Ruske trupe i dalje uporno srljaju i ginu na istom paklenom raskršću koje je postalo njihovo najbizarnije stratište

Raskrižje u mjestu Mikilske, koje se nalazi nekoliko stotina metara udaljeno od ukrajinskog gradića Vuhledara pretvorilo se u neviđeno stratište Putinovih snaga. Unatoč silnoj količini uništenih tenkova i oklopnih vozila te nevjerojatnom broju stradalih vojnika na toj mikro lokaciji ukrajinske bojišnice, ruski zapovjednici ne odustaju od promašene taktike. Svakoga dana na istom mjestu, ponavlja se ista slika: ratna oprema i ljudski životi serviraju se na dlanu ukrajinskim topnicima. Takva jeziva metoda ljudskih valova u kojoj život ne vrijedi ništa, Rusima donosi rezultate u izmrcvarenom Bahmutu, ali ne i u Vuhledaru, piše Slobodna Dalmacija.

Ukrajinska vojska je minirala raskrižje, u blizini vrebaju ukrajinske trupe naoružane raketama i protutenkovskim projektilima, a cijelu liniju oko Vuhledara iz zraka kontroliraju bespilotne letjelice. To je područje postalo toliko ozloglašena zona ubijanja da se pretvorilo u meme na društvenim mrežama.

Međutim, nema toga šta bi odvratilo Ruse i natjeralo da odustanu od kobnog križanja. Nakon tjedana zasjeda samo se nastavljaju i dalje gomilati trupla i uništena oklopna vozila. Najnovija žrtva paklene Mikilske je borbeno vozilo BMP-2 koje se uvaljalo u mine i prije nego što su ga zasuli ukrajinski topnici.

Očajnički pokušavajući probiti ukrajinsku obranu oko Vuhledara, ruska vojska je tamo rasporedila i najmanje jedan od svojih dragocjenih termobaričkih raketnih bacača TOS-1A, poznatih kao Suncopek. I njega su Ukrajinci uništili.

„Svugdje osim u Bahmutu, ruska je ofenziva zaustavljena. Ovo raskrižje sjeverno od Mikilske pomaže objasniti zašto. Rusi ne uspiju ostvariti zacrtano, a onda tvrdoglavo udvostruče, utrostruče pa i učetverostruče taj neuspjeh – ocjenjuje vojni analitičar Forbesa David Axe.

Rusi su rasporedili najmanje tri brigade oko Vuhledara, a čini se da su dvije od njih, 40. i elitna 155. brigada mornaričkog pješaštva, na rubu borbene neučinkovitosti. Najteža lekcija dogodila im se početkom veljače. Bila je to epska katastrofa. Ruske formacije koje su krenule u izravan napad na ukrajinsku 72. mehaniziranu brigadu i 55. topničku brigadu srljale su po minskom polju kao jato gusaka. Vozila koja su pokušavala zaobići uništene trupe i sama su naletjela na mine. Uspaničeni vojnici puzali su na sve strane i stradavali od mina. Ogorčeni su bili i ruski vojni blogeri koji se takvom kaosu nisu mogli načuditi.

Olupine iz te zasjede i dalje su bile vidljive kada je, dva tjedna kasnije, druga ruska formacija prešla preko istog raskrižja i, nimalo iznenađujuće, također naletjela na mine. Isto se ponovilo i nekoliko dana kasnije s najnovijim BMP-2 vozilom. Pa opet i s ljudstvom. U prvoj polovici veljače izgubili su preko 130 tenkova i oklopnih vozila.

Za razliku od ruskih vojnih blogera koji su šokirani tolikim kaosom – zapadni analitičari nisu iznenađeni. Stručnjaci sa londonskog Royal United Services Instituta (RUSI) krive ruske zapovjednike za tvrdoglavost i nefleksibilnost. To se odnosi i na one niže oficire. Navode kako ruski bataljuni i čete imaju tendenciju nastaviti raditi ono što su već radili - ma koliko to katastrofalno bilo - sve dok im neki pukovnik ili general na razini brigade ili divizije izričito ne naloži da prestanu i učine nešto drugo. Igor Girkin, ruski ekstremist koji je odigrao ključnu ulogu u ruskoj aneksiji Krimskog poluotoka 2014. godine, ustvrdio je da su neke tenkovske i motorizirane kolone koje su napredovale uskim cestama u okolici Vuhledara, izbjegavajući minska polja, završile također porazno jer nisu bile potpomognute zračnim snagama i elektroničkim ratovanjem, a uz to su jedinice pune nedovoljno obučenih i neiskusnih novaka.