Pregledavajući društvene mreže, nedavno sam naišao na kartu koja prikazuje sve zemlje s većim BDP-om po stanovniku nego što ga je imala Poljska 1990. i 2018. godine.
Razlika je zapanjujuća. Dok je prije 35 godina takvih zemalja bilo podosta, ne samo u Europi nego i u Južnoj Americi, Aziji i Africi, s vremenom se njihov broj znatno smanjio. U 2018. godini više nije bilo južnoameričkih ili afričkih država istaknutih na karti.
Do 2025. ta se skupina još više smanjila. Prema podacima MMF-a, poljski BDP je 1990. godine iznosio samo 6690 dolara u sadašnjoj vrijednosti. Do 2024. porastao je gotovo osam puta, na 51.630 dolara. Sve to u samo tri desetljeća, tijekom jedne generacije. I ne staje. Prema prognozi Europske komisije, u razdoblju 2024. - 2025. poljsko će gospodarstvo biti najbrže rastuće veliko gospodarstvo u Europskoj uniji.
Izvori uspjeha
Kako se to dogodilo? Gospodarskom su uspjehu, osim marljivog rada naših građana, doprinijela dva velika čimbenika ili, da budemo precizniji, dvije institucije: NATO i Europska unija. Prva, kojoj se Poljska pridružila 1999. godine, pružila je sigurnosna jamstva i pomogla u prevladavanju desetljećima stare podjele između Istočne i Zapadne Europe.
Druga, kojoj smo pristupili pet godina poslije, otišla je korak dalje u procesu ublažavanja dugotrajnih nejednakosti. Novim državama članicama omogućila je pristup takozvanim kohezijskim fondovima, ali i - što je najvažnije - zajedničkom europskom tržištu.
Nakon pada komunizma u Poljskoj 1989. i povratka neuredne demokratske politike, unatoč svim svakodnevnim političkim prepirkama, jedna je stvar ostala nepromijenjena bez obzira na to tko je bio na vlasti: odlučnost Poljske da se pridruži dvjema spomenutim organizacijama. Zašto? Mi smo velika nacija, ali država srednje veličine. Njegujemo svoju dugu povijest - ove godine obilježavamo tisuću godina od krunidbe našega prvog kralja - ali naše je stanovništvo mnogo manje od stanovništva Pekinga i Šangaja zajedno.
Imperijalističke iluzije
Poljska treba saveznike kako bi povećala svoj potencijal na međunarodnoj sceni. Ono što je vrijedilo za Poljsku, 1990. godine siromašnu zemlju koja je izišla iz četiri desetljeća duge ruske dominacije i lošega gospodarskog upravljanja, moglo bi vrijediti za mnoge takozvane srednje sile u Aziji, Africi i Južnoj Americi, koje traže prostor za rast.
Tim zemljama često treba ono što je Poljskoj očajnički trebalo prije 35 godina i od čega još uvijek profitira: dobro upravljanje, strana ulaganja bez posebnih uvjeta, ali prije svega politička stabilnost, vladavina prava i predvidljivo međunarodno okruženje sa susjedima koji žele ne voditi ratove, nego surađivati na obostranu korist. Zapravo, ti čimbenici mogu koristiti svakoj zemlji, bez obzira na razinu njezina BDP-a.
Danas se međunarodni poredak suočava s izazovima na više frontova. Ponekad iz dobrih razloga. Desetljećima stare institucije, uključujući UN i njegovo Vijeće sigurnosti, ne predstavljaju globalnu zajednicu i nesposobne su nositi se s izazovima s kojima se suočavamo. Međutim, ono što im je potrebno jest da budu temeljito reformirane, a ne u potpunosti odbačene.
Onima koji očajnički žele promjenu, sila bi mogla izgledati privlačno. To bi bila pogreška. Napuštanjem foruma za međunarodni dijalog i pribjegavanjem nasilju nećemo daleko stići.
Uzmimo za primjer rusku, ni s čim izazvanu, agresiju na Ukrajinu. Prema propagandi Kremlja, to je opravdana reakcija na zapadni imperijalizam koji navodno prijeti sigurnosti Rusije. Zapravo, to je moderni kolonijalni rat protiv ukrajinskog naroda koji - baš kao i mi Poljaci prije 30 godina - želi bolji život i shvaća da taj cilj nikada neće postići vraćanjem u podređeni položaj prema Rusiji. Za to su i kažnjeni - za nastojanje da se oslobode kontrole nekadašnje metropole. Agresija Kremlja je očajnička borba propadajućeg carstva da obnovi svoju sferu utjecaja.
Ruska pobjeda - neka se nikada ne ostvari - ne bi stvorila pravedniji globalni poredak. To ne bi koristilo zemljama koje su nezadovoljne trenutačnim stanjem. To čak ne bi dovelo ni do pravednije i prosperitetnije Rusije. Dovoljno je reći da trenutačno u Rusiji ima više političkih zatvorenika nego što ih je bilo 1980-ih godina kada je Sovjetski Savez napao Afganistan. I žrtava je mnogo više.
Rat je loš prečac
Rat gotovo nikada nije prečac do blagostanja. Tijekom prošlog tisućljeća Poljska je imala i previše iskustva s invazijama i ustancima protiv okupacijskih snaga. Ono što nam je konačno donijelo blagostanje su tri desetljeća mira, predvidljivosti, međunarodne suradnje i političke stabilnosti.
Zato je preuzimanjem predsjedanja Vijećem Europske unije Poljska jasno istaknula svoj prioritet: sigurnost u njezinim brojnim dimenzijama, od vojne preko gospodarske do digitalne.
Europa koja je sigurna, uspješna i otvorena za poslovanje može koristiti ne samo Europljanima, nego i široj globalnoj zajednici. Baš kao što je to koristilo Poljskoj tijekom posljednja tri desetljeća.
Možda zvuči dosadno, ali upalilo je. Pogledajte samo brojke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....