GODINU DANA KASNIJE

U BIJEGU OD RATA PROŠLI SU KROZ HRVATSKU, A DANAS ŽIVE U EUROPI Je li novi život koji su započeli u Njemačkoj i Belgiji pakao ili raj?

Kako im život izgleda danas, jesu li pronašli toliko željeni bolji život ili barem dobili papire?
 REUTERS

Novinar britanskog Guardiana Patrick Kingsley proputovao je tijekom 2015. godine 17 zemalja izvještavajući o izbjeglicama. Na tom svom putovanju upoznao je niz Sirijaca koji su se preko Grčke i Turske, Srbije, Hrvatske, Mađarske i Slovenije probijali do Njemačke, Belgije i Skandinavije.

Neke od njih Kingsley je ponovno potražio, više mjeseci nakon što su stigli u zemlje Zapadne Europe te provjerio kako im život izgleda danas, jesu li pronašli toliko željeni bolji život ili barem dobili papire kako bi tek pokušali nešto napraviti sa životom.

Jedan od njih je 40-godišnji Ehsan, inženjer kojeg je britanski novinar upoznao na grčkom otoku Kosu, koji je bio u potrazi za mjestom gdje mu djeca mogu odrastati bez bojazni da će ih na povratku iz škole pogoditi raketa. Pronašao ga je nedavno u prihvatilištu za izbjeglice u ruralnom dijelu Belgije gdje sobu dijeli s još sedam Sirijaca, a svi čekaju da im se razriješi status. Ehsan priznaje da rijetko tko može spavati. Ne zato što nema komfora, već zato što iz glave nitko od njih ne može izbaciti pitanja ‘kad će mi odobriti papire’, ‘hoću li ih ikad dobiti’, ‘na temelju čega će odlučiti’ itd. Svi oni proživljavaju svojevrsni pravni limb

Zajedno sa svojim 18-godišnjim nećakom Karimom sirijski je inženjer tad ispričao Kingsleyju: ‘Danas je na Damask palo 50 raketa. Ovdje se ne radi o meni. Kad moje vrijeme dođe, doći će, ali razmišljam o djeci. Želim da imaju budućnost.’ Obitelj, ženu i dvoje male djece, međutim, nije poveo jer je smatrao da se radi o preopasnom putu i planira ih dovesti čim se njegovi papiri riješe.

Ehsan je prije ove životne odluke vrlo kratko živio u Siriju. U rodnu se zemlju vratio nakon 10 godina boravka u Dubaiju gdje je radio, vodio normalan život i upravljao tvornicom metala, no po isteku ugovora nije više imao pravo ostati u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Vrlo brzo se našao među državnim neprijateljima nakon što ga je prijatelj prijavio za kritiziranje vladajućeg režima u privatnosti svog doma. Prvo je boravio u Turskoj, no ondje nije mogao naći posao. Potom se uputio u Belgiju. ‘Ne znam hoće li Europa biti pakao ili raj, ali samo želim mjesto za svoju djecu’, rekao je tad. Njegov nećak Karim također ima svoje snove: ‘Položio sam 91 posto svih srednjoškolskih ispita. Želim ići na fakultet i dobiti diplomu, ali to ne možete u Siriji.’

Karimu je nakon nekoliko mjeseci odobren azil, a Ehsan još čeka konačan, drugi intervju. Kad će ga pozvati, ne zna. Živi u iščekivanju i kaže da se osjeća depresivno i izgubljeno. Radio bi, ali ništa ne može bez dozvole. Obitelj nije vidio više od godinu dana i jako mu nedostaju. Premda se sa sinom (8) i kćerkom (5) te suprugom čuje svakodnevno preko WhatsAppa, to ni njemu ni njima nije dovoljno. ‘Nedostaje mi sve u vezi Sirije, ali ako moram izdvojiti jednu stvar, onda je to obitelj. Svi smo razočarani i blizu točke pucanja’, kaže.

Sličan je put prošla 23-godišnja Zahraa Daoud koja je iz Sirije pobjegla s majkom Nadom, nastavnicom, i nakon niza neugodnih iskustava, prebacivanja, promjena izbjegličkih kampova, smjestile su se u izbjegličkom hotelu u Stralsundu u Njemačkoj. Za razliku od Belgije, u ovoj zemlji rješavanje birokracije ide puno brže i obje su kroz mjesec dana dobile azil. No, to je bio tek početak borbe koja još uvijek traje. Posla nema i teško se snalaze. Zahraa je upisala fakultet, stekla je neke prijatelje Nijemce i zajedno s majkom traži novi dom.

Nije lako bilo ni Mohammadu i njegovom dečku Youssefu koji su se nakon silnih peripetija, prolaska preko hrvatskog Tovarnika, razdvajanja i traženja po Njemačkoj, konačno našli u Landshutu. Kad su se susreli nakon dugo vremena na željezničkoj stanici, bilo im je silno neobično zagrliti se i poljubiti, slobodno. U Siriji su se skrivali, voljeli su se u tajnosti. Youssefa su htjeli mobilizirati u vojsku Bašara al-Asada zbog čega se mjesecima skrivao.

Danas zajedno žive u Berlinu u iznajmljenoj sobi obitelji dječjeg psihologa. Mohammad uči njemački jezik svakodnevno i nada se magisteriju iz biomedicine. Youssef se bavi dizajnom i nada se da će uskoro naći posao. Mohammad i dalje brine za svog brata koji je zapeo u Siriji dok su mu prijatelji u Turskoj. Još uvijek im je neobično iskazivati nježnosti u javnosti, no konačno mogu biti otvoreni.

‘Svaku minutu provodimo zajedno - kuhamo, učimo, izlazimo. Ne želimo izgubiti jedan drugog. Sad možemo započeti novi život’, kažu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:36