UDAR NA LUKAŠENKA

Tri žene ruše diktatora: Kako mu se o glavu obilo 26 godina ponižavanja pripadnica ženskog spola

Žene su, često je govorio Lukašenko, ‘prirodno ljubazne, slabe i trebaju zaštitu‘
 Profimedia, AFP

Bjelorusija se nalazi na prekretnici. Ne samo političkoj, nego i društvenoj. U državi koja je duboko patrijarhalna i čiji predsjednik žene smatra krhkim bićima, domaćicama ovisnima o muškarcima, tri su žene ostavile razlike po strani i formirale opoziciju kakvu Bjelorusija nije vidjela od 1990-e.

Svetlana Tihanovska, Marija Kolesnikova i Veronika Cepkalo dolaze iz različitih svjetova i mišljenja im se ponekad razilaze, ali sve tri žele isto - pravedne i slobodne izbore kakvi priliče jednoj demokratskoj državi.

I nisu jedine. Stotine tisuća Bjelorusa neumorno prosvjeduju protiv namještenih predsjedničkih izbora koji su kao pobjednika izrodili Aleksandra Lukašenka. Taj autokrat, kojeg mediji nazivaju “posljednjim europskim diktatorom”, vlada Bjelorusijom posljednjih 26 godina.

Od tada se služi svim prljavim trikovima koji postoje kako bi spriječio stvaranje oporbe u zemlji. Iz mandata u mandat, a ovo mu je šesti, lažira rezultate izbora, kritičare sprema iza rešetaka i čvrstom rukom drži vlast ne pružajući prostora za stvaranje opozicije.

Teško je reći kad se točno Bjelorusija probudila sa željom za promjenom. Prvu kapljicu demokracije okusila je 1990., kada je 37 od 345 izabranih zastupnika formiralo prvu oporbu i doveli su do kratkotrajne demokratizacije i neovisnosti zemlje. Možda se to dogodilo kada je Lukašenko 2016. godine “dozvolio” ulazak opozicije u parlament, a prvi put od 2004. godine u njega su ušle dvije žene. Jedna je bila poduzetnica i odvjetnica, a druga kulturna aktivistica.

Odabir žena za ulazak u parlament bio je strateški potez.

Naime, Lukašenkova biračka baza dugo vremena bile su žene. Na izborima 2015. godine osvojio je, prema podacima Nezavisnog instituta društveno-ekonomskih i političkih studija, 41 posto glasova žena, većinom onih starijih od 40 godina. Samo 28,9 posto podrške dobio je od muškaraca. Inače, u Bjelorusiji žene predstavljaju više od polovice (55 posto) birača.

Lukašenkove saveznice

Godinama se govorilo kako su žene iz uglavnom ruralnih krajeva pomagale Lukašenku da falsificira rezultate izbora. I na ovim posljednjima je dio njih vjerojatno stao uz njega. Podsjetimo se samo viralnog videa objavljenog na društvenim mrežama koji prikazuje bakicu, koja je bila članica izbornog povjerenstva, kako se ljestvama spušta s drugog kata zgrade držeći u ruci vrećicu punu nečega nalik glasačkim listićima.

To je Lukašenkova biračka baza, ali dvije žene koje su ušle u parlament 2016. nisu pripadale toj demografskoj i socioekonomskoj skupini.

Drugi i puno važniji put kad je Lukašenko podcijenio žene bilo je kada je dopustio da Svetlana Tihanovska uđe u utrku za predsjednicu.

Tihanovska je neočekivani heroj ovih izbora. U utrku je ušla kad je njezinom suprugu, YouTube blogeru Sergeju Tihanovskom, zabranjena kandidatura. Tihanovski je posljednjih par godina zadobio simpatije Bjelorusa istražujući afere mita i korupcije. Njegov kanal “Zemlja za život” ima više od 200 tisuća pratitelja. U utrku je ušao na nagovor Nikolaja Statkeviča, jednog od najglasnijih Lukašenkovih kritičara.

Statkevič mu je objasnio da opozicija priprema prijaviti veliki broj kandidata na izborima kako bi dobili prostor za iznošenje svojih stavova i mogućnost okupljanja istomišljenika na javnim mjestima.

No, za Lukašenka je ta ideja bila previše rizična pa je odlučio zabraniti Tihanovskom kandidaturu. Od rekordnih 55 prijavljenih kandidata, samo 15 je dopušteno sudjelovanje u utrci za predsjednika.

Tihanovski je tada odlučio mobilizirati svoje pratitelje i pokrenuo tzv. papuča revoluciju. Pozvao je Bjeloruse da skinu papuče i njome zgaze žohara - Lukašenka.

Mjesto kandidata za predsjednika tada je preuzela Tihanovska, bivša učiteljica i prevoditeljica te majka dvoje malodobne djece. Za Lukašenka ona nije predstavljala nikakvu prijetnju.

Jer za čovjeka koji smatra da su žene “prirodno ljubazne, slabe i trebaju zaštitu” jedna domaćica nije kandidat kojeg bi se pretjerano bojao. Možda je čak mislio kako će dopuštanjem da se ona kandidira pokazati koliko je “otvoren” prema ideji da žene uđu u politiku.

No, ta fasada nije dugo trajala. Samo nekoliko tjedana u kampanji, mizoginist koji čuči u njemu morao je izaći.

“Poštujem žene, ali naše društvo nije dovoljno zrelo da bi glasalo za ženu. Pod teretom predsjedništva bi se srušila, jadnica”, rekao je Lukašenko.

No, Tihanovska se nije srušila. Umjesto toga, odlučila je uzvratiti. Kad je Lukašenko uhitio njezina muža, zajedno s još dvoje jakih protukandidata - bivšim direktorom Belgazprombanka Viktorom Babarikom i bivšim bjeloruskim ambasadorom u SAD-u Valerijem Cepkalom, Tihanovska je počela surađivati s Marijom Kolesnikovom i Veronikom Cepkalom.

Kolesnikova je profesionalna flautistica i voditeljica Babarikove kampanje, a Cepkala je voditeljica poslovnog razvoja u Microsoftu koji ima podružnicu u Minsku i Valerijeva supruga.

Obje su dio establišmenta, za razliku od Tihanovske.

Suradnju su prihvatile jer dijele zajednički cilj - žele da Lukašenko pusti protukandidate iz zatvora. Kampanju su ekspresno organizirale i podijelile snage. Babarikov tim organizirao je govore kandidata, Cepkalin se usredotočio na promidžbu, a volonteri Tihanovske prilagodili su kampanju za njezinu publiku.

Charliejeve anđelice

I dok se ženski trijumvirat brzo složio oko kampanje, ujediniti njihove birače bilo je malo teže. No, kad je Tihanovska izašla s izjavom da namjerava raspisati nove slobodne i poštene izbore ako je izaberu, birači su joj odlučili dati svoje povjerenje.
Ubrzo su njihove skupove pohodile desetine tisuća ljudi. Na jednom skupu okupilo se više od 60 tisuća ljudi. To je najveći broj ljudi na političkom skupu jednog kandidata u posljednjem desetljeću.

Uz Tihanovsku su na pozornici uvijek stajale Kolesnikova i Cepkala, a mediji su ih od milja počeli zvati “Charliejeve anđelice” zbog simbola koje su prihvatile kao zaštitni znak - podignuta dva prsta u znak pobjede, stisnuta šaka i srce.

Trojka je privlačila ljude gdje god je išla. Svi su se htjeli fotografirati s Tihanovskom, ohrabrivali bi je da se popne na pozornicu dozivajući je od milja “Sveta, Sveta!”, željni biti dio gotovo opipljive revolucije. Iako su svi znali kako je Lukašenko falsificirao vjerojatno sve rezultate izbora od 1994. dosad, ovo je bilo prvi put da je ljudima stvarno bilo stalo. Više nisu htjeli šutke promatrati sa strane i prihvaćati da im se laže u lice.

Udruživanje snaga je, osim što označava sve veću ulogu žena u bjeloruskoj politici, biračima dalo potrebnu nadu.
“To je vrlo važan, simboličan korak, jer daje podržavateljima ovih kandidata i, u principu, prosvjednom biračkom tijelu neku vrstu pozitivnog signala nakon vala represije koji je mnoge razočarao. Sada se među ljude vratio entuzijazam, pozitivnost i konstruktivna agenda”, rekao je za Current Time bjeloruski komentator i novinar Artjom Šraibman.

U javnosti se tako pojavila nova generacija, ona koje je odrasla na internetu i ima pristup informacijama koje nije režirala vlada. Ona nema namjeru pomagati Lukašenku u namještanju izbora kao što su mu navodno pomagale žene iz ruralnih krajeva svih ovih godina.

Ova generacija se organizirala; napravili su nekoliko internetskih platformi “Golos” (glasovi) za neovisno brojanje glasova i registraciju izbornih nepravilnosti, a putem društvenih mreža dijele lokacije policijskih kombija, imena i fotografije policajaca koji koriste silu na prosvjednicama te informacije o tome što učiniti ako se supružnik ne vrati doma nakon demonstracija.
Civilno društvo postalo je zrelo za promjenu.

I kad su došli prvi preliminarni rezultati, u stožeru Tihanovske počeli su slaviti. Neslužbeni rezultati iz nekoliko desetaka biračkih mjesta diljem Minska pokazali su da je Tihanovska dobila u nekim slučajevima i pet puta više glasova od Lukašenka.

image
Sergei Gapon/AFP

Euforija i šok

Kratkotrajnu euforiju zamijenio je šok kada su rezultati državnih medija pokazali da je Lukašenko dobio oko 80 posto, a Tihanovska oko 10 posto glasova.

Svima je bilo jasno da je autokrat lažirao rezultate, ali ovaj put se situacija nije odigrala isto kao svih ovih godina.

Građani su izašli na ulice tražeći ponovno prebrojavanja glasova. Lukašenko je odgovorio nasiljem. Policija je na mirne demonstrante odgovarala vodenim topovima, gumenim mecima, suzavcima i šok-bombama. Uslijedilo je masovno zatvaranje i mučenje više od 6000 prosvjednika, a najmanje dvoje je smrtno stradalo.

Tada su prvo na ulice izašle žene. Tisuće žena odjevene u bijelo, po uzoru na kubansku skupinu Damas de Blanco koja traži puštanje zatvorenih disidenata, prelilo se ulicama Minska. Spontani prosvjedi “Žena u bijelom” potaknuli su i ostale da se pridruže.

Na ulice su izašle liječnice, bivši pripadnici specijalnih snaga bacali su svoje stare uniforme u kontejnere za smeće srameći se postupaka svojih kolega, muzičari iz Državne filharmonije u Minsku svaki dan u 14 sati izašli bi iz zgrade i svirali protestne pjesme, a štrajkanju su se pridružili i novinari državnih medija.

Za Lukašenka najveće iznenađenje bilo je kad su ga napustili radnici. Bio je uvjeren kako će ga podržati njegova vjerna baza birača iz tvornice kamiona MKTZ.

Sa smiješkom i ulaštenim brkovima stao je na malu pozornicu i počeo pričati. Radnici su mu počeli zviždati i vikati “Ukhodi!” (Odlazi!), ne dajući mu da govori. Preneražen Lukašenko morao je otići s pozornice, pitajući se što se to upravo dogodilo.

Između ostalog, dogodila mu se korona. Lukašenko je, naime, toliko loše odgovorio na krizu oko Covida-19 da je na sebe navukao gnjev i inače indiferentnih glasača.

Prvo se narugao žrtvama odbacivši pandemiju kao “psihozu” koja se može liječiti rakijom, traktorom i odlaskom u saune.
“U našoj zemlji nitko neće umrijeti od koronavirusa”, obećao je.

Službeno Bjelorusija sada ima više od 620 žrtava i oko 70 tisuća slučajeva zaraze, iako kritičari kažu da su stvarne brojke puno veće.

Onda je priznao da se i on sam zarazio koronavirusom.

Bez ikakvih smjernica, građani su se sami organizirali. Putem crowdfunding kampanja skupljali su sredstva za kupnju zaštitne opreme za medicinske radnike, samoizolirali su se i nosili maske, pretraživali internet kako bi saznali što više o virusu i širili informacije o broju slučajeva. Zbog pandemije su se mnogi radnici morali vratiti u Bjelorusiju, zbog čega su ostali bez posla i ikakvih primanja. Nepovjerenje i gnjev prema Lukašenku sve je više raslo.

On nije primijetio da gubi podršku jer je zabranio nezavisno istraživanje javnog mnijenja koje bi mu, da ga je zatražio, moglo pokazati koliko je duboko skliznuo.

Podcijenio je svoju protivnicu, nije uspio mobilizirati nove, mlađe birače, a starije je razočarao lažima o koroni.
Zbog svega toga, Bjelorusi izlaze na ulice Minska i još najmanje 30 drugih gradova 11. dan zaredom.

“Čak i ako ne dođe do promjene, mi smo se promijenili. Ovo je nevjerojatno”, s vidnim uzbuđenjem u glasu rekla je jedna demonstrantica.

Dezorijentiran i desetkovan, Lukašenko se nevoljko okreće Putinu. Bjelorusija je od 1996. u Savezu Rusije i Bjelorusije, a iako u principu Lukašenko podržava Kremlj, nije u najboljim odnosima s ruskim predsjednikom.

Razilaze se oko ruskog plana vezano za daljnju integraciju gospodarstava dvije zemlje. Putin želi veću povezanost, a Lukašenko ga optužuje da vrši ekonomski pritisak na njega. Nije si pomogao ni zatvaranjem 33 ruskih plaćenika koje je optužio za pripremanje terorističkog napada kako bi destabilizirali zemlju uoči izbora.

No, nakon izbora, Lukašenko je okrenuo ploču i rekao kako je zatražio pomoć od Putina te dobio potvrdu da će Moskva stati uz njega “ako zatreba”. Vojna pomoć dosad nije stigla.

Putinova uloga

Teško da će Putin poslati vojsku na prosvjednike. Time bi izgubio podršku koju ima među Bjelorusima koji ga većinom vide kao jednog od najvažnijih partnera. Čak i da to napravi i uguši pobunu, za partnera mu ostaje oslabljeni Lukašenko koji gubi povjerenje građana.

No, daleko od toga da će Putin ostaviti Bjelorusiju da sama rješava probleme. Osim što mu je ona tampon-zona prema zapadnoj Europi, malo je vjerojatno da će je tako lako pustiti da postane demokratska. No, Bjelorusija nije Ukrajina. Za razliku od Ukrajinaca, Bjelorusi većinom ne žele Europsku uniju, na prosvjedima se ne maše zastavama EU, a nemaju niti kandidata koji bi zagovarao takve ideje.

Vjerojatno je najbolja opcija u ovom trenutku da bude posrednik tijekom tranzicije vlasti. Toj ulozi se nada i Europska unija koja je proglasila Lukašenka nelegitimnim vođom i najavila sankcije za osobe koje provode nasilje. No, pitanje je hoće li uopće stići provesti te sankcije jer analitičari smatraju da su Lukašenkovi dani odbrojeni.

“Lukašenko se boji. Pokušava zaustaviti prosvjede i pokazati da je u kontroli, ali nije”, rekao je za CNN bivši zamjenik ministra vanjskih poslova Andrej Sanikov i dodao: “Ne mislim da će se prosvjedi ugušiti tako brzo. Vjerujem da su ovo posljednji dani Lukašenkova režima, ali mnogo sada ovisi o tome kako će druge zemlje reagirati. Ne bi trebali intervenirati u unutarnje stanje stvari, već spašavati ljudske živote.”

Hvatajući se za posljednju slamku spasa, Lukašenko je izjavio da je spreman održati nove izbore i predati vlast nakon ustavnog referenduma.

Za to vrijeme, od tri žene koje su postale lice revolucije, dvije su zbog straha od režima pobjegle iz Bjelorusije te je samo Kolesnikova ostala u zemlji. Tihanovska izjavljuje da je spremna biti nacionalni vođa Bjelorusije, a Kolesnikova naglašava kako je Rusija bila i ostala njihov važan partner.

Poruka naroda upućena vlasti, a koja se iz svega ovoga može iščitati, i više je nego jasna: “Mi smo vam dali moć. Mi vam je možemo i oduzeti”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 16:28