VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Rusi aktiviraju podmornice, Kijev je u velikim problemima na domaćem terenu, misteriozne diverzije dobile su pravo lice!

Tek treba dočekati pouzdanije podatke o pristizanju prvih zapadnih borbenih aviona...

Igor Tabak; ruski vojnik pokraj haubice; ukrajinski vojnik gleda na bojište

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Srijeda 31. srpnja ujedno je 889. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini – državi koja je zadnjih dana uživala u blagom zahlađenju.

To je bitno radi vezanog smanjenja potrošnje električne energije (u nedjelju 28. oko 2,3 posto manje nego tjedan ranije, a u ponedjeljak 29. srpnja oko 6 posto manje nego tjedan ranije), koje je kombinirano s uključivanjem u proizvodnju dva bloka nuklearnih elektrana te dobrom proizvodnjom solarnih elektrana konačno dovelo do bitnijeg smanjivanja oštrine redukcija struje.

Dapače, početak ovoga tjedna je (nakon dugo vremena) dočekao i nekoliko dana kompletno bez isključenja struje koja su još nedavno tako neugodno mučila Ukrajince. Budući se takvo stanje održalo i u utorak 30. srpnja, ako ne bude daljnjih ratnih šteta ili novih velikih toplinskih valova, Ukrajina bi navodno iduća 3 mjeseca mogla proći s tek minimalnim redukcijama – sve do početka jesenske sezone grijanja. Do tada se nastavlja i rad na hitnoj decentralizaciji barem dijela ukrajinske proizvodnje struje, čemu bi trebalo pomoći i 27. srpnja doneseno ukidanje carina i dijela davanja za uvoz energetske opreme – usmjereno na poticanje građana i privrede da si raznim tehničkim metodama barem djelomično osiguraju i svoju vlastitu struju.

Ukrajina nastavlja raditi i na „Akcijskom planu za postizanje mira“ koji bi trebao biti izrađen do studenog ove godine te spreman poslužiti u mogućim pregovorima za koje se zadnjih mjeseci niz Rusiji sklonih država ponudio posredovati (12. srpnja Iran i Turska, pa Brazil i Južna Afrika, Mađarska i posebice Kina). U svemu tome, naravno, posve je nejasna potencijalna uloga Donalda Trumpa – za slučaj da pobijedi na predsjedničkim izborima krajem godine. S njim je Volodimir Zelenski doduše telefonski razgovarao 19. srpnja i dogovorio osobni susret – što nije promijenilo Trumpov dojam da se taj sukob može riješiti u danu, a sankcije Ruskoj Federaciji olabaviti bez raznih praktičnih posljedica.

Do tada nastavlja se rat u kojem Ukrajina aktivno radi i na obnovi svojih ključnih kapaciteta – kao što je 8. srpnja u Kijevu oštećena dječja bolnica „Ohmatdit“. Ondje su štete od ruskog raketiranja konačno procijenjene na preko 830 milijuna UAH (oko 18,7 milijuna eura), od čega polovica otpada na opremu – koju je pristao donacijom obnoviti Amerikanac Howard Buffett – dok se ostatak prikuplja s raznih strana (među ostalim i iz Latvije, Estonije, te od mađarske oporbe). Izvođači radova već su odabrani i okončanje prve faze obnove očekuje se sredinom rujna, a onda s ukupnom vrijednošću do 150 milijuna eura slijede i daljnji radovi planirani za dovršetak do kraja 2026. godine.

U međuvremenu spomenimo i činjenicu da Ukrajinu (baš kao i Hrvatsku) aktualno muče i veliki požari – doduše, često izazvani ratnim djelovanjima. Tako se prije nekoliko dana čulo o velikom požaru u Mikolajevu, gdje su ruski napadi na tamošnji aerodrom i industrijske pogone pokrenuli vatru koja je progutala preko 30 hektara, a jučer su barem dva velika te niz manjih požara bjesnili i u Zaporižju (preko 5 hektara opožarene površine). Uz to, širom Ukrajine se nastavljaju nizati i požari druge vrste. Osim „vala paljevina“ na relejnim ormarićima i opremi raznih dijelova ukrajinske željezničke mreže, treba napomenuti i niz zabilježenih podmetanja požara pod vojna vozila širom države.

Iako je na početku izgledalo kako se tu možda radi i o obliku javnog otpora radu lokalnih Ureda za registraciju i novačenje (TCC) – ta sve učestalija pojava uskoro je dobila i svoje pravo lice. Naime, prvo je u Odesi 29. srpnja bila privedena grupa mladih (18 do 24 godine) koji su radili kao dostavljači hrane, a onda (honorarno, za račun ruskog FSB-a) uništavali domaća vojna vozila.

Samo dan kasnije i u Harkivu je priveden 18-godišnjak koji je za oko 40 tisuća UAH (oko 900 eura) dobivenih od nepoznate osobe pristao zapaliti ukrajinski vojni terenac Range Rover. Dobar je to pokazatelj i šireg problema kojeg Ukrajina ima s dijelom svojih mladih ljudi, spremnih na sve za malo novaca (kao što je pokazao i prošlotjedni slučaj hvatanja 18-godišnjeg osumnjičenika za politički atentat).

Što se ratovanja tiče, ruska strana i dalje drži borbenu inicijativu. Osim nastavka posebno intenzivne kopnene navale od Donjecka (preko Avdiivke i Očeretine) pa prema ukrajinskom gradu Pokrovsku, te žestokih borbi oko Torecka i Bahmuta – treba napomenuti i neka uočljiva prestrojavanja.

Kao prvo, novo vodstvo ruske Crnomorske flote izgleda da se odlučilo u Crnom i Azovskom moru prvenstveno djelovati podmornicama (koje mogu lansirati i krstareće rakete, a teže ih je naći ili napasti), dok su površinski brodovi uvelike završili izmješteni na istok od Krima, u barem malo sigurniju luku Novorosijsk. S okupiranog Krima je težište djelovanja stavljeno na zrakoplovstvo, lansiranje balističkih raketa i bespilotnih letjelica, dok je fokus protuzračne obrane sve više sužen oko Krimskoga mosta. Ujedno, na kopnenom bojištu juga Ukrajine zadnjih se dana bilježi i prestrojavanje terenskih nadležnosti, gdje je nakon ukrajinskog povlačenja većine mostobrana na donjem toku Dnjepra ujedno i sužen prostorni djelokrug ruske armijske skupine „Dnjepar“, dok je obuhvat skupine snaga „Istok“ proširen i na borbenu zonu Gulajpolja u Zaporižju, gdje su onda intenzivirani i sukobi.

Pri tome nije jasno radi li se o tu više o općenitom smanjenju važnosti skupine „Dnjepar“ ili o njenom fokusiranju pažnje na kopnenu frontu širine oko 60 km, od sektora Gulajpolje do Dnjepra – kao potencijalnog prostora neke nove i buduće ozbiljnije ofenzive (kako se rusku skupinu snaga „Centar“ zadnjih godinu dana fokusiralo na ukupno oko 80 km od Torecka do Avdiivke). Dok se ovo pitanje tek rješava u praksi, napomenimo da Ukrajina od 8. kolovoza kreće u aktivnu evakuaciju civilnog stanovništva iz većine preostalog slobodnog prostora regije Donjeck na zapad u regiju Rivne – vlakovima, zakazanim za svakih 8 dana do kraja mjeseca – bez sličnih vijesti i za regiju Zaporižje.

Međunarodna scena

Ne stišavaju se ni reakcije na objavu s NATO summita u Washingtonu da će Sjedinjene Države u Njemačkoj do 2026. razmjestiti svoje rakete srednjeg dometa kao odgovor na slična sredstva koja već godinama Ruska Federacija drži među ostalim i u Kalinjingradu. Dok su prvi odgovori iz Moskve na ove vijesti spominjali odgovor iste vrste ili jači (raspoređivanje „nuklearnih projektila dugog dometa“ u smislu „kompenzacijskih mjera na način koji smatramo najprikladnijim“) – ubrzo je postalo jasno kako se ove mjere u Njemačkoj smatra direktnim odgovorom na sustave tipa „Iskander“ u Kalinjingradskoj regiji.

Na to se 28. srpnja čulo i od samog Vladimira Putina kako bi takav (u osnovi uzvratni) potez Moskvu mogao potaknuti i na formalno odustajanje od „jednostranog moratorija“ na raspoređivanje raketa srednjeg i kratkog dometa u Europi – gdje će "poduzeti zrcalne mjere u vezi s njihovim raspoređivanjem, uzimajući u obzir akcije Sjedinjenih Država, njihovih satelita u Europi i drugim regijama svijeta". Odgovor iz Vlade SR Njemačke nije trebalo dugo čekati: „Njemačka vlada primila je na znanje riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina o moratoriju na raspoređivanje udarnog oružja srednjeg i kraćeg dometa, ali Berlin inzistira na stacioniranju tog oružja u Njemačkoj“ – i priča koja se zapravo kotrlja već godinama sada ide dalje.

U isto vrijeme zaoštrava se i jedan sasvim drugačiji rat – onaj Ukrajine i pojedinih Rusiji sklonih EU država oko pitanja uvoza jeftine ruske nafte. Naime, usprkos generalnim sankcijama na ruske energente i EU obustavu njihovog korištenja, pojedine države-članice su se izborile da u tom režimu imaju nacionalne izuzetke.

Posebno se to odnosilo na transport energenata južnim krakom cjevovoda „Družba“, gdje relevantni predratni ugovori ističu 31. prosinca ove godine, a vlasti u Kijevu su odavno objavile kako ih ne misle obnavljati – na veliku „zabrinutost“ posebno Austrije, Mađarske i Slovačke. Naravno, i tu su se stvari dodatno zakomplicirale „diplomacijom“ mađarskog premijera Orbana – koji je svojim samovoljnim odlaskom u Moskvu i Kinu otvorio frontu dodatnog političkog sukoba svoje zemlje i ostatka Europske unije. Nakon NATO summita na kojem se nastavilo solo-igre, nikome nije promaknuo ni sastanak ruskog i mađarskog ministra vanjskih poslova u New Yorku tijekom sjednice Vijeća sigurnosti 16. srpnja, gdje su se pozdravili navodno na ruskom i onda diskutirali o energetici (opskrbi plinom i naftom nakon obustave tranzita kroz Ukrajinu).

Također, kada su idućeg dana u Ukrajini otkrili „pravne probleme“ s naftom poduzeća Lukoil, pa onda njen transport i hitno obustavili – problemi Mađarske i Slovačke po tom pitanju naglo su eskalirali i nije tu pomogao ni mađarski „rad na obnovi opskrbe“ s Rusijom, kao niti daljnje inzistiranje na mađarskoj „misiji mira“ u Moskvi, u korist Putina te mimo dogovora EU.

Kako se čulo 19. srpnja – „Ukrajina je pokazala spremnost da riješi pitanje isporuke nafte iz Ruske Federacije u Mađarsku, ali je sve ‘stalo‘ na pola puta“. Pri tome se i Slovačka tu našla pogođenom, radi svoje rafinerije Slovnaft u Bratislavi koju je mađarska MOL grupa ostavila u punom pogonu na preradi jeftine ruske nafte. Iako je već od prvih europskih sankcija na ruske energente jasno da će takva aktivnost prije ili kasnije postati nemoguća – MOL se nije prilagodio, već je osloncem na lokalnu politiku nastavio ubirati plodove dobrih odnosa Orbana (ali i Ficoa) s Rusijom. No, naravno, sve su tu komplicirali problematični odnosi Mađarske u Bruxellesu, gdje se mađarske poteze navodno kritiziralo zbog „zavisti“ prema premijeru Orbanu i njegovoj mirovnoj inicijativi za Ukrajinu. Baš o svemu tome je Europska unija posebno raspravljala 22. srpnja na sastanku ministara vanjskih poslova svih država članica, kada su na dodatnih 6 mjeseci bile produljene i sve EU sankcije za Rusku Federaciju.

Razinu tekućih odnosa i neslaganja po pitanju odnosa EU i Mađarske dobro je tada ilustrirao i poljski prijedlog da se sporni sastanak Vijeća za vanjske poslove EU (koji se trebao održati u Budimpešti krajem kolovoza, ali ga bojkotira glavnina EU) – u nedostatku druge prihvatljive lokacije održi na zapadu Ukrajine, u Lvivu – što je mađarsko predsjedništvo EU brzo odbilo. Za to vrijeme, koristeći proceduru, Mađarska i Slovačka su 22. srpnja pokrenule i namjenske konzultacije s Europskom komisijom uoči pokretanja posebnog žalbenog postupka protiv Ukrajine zbog zaustavljanja tranzita (samo neke) nafte iz Rusije – što je Europska komisija onda i raspravila u srijedu 24. srpnja.

Nisu tu mnogo pomogle ni tvrdnje mađarskog ministra vanjskih poslova Pétera Szijártóa kako ne postoji alternativa opskrbi MOL-a ruskom naftom preko Ukrajine (što je notorna neistina, budući da JANAF to dokumentirano može nadoknaditi) – kao niti izričite ucjene nastavkom blokade EU sredstava za Ukrajinu, sada zbog obustave tranzita Lukoil nafte. Tvrdnje da država kandidat za EU članstvo Ukrajina ovim potezima ugrožava dvije pune EU članice (33% mađarskog i oko 40-45% uvoza sirove nafte u Slovačku) samo su trebalo pojačati željeni pritisak Bruxellesa na Ukrajinu kad već same Budimpešta i Bratislava nisu uspjele isposlovati.

Europska komisija je odbila zahtjev Slovačke i Mađarske da se u roku od tri dana hitno raspravi ukrajinska blokada isporuke ruske nafte – uz učestale naznake kako glavnina EU država uopće ne uživa u situaciji gdje Mađarska i Slovačka koriste pravila EU da bi sebi održale pristup ruskim energentima koji su za sve ostale zabranjeni. U takvoj je situaciji za ove dvije države ostalo još i pokretanje arbitražnog postupka o ovoj blokadi – uz, naravno, „druga sredstva“ kojima se ubrzo krenulo pribjegavati.

Naime, budući da proizvodi rafinerije Slovnaft čine desetinu ukrajinske potrošnje nafte, 29. srpnja su iz Bratislave vlasti u Kijevu obavijestili o predstojećoj obustavi isporuka slovačkog dizelskog goriva ako ne bude obnovljen tranzit Lukoil nafte do Slovačke, tehničkim rješenjem koje je premijer Fico navodno predložio 26. srpnja. Pri tome nije jasno je li ta blokada već uzrokom manjkova dizel-goriva koje ukrajinska vojska navodno već osjeća u mjeri da to koči redovite obuke mehaniziranih jedinica.

No, mađarske reakcije bile su još i živopisnije. Naime, Orban je u svom političkom govoru u nedjelju 28. srpnja u Rumunjskoj ponovio teze o kolapsu Europe i „odustajanju od zaštite vlastitih interesa“ kroz pokoravanje politici SAD – gdje sankcije Rusiji „nanose temeljnu štetu europskim interesima“ povećavajući cijenu energije i čineći europsko gospodarstvo nekonkurentnim (što, naravno, nitko nije uočio osim pronicljivog čelnika Mađarske). Ujedno je ondje Orban kritizirao i NATO, SAD i Poljsku, na što su iz Varšave 29. srpnja odgovorili prijedlogom – da bi Mađarska možda trebala izaći iz EU i „stvoriti savez s ruskim predsjednikom Putinom i nekim autoritarnim državama tog tipa“ kad im se već EU i NATO „toliko ne sviđaju“ radi država „koje se prema njima očito loše odnose“.

Iz Moskve se čitavo to pitanje tranzita nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj opisivalo kao ukrajinski „gumb za manipulaciju“ ohrabren sa zapada, gdje su SAD i Velika Britanija toj Ukrajini postavili zadatak „prekidanja energetske suradnje između Rusije i zemalja zapadne Europe“, a Viktor Orban je tu dobio novo ruho. Naime, njega se opisuje „izopćenikom zbog njegove predanosti mirnom rješavanju problema putem kompromisa, a ne vojnim sredstvima“.

Zauzvrat, Orban je u subotu 27. srpnja konstatirao kako su laži da je današnja Rusija autokracija i da se ta država prilagodila sankcijama pokazujući „ekonomsku i socijalnu fleksibilnost“ – dok mnoge države širom svijeta staju na njenu stranu „unatoč uputama sa Zapada“, te kako će države EU biti prisiljene platiti za „vojnu avanturu“ koju su započele u Ukrajini. Sve suprotno moglo se vidjeti i tijekom ovoga mjeseca – kada su ministri Poljske, Švedske, Finske, Danske, Nizozemske i baltičkih država pozvali na jačanje sankcija Ruskoj Federaciji – dok su energetski operatori Latvije, Litve i Estonije usuglasili i kidanje starih elektroenergetskih veza s Rusijom i Bjelorusijom (BRELL energetski prsten) u veljači 2025. godine. Naravno, sve to mađarskog premijera Orbana nije baš impresioniralo.

Stanje na terenu u Ukrajini

Usprkos brojnim topničkim i zračnim udarima po liniji fronte i njenom neposrednom zaleđu, na sjeveru Harkivske oblasti nije bilo velikih pomaka – Ukrajinci i dalje nastoje osloboditi okupirano mjesto Gliboke, a možda su agresore i odmakli od svog uporišta Lipci – dok se u gradu Vovčansku i nadalje vode urbane borbe. Stanje ondje dobro je karakterizirala i ukrajinska uporaba kopnenog drona, koji je na prostor okupiranog Agregatnog zavoda donio bojno punjenje od oko 200 kg eksploziva, što je žestoko prodrmalo okupacijske snage blizu istočnog ruba kompleksa, ali nije bitno promijenilo tamošnje borbeno stanje. Slično su prošle i učestale borbe u obližnjim lokalitetima na zapadu (Staricja) te istoku (Tihe).

Oko 80 km jugoistočno, na istočnim prilazima ukrajinskom uporištu Kupjansk na Oskilu nastavljene su borbe nadomak Sinkivke i Petropavlivke, jednako kao i dalje uz magistralu P-07 prema okupiranom gradu Svatove. Posebno treba napomenuti postupno širenje agresorskih snaga iz okupiranog sela Pišćane Donje na zapad (Gluškivka) i sjeverozapad (Novoosinove), ali još uvijek bez trajnijeg zaposjedanja prepoznatljivih novih linija fronte na lokalnoj razini.

Otprilike 15 km na jugoistok, na potezu ukrajinskih uporišta Stelmahivka-Mjasožarivka-Andriivka-Nadija, branitelji su izgleda uspjeli na sjeveru zone odmaknuti agresore oko 1, 5 km na istok te time oslabiti njihov neposredni pritisak na obranu ovih mjesta - no situacija dalje prema jugu ostala je ista. Napadi agresora na ukrajinsko uporište Makiivka nisu donijeli učinka, a istočno od mjesta Nevske uspjelo se također lagano odmaknuti agresore u tamošnjim usjecima kojima su nastojali napredovati prema zapadu. Uz to se bilježilo i borbe na prilazima ukrajinskih uporišta Terni i Torske, kao i u Serebrjanskim šumama.

Južno od rijeke Siverski Donjec nastavljene su borbe uz dosadašnju liniju bojišta, te se u ponedjeljak 29. srpnja čak čulo i o ponovnom ukrajinskom ulasku u selo Spirne, koje je izgledalo izgubljeno prije točno mjesec dana. Iako nije jasna sudbina ruskog napredovanja oko 3,6 km zapadnije (navodno okupirana Ivano-Darivka) – jasno je da su Rusi utvrdili svoje položaje oko okupirane Rozdolivke, te od tamo napadaju i dalje na sjever, uz prugu i cestu prema prvim kućama ukrajinskog sela Pereizne. Bojišnica nije mirovala ni dalje na jugozapad – gdje se bilježilo niz okršaja, posebice sjeverno od ukrajinskog uporišta Časiv Jar.

Osim što je ondje nastavljen pritisak na sela Bondarne, Orihovo-Vasilivku, Novomarkove te Grigorivku (dakle, na istočnu obalu vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“), slično su nastavljeni i intenzivni pokušaji prelaska ove fizičke prepreke u zoni zapadno i jugozapadno od okupiranog sela Kalinina – gdje ovaj kanal ima kraći dio gdje se njegovu vodu sprovodilo masivnim cijevima iznad zemlje, a ruska 98. divizija to nastoji iskoristiti. Kako izgleda, dio tih nastojanja bile su i vijesti o ruskom prelasku kanala na samom sjeveroistoku Časiv Jara (četvrt Žovtneve), gdje su jučer bile bilježene borbe na utvrdama uz rub tog naselja. Usprkos takvom spomenu napada na sam Časiv Jar te pojedina ukrajinska uporišta južno od Bahmuta (posebno Klišćivka) – nema vijesti o konkretnim učincima ovih djelovanja.

Posebno žestoke borbe i zadnjih dana su bile bilježene istočno od Torecka. Iako ondje nema svježih vijesti o tijeku borbi na sjeveroistoku (na granici naselja Družba i Pivnične), izgleda da je u ruke okupatora pao čitav južni dio prigradskog naselja Pivnične – posebice četvrt Socgorodok i njihove garaže, te većina poteza istočno od prometnog poteza ulice Lenjina-Centralna-Prospekt pionira (između dva gradska terikona bivših rudnika „Sjeverni“ i „Artjom“, u širini oko 4 km).

Ujedno, 30. srpnja službeni ruski izvori objavili su i okupaciju prigradskog naselja Pivdenje jugoistočno od ovog poteza – što je, doduše, činjenica koju se očekivalo s obzirom na smjer i razmjere dosadašnjeg ruskog prodora u sjeveroistočne i istočne dijelove pokrajnjeg naselja Zalizne (čiji je sjeveroistok te istok izgleda okupiran). Za razliku od ovog dijela bojišta kod Torecka – zadnjih dana se nije bilježilo mnogo novosti iz južnije zone, na prilazima ukrajinskom naselju New York.

Kako izgleda, ondje su branitelji barem privremeno uspjeli zaustaviti prodor agresora u samo središte mjesta s juga, uz rijeku Krivi Torec – no zato se u toj zoni čulo o ruskim napredovanjima od okupirane Jurivke na jugoistok, čime se širi donedavno jako ograničena zona agresorskog prodora do mjesta New York (kroz usjeke prema obližnjem ukrajinskom selu Panteleimonivka).

Kao i već duže, zona najžešćih okršaja bila je ona sjeverozapadno od okupirane Avdiivke, gdje agresori nastavljaju svoj prodor – prvo kroz Očeretine, pa dalje do sada okupiranih naselja Novooleksandrivka, Progres i Vovče. Napomenimo da se ondje i dalje bilježe dnevni pomaci bojišnice – gdje službene objave ruskih vlasti često kasne za vijestima s terena (kao objava okupacije lokaliteta Lozuvatske 27. srpnja, iako je to bilo obavljeno još 20. srpnja, odnosno sela Progres – okupiranog još 20. srpnja s objavom 28. srpnja). Ponešto su manje kasnile objave okupacije sela Jevgenivka (kompletno zauzeto 26. srpnja i objavljeno 28. srpnja) te Vovče (zauzeto 26. srpnja i objavljeno 29. srpnja).

Time se nastavlja ruski pritisak kako prema strateški bitnoj prometnici T-0504 oko 4 km u zaleđu ukrajinskih položaja u selu Vozdviženka, tako i malo južnije u smjeru oko 18 km udaljenog ukrajinskog grada Pokrovska. Napomenimo da tu sada bojišnica teče od Vozdviženke do sela Timofiivka (Rusi na ulazu), pa uz naselja Lisične, Ivanivka (agresori na južnom prilazu), Vesele (Rusi u istočnom dijelu, borbe u tijeku), te do Segiivke i Želanne trasom tamošnje pruge, a onda opet prema toku rijeke Vovče u zaleđu sada okupiranog sela Novoselivka Perša (navodno konačno palo u ruke agresora u ponedjeljak 29. srpnja). Dalje na jug bilježilo se izravnanje bojišnice od okupirane Novoselivke Perše do lokaliteta Jasnobrodivka – gdje će fronta uskoro dostići i ukrajinska sela Mežove te Skučne na rijeci Vovči.

Oko 13 km južnije ruske snage su do ponedjeljka 29. srpnja praktično završile okupaciju centralnog dijela ukrajinskog grada Krasnogorivka – te je braniteljima ostalo samo oveće sjeverozapadno predgrađe obiteljskih kuća u zelenilu. Iako se borbe ondje nastavljaju, tek treba vidjeti hoće li agresora više zanimati zaokruživanje kompletnog šireg gradskog područja, ili će već osvojena zona poslužiti kao odskočna daska za daljnje napredovanje prema zapadu i ondje smještenim sjevernim prilazima ukrajinskom gradu Kurahiv. Dalje južno bilježio se nastavak borbi u selu Maksimilijanivka (u koje su Rusi već prije nekog vremena krenuli ulaziti s istoka), te oko 8 km južnije – gdje je izgleda agresorima uspio pomak od oko 2 km, iz okupiranog sela Pobjeda niz cestu O-0532 prema ukrajinskoj Kostjantinivki.

Iako ta novina još ne mijenja mnogo na stvari, nastavak takvog kretanja agresora mogao bi uskoro ugroziti postojeću obranu zapadnih prilaza Paraskoviivke, a onda i sjever sela Kostjantinivka (u kojem se već vode borbe na jugoistočnim i južnim prilazima) – a to su oboje lokaliteti koji ondje brane šire prilaze jugozapadno smještenoj ukrajinskoj tvrđavi Vugledar. Napomenimo da se zadnjih dana bilježi i nastavak prilaska spomenutoj trasi ceste od Kostjantinivke prema Vugledaru, gdje se učestalo čuje o borbama na tamošnjim otvorenim poljoprivrednim prostorima.

Što se tiče južnog bojišta u Ukrajini – ondje je bilo manjih vijesti o okršajima na južnim prilazima Velikoj Novosilki (kako sa zapadne tako i s istočne strane rijeke Mokri Jali), kod Gulajpolja te na južnim prilazima ukrajinskom uporištu Orihiv (posebno kod Male Tokmačke, Novodanilivke i Novoandriivke, uz postupno odmicanje branitelja iz prostora oko ispražnjenog sela Robotine) – dok ima sve manje vijesti i o okršajima na donjem toku Dnjepra, gdje ruske snage izgleda postupno čiste i zadnje preostale ukrajinske položaje na riječnim otocima uz tamošnji močvarni tok Dnjepra.

Naznake stvari koje dolaze

Za kraj napomenimo još kako je ovaj tjedan započeo isporukom još 8 remontiranih tenkova Leopard 1A5 (vrlo polagana vojna suradnja Njemačke i Danske), dok su u ponedjeljak 29. srpnja Sjedinjene Američke Države objavile svoj novi paket vojne pomoći. Konkretno, radi su tu o otprilike 200 milijuna roba iz zaliha državnih tijela SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA) i još oko 1,5 milijardu USD narudžbi roba za Ukrajinu kod američke industrije (Ukraine Security Assistance Initiative - USAI), čiju će proizvodnju trebati pričekati.

Zato konkretni paket pomoći sadrži rakete za PZO sustav NASAMS te RIM-7 Sea Sparrow (za pojedine prilagođene ukrajinske PZO sustave sovjetskog podrijetla), kao i drugo protuzračno naoružanje kratkog i srednjeg dometa. Uz to su poslane i rakete za HIMARS, topničke granate kalibra 155 i 105 mm, minobacačke mine 120 mm, protuoklopno naoružanje (TOW, Javelin, AT-4), te drugo streljivo, eksplozivi, rezervni dijelovi i sredstva elektroničkog ratovanja.

Uz sve to tek treba dočekati pouzdanije podatke o pristizanju prvih zapadnih borbenih aviona F-16 u Ukrajinu, o čijoj prvoj borbenoj zadaći u toj zemlji aktivno nagađaju pojedini svjetski mediji i gore društvene mreže.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 19:52