Između redaka najava dugo iščekivanog telefonskog razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina, i njegovog američkog kolege Donalda Trumpa, dalo se naslutiti kako će se pozamašan dio dvosatne rasprave o "miru u svijetu" posvetiti pitanju "ukrajinskih elektrana". Iako se nitko na nju nije referirao "imenom i prezimenom", čak je i šturim poznavateljima ratnih (ne)prilika na istočnome bojištu bilo kristalno jasno da se dotična sintagma odnosi na onu nuklearnu, Zaporižje; najveću u Europi i jednu od najvećih na svijetu, koja je još od rane faze rata, od ožujka 2022., pod kontrolom ruskih snaga.
Riječ je o "nuklearki" čijih je šest reaktora ukupnog kapaciteta 5,7 GW prije početka rata strujom opskrbljivalo četvrtinu svih ukrajinskih potreba. Međutim, kako se bojište počelo približavati gradu Enerhodaru, dok su sve učestaliji vojni obračuni sve češće dovodili do prekida struje, cijeli je svijet (opravdano) strahovao od nove nuklearne katastrofe.
Iz predostrožnosti, i pritiska međunarodne zajednice, svih šest reaktora Zaporižja bilo je ugašeno. No, iako oni više ne proizvode električnu energiju, i dalje trebaju napajanje kako bi servisirali ključne sigurnosne sustave i mehanizme hlađenja kojim se sprječava topljenje jezgre.
S obzirom na to da je ukrajinska državna kompanija Energoatom, u čijem je vlasništvu bila spomenuta nuklearna elektrana prije rata, izgubila kontrolu nad postrojenjem, svoje je usluge servisiranja hladnog pogona "do nekih boljih prilika" ponudila američka energetska tvrtka Westinhouse.
No, kako je, i zašto, postrojenje u Zaporižju dospjelo toliko visoko na ljestvici prioriteta?
Osim što se spomenuta nuklearna elektrana nalazi u istoimenoj regiji na jugoistoku Ukrajine, koju Rusija tvrdi da je anektirala iako tehnički kontrolira samo dio njezinoga teritorija, u njezinoj se neposrednoj blizini nalazi "blago" koje su Ukrajinci ponudili Amerikancima u zamjenu za njihovo zaleđe u pregovorima s Rusima.
Ukrajina, tako, tvrdi da bi korištenje rijetkih minerala i ruda bilo moguće samo ako se nuklearna elektrana Zaporižje vrati pod njihovu kontrolu. Taj su segment redakciji The New York Timesa, pod uvjetom anonimnosti, potvrdili i dobro upućeni izvori iz američkih i ukrajinskih diplomatskih krugova.
Ukrajinske prednosti takvog raspleta situacije bile bi očite. Povratkom kontrole nad najvećom europskom nuklearnom elektranom, Kijevu bi se dala slamka spasa na čijim bi leđima mogao rehabilitirati energetsku infrastrukturu koju je uništilo rusko (prekomjerno) granatiranje u tri godine krvavog obračuna.
Spomenuti "dobro upućeni izvori" tvrde da ukrajinsko-američki sporazum o eksploatiranju rijetkih minerala i ruda predviđa zajednički fond u kojeg će se slijevati prihodi od novih energetskih projekata. Nova administracija Donalda Trumpa taj je sporazum svojim sunarodnjacima već predstavila kao dogovoreni više-milijunski unosan pothvat.
Dogovoreni da, ali ne i realizirani.
Da se više-milijunski iznosi počnu slijevati na račune Kijeva i Washingtona, Trump s Putinom mora dogovoriti kontrolu nad dotičnom "nuklearkom". I tu dolazimo do problema.
Iz čitaba koju su Bijela kuća i Kremlj objavili nakon dvosatnog telefonskog razgovora nije se moglo iščitati što se točno dogovorilo, i je li išta, glede Zaporižja. Poznata nepoznanica u ovome trenutku jest motiv koji bi Vladimira Putina nagnao da (de facto, dobrovoljno) preda nuklearnu elektranu u ruke, ne jednog, već dvojice neprijatelja Rusije.
Teoretski, Trump bi mu zauzvrat mogao ponuditi ukidanje zapadnih sankcija. Ili bi se, umjesto mrkve, mogao odlučiti za batinu, pa priprijetiti novim, još oštrijim sankcijama Zapada.
Ukoliko uspije, dokazat će svoju vještinu "umijeća postizanja dogovora". No, ukoliko ga Putin još jednom nadigra, (opet) će raskrinkati svoje suštinsko nepoznavanje geopolitike, koje je u datim globalnim okolnostima ogroman znak slabosti prve sile svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....