VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Ukrajince razočarali donirani MIG-ovi, ali i nova prognoza, mijenja se plan za ofenzivu!?

Ukrajinske snage i dalje se drže u Bahmutu, njihova pojačanja zaustavila su nalet padobranaca na ključnoj točki

Igor Tabak

 Davor Pongračić/cropix/afp/

Utorak 25. travnja ujedno je i 426. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Izuzetno vlažno proljeće na tamošnjim bojištima zadnjih su dana karakterizirali i mjestimični topliji te sunčani dani, no kako se krajem tjedna opet prognozira zahlađenje te dodatne kiše – teško da se može očekivati sušenje tla i kraj proljetnog blatnog perioda. Prema pojedinim prognozama, zahvaljujući takvom načelno vlažnom vremenu nadolazak vremena bolje prohodnosti terena na bojištima mogao bi se pomaknuti i prema sredini svibnja u Donjeckoj, te kraju svibnja u Luhanskoj oblasti – što sve itekako utiče i na ukrajinske ofenzivne planove.

Naravno, u situaciji kada saveznička vojna oprema tek postupno nadolazi u Ukrajinu, baš kao što se polagano prikuplja i streljivo za naoružanje zapadnog podrijetla – vremenske prilike samo su jedan od faktora koji diktira pripreme budućih vojnih djelovanja, ma kako se o njima mnogo pričalo. Dapače, treba napomenuti i da je pametno što ukrajinska strana pažljivo bira termin i zone svojih ozbiljnijih napada – budući da, kao i obično, potencijalni uspjesi takvih operacija će biti svačiji, a njihov neuspjeh samo ili pretežito ukrajinski.

Stanje na terenu

Za to vrijeme, stanje na bojištima istoka, jugoistoka i juga Ukrajine tek se malo mijenja. Iako se i posljednjih dana širom čitave bojišnice bilježilo mnogo topničkih i zračnih napada – kopnena su djelovanja bila bitno koncentriranija. Usprkos pojedinim djelovanjima oko Kupjanska i Kremine, na sjeveru Donbasa nije bilo bitnijih promjena bojišnice. Jednako je stanje i kod Avdiivke i Marinke oko kojih su se bilježile intenzivne borbe, te kod Vugledara – u svim tim borbenim zonama ruske snage nisu uspjele postići ništa bitnije usprkos velikom trudu.

Ovdje treba napomenuti i vijesti da se kod Marinke i Vugledara (u kojem je od predratnih oko 15.000 civilnih stanovnika ostalo njih oko 300 koje opskrbljuje vojska) navodno bilježilo borbena djelovanja novoformiranih „jurišnih postrojbi“ ruskog pješaštva – čiji je borbeni učinak navodno ispao proporcionalan kratkoj specijalističkoj obuci koju im se osiguralo od nedavnog ustrojavanja takvih formacija.

Ponešto dinamičnije je samo oko Bahmuta, koji je i zadnjih dana bio glavnim mjestom intenzivnih borbi. Dok su regularne vojne snage Ruske Federacije djelovale sjeverno i jugozapadno od grada, u samom mjestu je i dalje teret napredovanja na snagama privatnog vojnog poduzeća „Wagner“. Oni su do početka ovoga tjedna navodno uspjeli ponešto napredovati na sjeveru i istoku preostale borbene zone u gradu, gdje su ukrajinski branitelji sve više ograničeni na četvrti gusto izgrađenih zgrada na krajnjem zapadu Bahmuta. Još nije jasno hoće li borci „Wagnera“ zarobljavati ukrajinske branitelje ili će po izjavama svog vlasnika Prigožina krenuti ubijati sve zarobljenike.

image

Ukrajinski vojnik u Bahmutu

Anatolii Stepanov/Afp

Na sjeveru tog urbanog ratišta borbe se vode unutar zone 300 metara južno od ulice Krainia, gdje agresori nastoje po ulicama Tolbuhina i Peremogi prijeći još oko 900 metara, stići do kompleksa Dječje bolnice i onda na Jubilejnoj ulici u gradskom prostoru prekinuti cestu prema Hromove i Časiv Jaru. Slično nastojanje – da se gradskim borbama na jugu primaknu ulici Čajkovski i time u gradu prekinu pristup pravcu koji po izlasku iz Bahmuta vodi prema Kostjantinivki – nije im, usprkos naporima, ni zadnjih dana uspjelo. No ozbiljniji pomaci se ipak bilježe u središnjem dijelu tog gradskog bojišta – gdje su agresori potisnuli branitelje zapadno od željezničke pruge, da bi ukrajinske obrambene linije tu ostale oslonjene na vojni kompleks 54. brigade, a onda prema jugu uz ulicu Polevaja i Čajkovskoga (uz određeni pojas ničije zemlje ispred tih utvrđenih poteza, zonu u kojoj i dalje bjesne borbe).

Kao što smo već spomenuli, ukrajinski branitelji i dalje održavaju pod svojom kontrolom gradske dijelove bitnih prometnica koje po izlasku iz Bahmuta vode u pozadinu, čime mogu i barem donekle opskrbljivati svoje snage u samom gradu. Činjenica da su branitelji ovih dana izgleda nanovo počeli logistički koristiti cestu O-0506 (Bahmut-Hromove-Časiv Jar, koja na zapadu izlazi iz Bahmuta) – dovela je do intenzivnih agresorskih nastojanja da taj pravac, osim pokrivanja vatrom, i fizički prekinu zauzimanjem njegova izloženog segmenta između ukrajinskih uporišta Hromove i Bogdanivka. Navodno je to nastojanje prije koji dan skoro bilo okrunjeno uspjehom, no pristizanja pojedinih ukrajinskih pojačanja ipak su na kraju zaustavila nalet ruskih padobranaca u neposrednoj blizini te prometnice.

U tom kontekstu treba gledati i današnje vijesti u proruskim izvorima o navodnom ruskom prodoru u samo selo Hromove sa sjevera i sjeveroistoka – koje su, doduše, nepotvrđene i lako bi se mogle pokazati pretjeranima ili lažnima. Ponešto je bolje stanje na jugu – gdje se izgleda čvrsto drži kako gradski dio magistrale T-0504 (Bahmut-Ivanivske-Stupočki-Kostjantinivka), tako i njena trasa izvan Bahmuta. Dapače, navodno se uspjelo agresore ponešto i odmaknuti od trase ove prometnice, koja je vjerojatno i glavni opskrbni pravac za branitelje Bahmuta.

Za to vrijeme, nastavljaju se i intenzivna bombardiranja, granatiranja i raketiranja svih većih mjesta u pozadini ukrajinskih borbenih linija – gdje je dobar primjer mjesto Časiv Jar u zaleđu Bahmuta. Ondje je od predratnih oko 13.000 stanovnika sada ostalo njih oko 1.300, pretežito starijih. Iako je mjesto oko 10 km zapadno od Bahmuta, linija bojišta uz cestu T-0504 prolazi oko 4 km jugoistočno i to je naselje pod učestalom vatrom agresora. Oko 80 posto stambenih zgrada već je oštećeno, a nema struje, vode, plina i mobilnih komunikacija – dakle, kada se borbe i primaknu, neće to biti ništa novo ili revolucionarno drugačije od stanja svih drugih ukrajinskih mjesta koja su se tijekom zadnjih godinu dana našle na meti Ruske Federacije. Ono što će tu napraviti razliku je prije svega masovnija zapadna vojna pomoć, ali i stvarno pristizanje svega onoga što je do sada obećano.

image
Anatolii Stepanov/Afp

Nadolazeći sukobi i problemi

Posebno treba spomenuti i još dvije situacije koje su zadnjih dana zaokupljale promatrače rata u Ukrajini. Kao prvo, od subote 22. travnja spominjalo se ukrajinsko zauzimanje određenih položaja na istočnoj obali rijeke Dnjepar – u rubnim područjima Hersonske oblasti koja drže Rusi. Iako se ubrzo ustanovilo da se tu radi tek o pojedinim riječnim otocima, rijetko naseljenim predjelima na povodnom terenu – takvi položaji zauzeti od malobrojnih specijalnih snaga teško da su pogodni za neko ozbiljnije desantiranje preko rijeke. Dapače, kada bi takav desant i privremeno uspio, on bi opet otvorio pitanje opskrbe većih vojnih snaga preko rijeke – što je posao koji ni ruskim postrojbama lani nije baš išao od ruke u suprotnome smjeru.

Osim toga, jučer se bilježilo i ukrajinske napade besposadnim plovilima po Sevastopolju na Krimu – gdje se pomoću tri takva plovila nastojalo napasti tamošnju bazu ruske Crnomorske flote. Iako je to nastojanje bilo zaustavljeno, a osim vijesti o napadu nije bilo naznaka uspjehu – ta su događanja u utorak 25. travnja dovela do ruskih optužbi kako takvim aktivnostima iz Odese Ukrajina ujedno krši i provedbu „Žitne inicijative“ na Crnome moru – izvoznog režima za prehrambene proizvode koji sama Rusija zadnje vrijeme usporava i sabotira, čekajući njegov istek 18. svibnja te tražeći razne pogodnosti za njegovo ikakvo buduće produljenje.

Kao i sve drugo, i ova je inicijativa zapravo zaleđena u očekivanju predstojećih novosti s ukrajinske bojišnice. Određena nervoza u raznim krugovima tu se jasno očitava kako valovima medijskih napisa o tome da Ukrajina zapravo ne može uspješno napasti, tako i raznim spekulacijama kada bi takva ofenziva mogla krenuti i što joj sve za uspjeh nedostaje. Ne bi čudilo da s takvim informacijskim djelovanjima pred ofenzivu treba povezati i naglu navalu potencijalnih posrednika za moguće pregovore Ruske Federacije i Ukrajine – gdje bi među ostalima i Kina i Brazil posredovali oko potencijalnog primirja koje sada ide u korist samo Rusiji, državi koja se iscrpila vlastitom zimskom ofenzivom.

Naime, nije sporno da bi na ukrajinskom bojištu agresorima nakon gotovo dva mjeseca napadnih djelovanja dobro došla pauza za obnavljanje snaga – nakon koje bi se lako obnovilo agresiju iz anektiranih područja Ukrajine koja sada za oko 89 posto svih svojih rashoda ovise o ruskom državnom proračunu, iz kojeg bi ove godine trebali povući oko 410,7 milijardi rublji subvencija.

Sasvim je drugačija situacija po pitanju Ukrajine i njenih zapadnih saveznika. Iako je jasno da se predsjednika Volodimira Zelenskog očekuje u Vilnijusu 11. i 12. srpnja na NATO summitu, bitno je manje sloge oko pitanja članstva Ukrajine u toj međunarodnoj organizaciji. S jedne strane, sve NATO članice su navodno složne u načelnom stavu da bi Ukrajina trebala moći postati članicom. No bitno je manje sloge oko toga kada bi se to trebalo dogoditi.

Naime, dio zapadnih zemalja tu naglašava kako NATO članstvo za Ukrajinu nije moguće tako skoro – i da tu treba „odlučivati hladne glave i vrućeg srca, a ne obrnuto“ – dok nije zanemariv ni krug članica Saveza koji takva oklijevanja drže barem dijelom odgovornima i za ohrabrivanje Rusije na agresiju, te otezanje pomoći potrebne da se sada ta agresija vojno odbije.

Naravno, tako nešto je posve neprihvatljivo pojedinim europskim političkim strujama koje su suštinski proruske – pa tako ne čudi ni izjava bivšeg slovačkog premijera Roberta Ficoa da “samo oni koji žele otvoreni vojni sukob između Saveza i Rusije mogu podržati ulazak Ukrajine u NATO”. Kako daleko stvari mogu otići dobro tu ilustrira i nedavna izjava zamjenice predsjednika mađarskog parlamenta Dore Duro – da je Ukrajini zapravo potrebno dopuštenje Rusije za ulazak u Savez – čime bi se ukupnu sigurnost euroatlantskog prostora olako učinilo ovisnom o hirovima Moskve, o čemu nije trebalo dugo čekati reakcije i opovrgavanja.

Obuka, oprema i problemi

Za to vrijeme ipak se nastavlja provedba vojne obuke za ukrajinske branitelje širom EU i NATO zemalja. Osim što je Josep Borrell konstatirao da se u EU već obučilo oko 16.000 ukrajinskih vojnika, dodatno je bilo objavljeno i da se obuka Ukrajinaca za američki protuzračni sustav MIM-104 Patriot u tišini uspješno obavljala i u Nizozemskoj, dok se više stotina Ukrajinaca počinje obučavati i u Norveškoj. Za to vrijeme u Njemačkoj će na poligonima snage SAD krenuti s pripremama više stotina Ukrajinaca za buduće korištenje američkih tenkova M1A1 Abrams – dok za to vrijeme tenkovi njemačke proizvodnje tipa Leopard polako sa svih strana kapaju prema ukrajinskom bojištu.

image
Sergey Shestak/Afp

Tako se iz Španjolske opet čulo o slanju prvih 6 obećanih tenkova Leopard 2A4, koji su onda put Ukrajine krenuli morskim putem u nedjelju 23. travnja – dok se ujedno i čulo kako ondje takvih starijih modela te opreme ima ukupno 108, dok je novijih modela 2A6 239 komada, ali „oni bi mogli biti potrebni za vlastitu nacionalnu obranu” Španjolske. Pa ipak, uz prvu pošiljku tenkova službeni Madrid je Ukrajini poslao i još 20 teških vojnih vozila, dok se iz Portugala čulo o slanju u Ukrajinu pet medicinskih i hitnih spasilačkih oklopnih vozila – 3 komada tipa M113 i 2 komada tipa M577.

Sve to dolazi u kontekstu prošlotjednog održavanja sastanka tzv „Ramstein skupine“ – gdje su ukrajinski dužnosnici zapadnim partnerima predočili stanje na bojištu, te svoje velike potrebe. Navodno se ondje glavnina razgovora ipak vodila oko protuzračnih sustava – koji su uz streljivo, teško pješačko naoružanje i oklopnu tehniku ipak oprema koja najviše nedostaje. Dok se Ukrajinu razveselilo početkom sustavne suradnje s NATO agencijom za nabavu NSPA, što će itekako pomoći kod pojedinih kategorija donirane zapadne tehnike – ostaje činjenica da po pitanju protuzračne obrane vrijeme aktivno curi.

Naime, zapadna moderna oprema pristiže izuzetno sporo i na komad, a tek se poput kapi vode na užarenom kamenu pokazala inicijativa Litve da svojim ukrajinskim partnerima predaju čitavu svoju preostalu zalihu lakih protuzračnih sustava FIM-92 Stinger. U isto je vrijeme zabilježeno kako i nedavno predani borbeni avioni sovjetskog podrijetla MiG-29 iz Slovačke i Poljske tu nisu bitno promijenili stanje stvari – budući su bili u prilično lošem stanju, ponekima je nedostajalo dijelova, a svi traže i dosta posla prije nego budu borbeno korisni.

U isto vrijeme, konačno se barem pomalo razjasnilo i pitanje uvoza ukrajinskih prehrambenih proizvoda u Europsku uniju – gdje su jeftinije i bescarinski uvezene robe iz Ukrajine rušile cijene na unutarnjim tržištima pojedinih EU članica. Iako su pitanja trgovinske politike u nadležnosti Bruxellesa, ipak je niz država susjednih Ukrajini tu zadnjih dana krenuo samostalno uvoditi nekakve zaštitne mjere, i tek se postupno kristalizira širi EU-pristup ovom problemu.

Za sada su Poljska i Rumunjska odlučile nastaviti strogo kontrolirani tranzit ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda kroz svoj državni prostor, a Bugarska je dogovorila deblokadu ukrajinskih kamiona na svojim granicama, dok obje te države ujedno iščekuju i daljnje poteze Europske komisije na rješavanju tog problema.

Nakon što o tome nije postignut sporazum na koordinaciji videokonferencijom u nedjelju 23. travnja, pregovori s Europskom komisijom su nastavljeni i ovoga tjedna na razini ministara poljoprivrede uz navodne prijepore oko formiranja šire liste roba čiji bi bescarinski uvoz iz Ukrajine na kraju bio ograničen ili zabranjen.

Zapad mnogo priča…

Dok ti sporovi i dalje traju, za mnoge na Zapadu se polagano postavlja i pitanje tijeka poslijeratne obnove Ukrajine. O tome bi u srijedu 26. travnja trebalo razgovarati preko tisuću kompanija na tematskoj konferenciji u Rimu, no mnogi se konkretni potezi već itekako naziru.

Tako je još prošloga tjedna bila objavljena francuska donacija 25.000 tona željezničkih tračnica za tekuću obnovu ukrajinskih pruga, a u subotu 22. travnja konkretnije obrise dobili su i razgovori koje je ukrajinska strana vodila s nizom američkih energetskih kompanija – gdje se navodno radi o izgradnji oko 20 malih modularnih nuklearnih reaktora koji bi trebali pomoći u rješavanju energetskih manjkova u državi. I skupina država G7 je na svom sastanku ministara poljoprivrede u Japanu pozvala na sustavnu obnovu ukrajinske poljoprivrede – kojoj, naravno, mora prethoditi razminiranje (ali i oslobađanje okupiranih teritorija te okončanje neprijateljstava).

Dok se te teme tek treba rješavati – jednako je otvoreno i pitanje daljnjih sankcija prema Ruskoj Federaciji, agresoru u Ukrajini. Već spomenuta skupina G7 i dalje se zalaže za uvođenje potpune zabrane robnoga izvoza u Rusiju, no i ondje su države EU i Japan navodno bili skloniji postupnom zaoštravanju aktualnih sektorskih sankcija – gdje bi i dalje ostale na snazi iznimke barem po pitanju poljoprivrede, medicine i još nekih djelatnosti, što navodno jako nervira Sjedinjene Države, ljute stanjem u kojem Rusija koristi razne rupe da i dalje nastavi uvoziti raznu zapadnu tehnologiju.

No, neuspješnost nastojanja za uvođenjem strožih sankcija dobro se ocrtava i u samoj Europskoj uniji, u kojoj se jučer, 24. travnja, moglo od visokog povjerenika Borrella čuti kako još nema na vidiku sloge oko 11. paketa sankcija za Rusiju. Iako su pregovori o tome tek nedavno započeli za ozbiljno, već je postalo jasno da bi se tu moglo koncentrirati na zabrane tranzita pojedinih roba visoke tehnologije – no opet bez uključivanja u mjere i ruske nuklearne industrije koja izgleda ima prijatelje širom EU.

Takva pogađanja i pregovaranja otvaraju prostor i državama poput Republike Srbije da samostalno promatraju stanje u Ukrajini, te izbjegavaju kako uvođenje sankcija Ruskoj Federaciji tako i općenito usklađivanje svoje vanjske politike s onom Europske unije – što bi trebali kao barem načelna država EU-kandidat za članstvo. Osim toga, svi takvi primjeri nesloge u redovima EU/NATO i skupnoga Zapada ujedno olakšavaju Ruskoj Federaciji i postupanje u globalnim forumima gdje se i neke druge teme nastoji riješiti na širu korist. Dobar primjer za to je organizacija Ujedinjenih naroda, u kojoj trenutno Ruska Federacija predsjeda Vijećem sigurnosti.

Ondje glavni tajnik UN António Guterres s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom nastoji produžiti trajanje već spomenutog crnomorskog izvoznog režima za prehrambene proizvode, tzv. „Žitnu inicijativu“. Iako je po tom pitanju prošlog tjedna bila riješena i jedna od prepreka – izvoz u Latviji zaplijenjenih ruskih umjetnih gnojiva, preko Svjetskog programa za hranu u korist Kenije – do ikakvog dogovora izgleda ima još mnogo. Treba se nadati da će tijekom predstojećih razgovora na ovu temu ipak biti pomaka, jer riječ je o programu od velikog značaja za gladne u Africi i Aziji, gdje Rusija ustrajno niz država praktički drži taocem svoje agresivne politike u Ukrajini i na Crnome moru.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:28