Gotovo je. Nema više. Sirijski režim Bašara al Asada puknuo je, u svega nekoliko dana, kao balon od sapunice, bez ispaljenog metka, čim su pobunjenici krenuli u napad, a iscrpljeni drugim "ratnim obvezama" Iran (Hezbolah i Hamas) te u prvom redu Rusija, više nisu mogli pomoći i biti od koristi, kao onomad 2015. godine kad su ga svojom intervencijom Rusi spasili i održali na vlasti.
Bez Rusa i Iranaca sve se skršilo u tili čas. Sada je svemu došao kraj, ne smo Asadovoj vlasti, nego i ruskoj bliskoistočnoj avanturi, koja se ipak pretvorila u neugodni poraz i najvjerojatniji odlazak Vladimira Putina s važne geostrateške pozicije, koja može donijeti mnoge promijene ne samo u toj regiji, nego i šire - na cijelu Afriku. Ovaj ishod svakako će utjecati na mnoge afričke autoritarne vođe koji su se oslanjali na rusku pomoć, a sada, kada je Moskva, izgubila važni vojno-strateško-politički punkt (jer najvjerojatnije više neće moći koristiti pomorsku bazu Tartus te zračnu Hmjemim, koje su prije nekoliko dana napustili) doći će do preslagivanja.
Osim toga, ovaj Putinov poraz udarac je na njegove "poruke". On se stalno oslanjao na hipotezu da ne ostavlja svoje saveznike na cjedilu te da se oni uvijeke mogu na njega osloniti. Sada je taj oslonac spao samo na to da se Asad s obitelji i s još nešto svojih priležnika, sakrije iza zidina elitnog ruskog podmoskovskog naselja, gdje su našli utočište još neki postsovjetski diktatori. Ako je Asad uopće još živ.
Dakle, Putinovim je ostavljanjem Asada na vjetrometini, na vidjelo isplivalo nekoliko Putinovih slabosti. Prvo, on više ipak nije u stanju zaštititi svakog svog saveznika, i oni će sada debelo razmisliti o tome. Drugo, pokazalo se da Rusija ipak nije tako jaka te da ima ograničene resurse, jer evidentno je da ne može ratovati na više frontova. Treće, napuštanjem Bliskog istoka, Rusija neće više imati utjecaja na tu regiju i potvrđuju se one teze (o kojima smo pisali puno puta), da rat u Ukrajini ne samo da iscrpljuje Rusiju, nego joj sužava "prostor djelovanja i utjecaja" i prestaje biti globalna sila, kakvom si utvara da jest, i što je najveća Putinova želja, zbog koje je i krenuo i u sirijsku i u ukrajinsku avanturu.
Čak i ruski prorežimski autori, poput Irine Alksnis iz Ria novosti se pitaju " što se to dogodilo u Siriji" i "kako su to Rusija i Iran mogli dozvoliti". Alksnis, poznata kao žestoka pobornica rata i imperijalnih težnji Putina, govori o "greškama koje su počinjene" jer "nije spašen ključni saveznik". Čak ne bježi ni od blasfemičnog pitanja - "jesu li životi ruskih vojnika palih u Siriji - uzaludni?". Još se ne pita za živote ruskih vojnika u Ukrajini.
No, evidentno je da se ruski utjecaj sužava, a neki režimski mediji govore kako se "sada treba usredotočiti na utjecaj u Srednjoj Aziji i Kavkazu", praktički prešutno priznajući Putinov poraz bliskoistočne politike, a prorežimski komentator Maksim Stoletov s portala Stoljeće ponovno lupa po Ukrajini optužujući ih da su se u Siriji "spetljali s najgorim terorističkim ološem" samo da ponize Rusiju.
Ruski mediji nastoje opravdati i umanjiti štetu poraza, objašnjavajući da Rusija djeluje "pragmatično, sljedeći samo svoje prioritete".
- Naša zemlja više ne želi na sebe preuzeti odgovornost za tuđu sudbinu, piše Irina Alksnis. Rusija je priznala da je rat u Ukrajini zaokuplja potpuno i da ima malo prostora i resursa za druge stvari. Doduše, neki režimski mediji u Rusiji nastoje ublažiti "bol" objašnjenjem da je i SAD podvijena repa napustio Afganistan. No, je li to baš kompatibilno? Možda ne sasvim. Za Putina je još poraznija činjenica, da se kako piše Bloomberg, Assad nastojao u zadnji čas nagoditi s Amerikancima, da opstane na vlasti makar u dijelu, nudeći razne očajničke ustupke.
No, podsjetimo, Putin je prije nekih devet godina, u rujnu 2015. godine, krenuo u Siriju, kako bi pokazao da je Rusija svjetska velesila, a sada je morao ustuknuti. No, da je predvidio ovakav ishod, pokazuje da je još u ožujku u Siriji imao 7500 tisuća vojnika, oko 50 zrakoplova i dosta brodova u bazi u Tartusu i Latakiji iz svoje baltičke, sjeverne i crnomorske flote, koji sada ne znaju gdje će se usidriti. No, već u kasnu jesen smanjio je i vojnike i avione, a zadnjih tjedana praktički je odlučio napustiti Siriju i ostaviti je na čistini.
Izgleda da Ukrajina košta puno više nego se to želi priznati. Doduše, pojavila se i jedna teorija urote, kojom se želi opravdati ovakav nepovoljan ishod. Špekulira se da je sve ovo - dogovor Amerike i Rusije, odnosno Donalda Trumpa i Vladimira Putina po onoj - "Sirija za Ukrajinu". No, u toj zaplotnjačkoj postavci" ima puno rupa. Prvo, zašto bi Trump pristao na takav "deal"? Drugo, zašto bi Putin pristao da bude otjeran i bez ikakvog utjecaja u tako važnoj svjetskoj regiji i s gubitkom "konekcije" nad Afrikom? No, pobornici "teorije urote" smatraju da je ovo ustupak Putina Trumpu da bude široke ruke prema Rusiji kada započinju pripreme za, zasad još uvijek maglovite, mirovne pregovore s Kijevom.
No, ne zaboravimo, Putin želi biti "svjetski igrač", to je njegova mantra, a sada se povlači s Bliskog istoka i time sužava utjecaj svog velikog partnera Irana u tom dijelu svijeta. Iran je pretrpio možda još veći gubitak - nakon što im je desetkovan Hezbolah, sada su izgubili i Siriju. I još nešto što se ne smije zanemariti - najveći utjecaj u Siriji sada dobiva Recep Tayyip Erdoğan, jer su mnoge pobunjeničke frakcije proturske, a Turska je ionako kontrolirala dobar dio sjevera zemlje, a sada će svoj utjecaj proširiti na sirijsku obalu.
Ruski prorežimski mediji uzdaju se da bi im u tom slučaju Erdoğan mogao dopustiti da se i dalje (samo pod kojim uvjetima) koriste pomorskom bazom u Tartusu, mada je to za sada, pogotovo u ovim trenucima kada se vlast mijenja, na dugom štapu.
Osim toga, mnogi tamošnji regionalni mediji, sada najavljuju da će se sukobi nastaviti te da bi uskoro moglo doći do borbe između tamošnjih Kurda i sirijskih islamista, ali i kako će funkcionirati, trenutačno ratno savezništvo iz interesa, između islamista, sirijskih Kurda i tzv. demokratskih oporbenih snaga te naravno kako će se postaviti Turska koja je tamo sa svojom vojskom.
Nadalje, što će učiniti Izrael i koliko njima, u ovom trenutku odgovara ovakva smjena vlasti. Ako ništa drugo, Izrael je siguran da je Hezbolah u "banani" i da su prestali biti važan čimbenik bliskoistočnih odnosa. No, sada to više nije briga Moskve.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....