KRVAVI NAPAD

Svijet je strepio od ove operacije, diplomacija očajnički gasi vatru: ‘Slabi su, načeti i nemoćni!‘

Iran i Sirija isključivim krivcem za napad smatraju Izrael

Pripadnici Iranske revolucionarne garde

 Atta Kenare/Afp/Profimedia

Raketni napad na iranski konzulat u Damasku ovoga ponedjeljka možda je i najopasniji moment za scenarij od kojeg smo kolektivno zazirali od samoga početka rata u Gazi - prelijevanje sukoba na ostatak Arapskog poluotoka, tj. izravno uključenje Islamske Republike Iran u obračun s Izraelom.

Prema dosad dostupnim informacijama, koje su potvrdila nadležna tijela Islamske Republike, u granatiranju je poginulo najmanje sedmero iranskih dužnosnika, među kojima je i nekolicina visoko rangiranih vojnih lica, poput Mohammeda Reze Zahedija, (bivšeg) zapovjednika Revolucionarne garde.

image

Mohammad Reza Zahedi

-/Afp

Odmazda je najavljena, a Iran i Sirija isključivim krivcem za napad smatraju Izrael. Do trenutka završetka ovoga izdanja izraelski se dužnosnici nisu službeno oglasili o cijelome incidentu, mimo šture izjave admirala IDF-a Daniela Hagarija, koji je na tiskovnoj konferenciji kazao da ostaju "predani ostvarenju svih zadanih strateških ciljeva".

Stoji li iza svega Izrael?

Teško je tvrditi suprotno. Ipak je riječ o samo posljednjem u nizu napada na baze u kojima operira militantna skupina Hezbollah koja je, osim u Libanonu, vrlo aktivna i u Siriji. Obračuni Izraela i Hezbollaha od početka rata u Gazi vode se prilično žustro, ali uz (dosad) vrlo odgovorne strateške kalkulacije zahvaljujući kojima situacija nije eskalirala mimo zdravog razuma.

Posljednji krvavi incident tako je samo posljednja kapljica u ionako prepunoj čaši vode. Je li to ujedno bila i ona koja će uzrokovati opću poplavu, vrijeme će pokazati. Zasad treba (privremeno) umiriti činjenica da tako bombastična vijest na naslovnicama svjetskih portala nije odzvonila u onoj mjeri u kojoj bi se očekivalo u danim okolnostima, što daje naslutiti da diplomacija zakulisno pokušava sanirati štetu. Nada za mirno ili bar "mirno" rješenje i dalje postoji.

Potonje bi značilo kozmetičku odmazdu, poput one na koju se Teheran odlučio nakon brutalne egzekucije Kasema Soleimanija u Bagdadu početkom 2020., iza kojeg je stajala administracija tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Vrijedi istaknuti kako iranski analitičar Mohammad Ali Shabani ističe kako je ovaj potez Izraela samo dodatno raskrinkao suštinsku slabost trenutnog režima u Teheranu, čija je reputacija na globalnoj pozornici ionako već bila načeta terorističkim napadom početkom godine, za koji je odgovornost svojedobno bila preuzela Islamska država, tj. njezini ostaci.

Narod slobodu želi sve glasnije, a režim nema kadrovsko rješenje za to.

S druge strane, Izrael se odlučuje na sve agresivnije odgovore, u velikoj mjeri uzrokovane internim turbulencijama u vladajućoj koaliciji, zbog kojih su prijevremeni izbori sve izgledniji scenarij. U tom bi kontekstu Benjamin Netanyahu mogao biti poslan u ropotarnicu političke povijesti, čime bi mu do grla konačno došle i gomilajuće optužnice zbog sumnje na korupciju.

image
-/Afp

Kohezivni faktor

Zajednički vanjski neprijatelj kohezivni je faktor u Izraelu, koji se ponovo sve češće dijeli na sekularni i ultraortodoksni segment društva s nepomirivim vizijama budućnosti zemlje.

U zasad još uvijek posrednom srazu Irana i Izraela Teheran ostaje racionalniji od dva aktera. U tom je kontekstu izglednije da će prvi stati na loptu i spoznati ozbiljnost situacije, utoliko više što zazire od rata nad kojim neće imati kontrolu.

Njegov je trenutni cilj putem militantnih grupacija sijati (kontrolirani) kaos Arapskim poluotokom kako bi odvratio Izrael i SAD od bilo kakvih ambicija da u toj regiji pokušaju pustiti papke svog utjecaja, svjestan činjenice da se kao šijitska zemlja ne može prirodno nametnuti kao lider većinski sunitskih zemalja u regiji, osim ako nemaju zajednički "viši cilj", poput borbe za palestinsko pitanje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 06:01