ŠTO SVE LJUDI RADE ONIMA KOJI SE NE DRŽE KARANTENE Neki ih snimaju kako bezbrižno šeću i pritom im psuju sve po spisku, poseban problem su liftovi

Pojavio se novi fenomen: 'karantena shaming' ili 'posramljivanje zbog karantene' čemu bi cilj bio zadržati ljude u njihovim domovima', piše BBC.

Tijekom ovog vikenda fotografije napučenih parkova, tržnica i plaža u SAD-u, Velikoj Britaniji i Kanadi izazvale su pravu uzbunu, a vlasti su te ljude koji su se oglušili na zahtjeve o društvenom distanciranju, prozvali sebičnima, arogantnima i destruktivnima.

Na društvenim mrežama neki su bili čak i kritičniji od toga: hashtag #COVIDIOTS je trenutno jedan od najkorištenijih na svijetu, ljudi na sav glas kritiziraju one koji se ne odriču javnog okupljanja, a neki idu tako daleko da kažu da takvi 'zaslužuju da se zaraze virusom'.

U Velikoj Britaniji jedan je čovjek na društvenim mrežama objavio psovkama obilato opremljenu snimku ljudi koji šeću obalom mora ispred njegove kuće, a taj je video ubrzo postao viralan.

Psiholozi društva kažu kako posramljivanje igra vrlo važnu ulogu u nametanju društvenih normi – pogotovo u vremenima kad se te norme rapidno mijenjaju kao rezultat koronavirusa.

No društveno distanciranje na otvorenom može biti vrlo teško, pogotovo kad imamo kontradiktorne informacije o tome gdje ići i kad ne možete predvidjeti ponašanje drugih.

Koji je, onda, najbolji način da se zaštitimo – i izbjegnemo javno sramoćenje – a da ipak provedemo neko vrijeme vani?

Mogu li ići u šetnju?

Savjet nadležnih o šetnji je pomalo zbunjujuć. S jedne strane, rečeno nam je da ostanemo u svojim domovima koliko god je to moguće. S druge strane, rečeno nam je i da je vrlo važno ostati aktivan te da je šetnja ili trčanje parkom u redu.

U New Yorku je upravitelj gradskim parkovima, Mitchell Silver, pozvao stanovnike da dođu u neki od brojnih gradskih parkova, naglašavajući da vrijeme provedeno na otvorenom smanjuje stres i djeluje blagotvorno na imunološki sistem.

Slično tome, britanski premijer Boris Johnson istaknuo je da su parkovi i drugi otvoreni prostori 'ključni za našu zemlju i naše društvo' te potaknuo ljude da ih koriste odgovorno.

No kad parkovi postanu prepopularni – ili se ljudi u njima počnu okupljati u grupe – počinju problemi.

Tijekom vikenda policija Seattlea morala je u parkovima upotrijebiti megafone kako bi podsjetila ljude da se drže dva metra udaljeni jedni od drugih, dok je napučenost parkova i plaža u Velikoj Britaniji preko vikenda nagnala vlasti da najave stroža ograničenja već u ponedjeljak.

The Stranger, news portal iz Seattlea, objavio je tekst s navedenim šumskim putevima namijenjen svim solo planinarima i hodačima, no dan kasnije odlučio je taj tekst skinuti s interneta nakon što su se ljudi po predloženim stazama počeli okupljati u većem broju.

U Kanadi su, pak, plaže u Vancouveru i Torontu bile vrlo napučene – iako su ulice tih gradova bile prilično prazne – što je nagnalo premijera Justina Trudeaua da upozori ljude da 'ugrožavaju sve oko sebe'.

Brian Labus, profesor javnog zdravstva na Sveučilištu Nevada u Las Vegasu, istaknuo je da svaki izlazak iz kuće treba smatrati rizikom. No dodao je i da možete smanjiti taj rizik skoro na nulu ako pažljivo isplanirate svoj izlazak.

'Ako izlazite u šetnju sami, niste ugroženi; ako sami šećete psa, također niste ugroženi. Zabrinuti biste trebali biti samo ako tijekom izlaska dođete u bliski kontakt s drugim ljudima.'

Trčanje ili bicikliranje u grupi također nije sigurno zbog odredbe o držanju barem dva metra razmaka.

'Ako protrčite pored nekoga tko u tom trenu kihne, to će sve završiti na vama. Nije važno koliko brzo trčite jer je kihanje uvijek brže', kaže profesor Labus.

Umjesto toga, on preporučuje da trkači i biciklisti gledaju naprijed i pozicioniraju se tako da održavaju razmak između sebe i drugih.

Također je važno dobro promisliti o tome gdje idete te da svakako pokušate izbjeći gužvu.

'Čim se u parku okupi više ljudi, rizik se povećava jer postaje sve teže održati dva metra razmaka, pogotovo na ulazima u park', kaže profesor Labus.

Umjesto toga, preporučuje šetnju na mjestima gdje se ljudi ne okupljaju, poput tihih i mirnih četvrti.

Kako se pravilno distancirati od drugih kad napuštate kuću?

Ova pandemija postavila je pred nas čitav niz novih dilema. Ako sretnete nekog poznatog u šetnji, možete li ga pozdraviti? Što napraviti ako na nekoga naletite na uskoj stazici? Što ako netko uđe zajedno s vama u dizalo?

Lizzie Post potpredsjednica je Emily Post Instituta koji je nedavno objavio smjernice društvenog distanciranja u vrijeme pandemije koronavirusa.

'Naši maniri u vrijeme epidemije izgledaju podosta drugačije, no temeljni principi poput obzirnosti, poštovanja i iskrenosti i dalje su isti. Kad svojim kvartom šećem psa, a netko mi ide ususret, ja se sklonim na travnatu površinu ili na kolnik i čekam da prođe.'

Priznaje da bi to u normalnim okolnostima bilo pomalo bezobrazno, no ljudi moraju prevladati taj neobičan osjećaj.

'Želite li drugima dati do znanja da niste bezobrazni već samo obzirni, pogledajte ih i nasmiješite se ili im objasnite da želite zadržati razmak. Svi stručnjaci se slažu da je za sve sigurnije da se čim prije naviknete na društveno dostanciranje', kaže Post.

Na uskim stazicama 'možete okrenuti svoje lice od onoga tko prolazi ili tu stazicu tretirajte kao jednsmjernu cestu pa pustite osobu da prođe prije vas.'

Što ako netko pokuša ući sa vama u lift?

Lizzie Post priznaje da bi u takvom slučaju ona sama izašla iz lifta i prepustila ga toj osobi ili mu pokušala objasniti da bi zbog društvenog distanciranja bilo dobro da pričeka drugi lift.

'To je doista malo čudno, no s vremenom će svi shvatti da samo želite usvojiti dobre navike.'

Ima li javno sramoćenje učinka?

Javno sramoćenje je i komplicirano i kontroverzno.

Posljednjih godina, ljudi koji su bili izloženi online porugi, zapravo su bili podvrgnuti digitalnom 'zakonu rulje', a zbog takvih se stvari može čak izgubiti posao ili primiti prijetnje smrću.

Iako još nema informacija o ekstremnom javnom sramoćenju zbog koronavirusa, neki koji su se našli na udaru kazali su da ti napadi nisu bili nimalo fer.

Vlasnik jednog irskog puba u Pasadeni u Kaliforniji, suočio se s teškim kritikama jer je otvorio svoj pub na Dan svetog Patrika i tako privukao mnoštvo ljudi, ali i izazvao gnjev okolnih stanara.

Joseph Griffin kazao je LA Timesu da je zamolio sve svoje mušterije da naruče piće za van ili dostavu te da tada još nije bio svjestan naredbe o zatvaranju svih barova.

'Ljudi su me zvali na telefon i vrištali na mene i na moje zaposlenike, to je bilo nevjerojatno!', kazao je Griffin.

Međutim, stručnjaci kažu da javno sramoćenje može biti vrlo djelotvorno prilikom uvođenja novih društvenih normi, a epidemija koronavirusa naročito je dobar primjer kad su takve stvari potrebne.

'Javna poruga ne bi se trebala koristiti za probleme koji se ne tiču drugih ljudi'm kaže Jennifer Jacquet, profesorica ekologije na Sveučilištu New York.

'No problem koronavirusa tiče se svih nas jer taj problem ima neposredne i ozbiljne posljedice te se od nas očekuju određene žrtve.'

Profesorica Jacquet, koja je napisala i knjigu o upotrebi javne poruge u svrhu poticanja suradnje, misli da je ova taktika bila dobro upotrijebljena da se odvrati ljude od nagomilavanja zaliha i za promociju društvenog distanciranja.

Ona čak smatra i da se javna poruga može učinkovito upotrijebiti i protiv institucija koje, recimo, ne provode kako bi trebale politiku društvenog distanciranja, ne provode dovoljno testova na koronavirus ili ne štite dovoljno zdravstvene djelatnike.

'Nadam se da će se posramljivanje doista biti alat koji će koristiti društvu.'

U međuvremenu, Daniel Sznycer, psiholog društva na Sveučilištu Montreal, kaže da posramljivanje može spriječiti neka negativna ponašanja, ali upozorava i da postoje ograničenja.

Sramoćenje se svodi na 'štetu reputaciji' i društvene norme, kaže Sznycer, što znači da se neke osobe mogu osjetiti posramljene zbog nekog određenog ponašanja, no mogu se tako nastaviti ponašati u tajnosti.

Izlazak iz kuće je, sam po sebi, javan čin, pa će ljudi koji su posramljeni vjerojatnije prihvatiti pravila društvenog distanciranja.

Međutim, posramljivanje je manje učinkovito na ponašanja koja se odvijaju iza zatvorenih vrata, na primjer, ako netko preko interneta naručuje i gomila nepotrebne zalihe.

Profesor Sznycer kaže da krivnja – emocija koja se javlja kad znamo da smo naudili nekome koga volimo – uglavnom vodi stabilnijoj, benignijoj i pouzdanijoj promjeni ponašanja.

'Moguće je da su nastojanja vlasti da kod ljudi potakne brigu za druge, učinkovitije rješenje od posramljivanja', kaže Sznycer i dodaje kako je, da bi krivnja bila učinkovita, potrebno na početku odrediti što to uopće znači 'dobrodit za druge'.