagoditi zajedničke javne politike svojim financijskim potrebama, pa druge prozivaju kao nemoralne jer ne zadovoljavaju njihove apetite, dok istodobno uopće ne pomišljaju na odricanja kakva predlažu drugim članovima ‘europske obitelji‘.

Drugo, Nijemci su se odlučili na oblik direktnih subvencija, a nisu, kao primjerice,Hrvatska, veći dio rizika gurnuli u bilancu nekog od poduzeća (HEP), kako se ne bi vidio makroekonomski utjecaj mjera.

Treće, njemački paket mjera složen je tako da potrošači i kompanije, zahvaljujući subvencijama, ipak imaju interes kontrolirati, odnosno smanjivati potrošnju, za razliku od modela koji ne predviđa postotak ukupne razine potrošnje koja će se subvencionirati.

Četvrto, u javnosti dizajn mjera za pomoć kućanstvima zajedno sada brane ekonomski eksperti, predstavnici sindikata i poslodavci, što je puno uvjerljivije nego kada tu ulogu na sebe preuzmu političari, hineći da su oni ‘spasitelji‘, iako se akcija spašavanja zbiva zahvaljujući novcu poreznih obveznika; građana i kompanija.

Zaključno treba naglasiti kako je potpuno nejasno zbog čega neki tobože ozbiljni mediji (npr. Politico) objavljuju analize u kojima se Njemačka prikazuje kao protivnik EU zajedništva jer je odlučila zadužiti se kako bi zaštila svoja kućanstva i gospodarstvo, izrazito ovisno o uvozu energenata iz Rusije. Očigledno je da su im izvori među liderima fiskalno neodgovornih članica EU. Do sada nije bilo tako velikih direktnih financijskih pretenzija prema bilo kojoj uspješnoj članici te je potpuno nejasno otkada se to ideja europskog zajedništva bazira na tome da jedna ili dio nacija preuzimaju na sebe plaćanja većeg dijela nepredviđenih računa fiskalno neuspješnijih država.

Paket od 200 milijardi eura koji su dizajnirali Nijemci predstavlja oko 5 posto njihovog godišnjeg BDP-a. Što bi se dogodilo da bilo koja članica predloži Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu… da njihovi porezni obveznici potroše ekvivalent 5 posto njihovog nacionalnog BDP-a kako bi zbog osjećaja zajedništva pomogli, recimo, Nizozemcima ili Austrijancima, kad bi te nacije imale fiskalne probleme (srećom ih nemaju). Tu bi bio kraj bilo kakvom daljnjem razgovoru jer se zajedništvo teško može temeljiti na kontinuiranom trošenju tuđeg novca, što donedavno većini nije bilo teško razumjeti, ali se sada najednom treba objašnjavati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 04:43