NA NIČIJOJ ZEMLJI

Tisuće očajnih ljudi na otvorenom nada se ulasku u Austriju

Nemaju gdje obaviti nuždu osim jedni pred drugima, a u večernjim satima temperatura je vrlo niska...
 AFP PHOTO / STRINGER

Ničija zemlja između Slovenije i Austrije, u mjestu Šentilj, postala je neočekivano još jedna velika prepreka koju izbjeglice moraju savladati na putu do Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Tisuće ljudi jučer su bile zarobljene između dvije države zbog austrijske odluke da u kamp sa svoje strane pušta tek 100-200 ljudi po satu.

Slovenija ih je pak, navodno po dogovoru, iz kampa u Šentilju pustila gotovo pet tisuća, pa je na međuprostoru od svega nekoliko stotina metara došlo do kaosa. Premoreni izbjeglice čekaju i po deset sati na ulazak u Austriju na posve neadekvatnom prostoru. Stiješnjeni u uskom grlu, bez vode, hrane i sanitarnih čvorova.

Mnogi od njih su, tvrde svjedoci, trčali prema Austriji kada ih je Slovenija pustila iz svog kampa, a onda su se okrenuli i htjeli natrag u šentiljski kamp. Tamo imaju sve što im je potrebno - vodu, hranu, grijanje, čak i mobilne tuševe te mobilne dućane s osnovnim potrepštinama - hranom, grickalicama, cigaretama... No, jednom kada napuste kamp, oni se u njega ne mogu vratiti jer bi morali ponovno proći postupak registracije.

Stoga su zapeli na mjestu koje već sada, kako nam pričaju, smatraju najgorim organizacijskim propustom na svom dvotjednom putu iz Sirije, Afganistana i drugih bliskoistočnih zemalja. Nemaju gdje obaviti nuždu osim jedni pred drugima, a u večernjim satima temperatura je vrlo niska, zbog čega lome okolno drveće i pale vatru na otvorenom pokušavajući se ugrijati.

- Čini se da su i oni puni, pa nemaju gdje s ljudima - rekao nam je jedan slovenski vojnik. U Šentilju, pak, koliko smo vidjeli, stvari vrlo dobro funkcioniraju. Ovdje nema kaotičnih prizora kakve smo viđali u Dobovi i Brežicama, gdje se tisuće ljudi tiskaju na malom prostoru, sjede na otvorenom u vrećama za spavanje ili pokriveni dekama. Vjerojatno zato u ta dva kampa nismo ni smjeli ući, dok je šentiljski otvoren za kamere.

- Ovo je dosad najgora točka. U Iranu i Turskoj je bilo strašno, na nekim su mjestima i pucali na nas, ali otkako smo se domogli Europe, nismo viđali ovakve prizore - rekao nam je u Šentilju jedan izbjeglica zamolivši nas da mu ne objavljujemo ime. Drugi nas pita možemo li što učiniti, zanima ga znaju li Ujedinjeni narodi za ovo. Kaže da je Siriju napustio jer tamo više nema ljudskog bića: “Svi su otišli, ostala su samo čudovišta”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:20